David Trueba (1969), španjolski redatelj, scenarist i pisac, nije sasvim nepoznat hrvatskoj publici. Izdavačka kuća Meandar media ranijih godina je objavila Truebina „Četiri prijatelja“ i „Otvoreno cijelu noć“, a imamo i „Blitz“, roman od stotinjak stranica koji se čita u jednom sjedenju. Trueba priču smješta u München nakon ekonomskog kraha 2008. godine gdje njegov protagonist Beto odlazi na kongres krajobraznih arhitekata s djevojkom Martom. Već prva rečenica u romanu, sms poruka koja Marta zabunom šalje Betu umjesto svome ljubavniku, naznaka je da čitatelja očekuje priča o ljubavnom brodolomu koji se odvija daleko od kuće, u ovom slučaju od Madrida. Marta se nakon prekida veze vraća u Madrid, a Beto ostaje sam u Münchenu, pripravan na samotnu seansu samosažalijevanja. Situacija dobiva dramatski naboj kad protagonista zaštitnički pod svoje uzima gospođa Helga, razvedena šezdesettrogodišnja Njemica koja volontira na kongresu arhitekata. Helga Betu isprva nudi zaštitničku i majčinsku toplinu, no kad u njoj uspije isprovocirati seksualnu želju, intimne scene među njima poprimanju tragikomične razmjere. Iz te situacije u kojoj likovi ne očekuju ništa jedno od drugoga, rađa se topla, ali pomalo groteskna priča koja Betu i Helgi stvara iluziju da se samoća lakše podnosi u dvoje. Nelagodne situacije u koje ih dovodi seksualna žudnja pokazat će da samoća u paru zna boljeti više od samoće nasamo, pogotovo kad se susretnu tijela između kojih je barijera od 33 godine. „Koliko god da si pomiren s idejom starenja“, kaže Helga Betu, „mogu ti garantirati da kada stigne taj trenutak, to je prava tragedija.“
Trueba u „Blitzu“ seksualizira ljudsko tijelo u starosti, vraća mu izgubljeni žar, suprotstavlja ga mladosti i opisuje kritički i bez zadrške. Traži i na njemu nalazi mane koje su nepoznate mladom i neopterećenom čovjeku koji u sebi često uopće ne nosi ni slutnju o vlastitoj starosti i fizičkome urušavanju. Ono što započinje kao priča o neuspješnom muškarcu niskog samopouzdanja, pretvara se u roman suptilne erotike i kontemplativne tuge. Autor promišlja o ljepoti, mladosti, starenju i tome kako vlastito shvaćanje uspjeha i neuspjeha u društvu s visokim očekivanjima može pogubno djelovati na ljudski duh. Autor daje naslutiti da se čovjek može urušiti kao lutka i srozati se na svim poljima života ako nema stabilan financijski oslonac. Samim izmještanjem radnje iz Madrida u München, suprotstavlja Nijemce i Španjolce kao dijametralno suprotne nacije, sređene i kaotične, tople i hladne. Tuga s kojom čitatelje suočava Trueba nije neizlječiva, nije mračna. Takva je da se da popraviti sitnim radostima, užitkom u alkoholu i seksu, jednostavnim obećanjem da će sutra biti bolje. Protagonist Beto nije suptilan karakter koji svoju tugu nosi zapečaćenu u sebi, nego muškarac sklon dramatiziranju koji svoje osjećaje mahnito i nezrelo dijeli s drugima. U jednoj situaciji reagira poput djeteta i na okruglom stolu kolegu gurne sa stolca nakon što ga ovaj verbalno isprovocira. Roman koji na trenutke, osobito kad je autor fokusiran na samotnjačke putešestvije protagonista, podsjeća na roman Gerbranda Bakkera „Gore je tiho“ i Gerarda Donovana „Julius Winsome“, satkan je brižno i jednostavno. Nije napisan da čitatelja prodrma i razbudi, da ga gurne u nešto bizarno ili drugačije, nego da mu donese užitak, kratak kao popodnevni san, ukusan kao sladoled za vrijeme žege.
