Dugo sam nakon čitanja tražila rečenicu kojom bih započela pisanje o romanu mostarske spisateljice Senke Marić, a onda sam je slučajno pronašla u citatu. U jednom od razgovora koji je objavljen nakon što je njezin drugi roman “Gravitacije” počeo uspješno gravitirati prema regionalnoj sceni, autorica je izgovorila rečenicu koju rado preuzimam kao svojevrstan moto teksta koji slijedi: “Kad se roman bavi muškim, smatramo ga univerzalnim, mislim da treba biti isto kad govorimo o ženskom”. Da, upravo tako. Dosta je, naime, čuđenja, naglašavanja i bodrenja kad netko, kao što je to učinila Senka, piše iz pozicije žena, ali ne samo za žene. A još više kad nekome padne na pamet reći kako neka spisateljica, a među njih ona svakako spada, piše snažno, skoro pa “muški”. Započnimo onda ovu priču o jednom romanu rečenicom kako su “Gravitacije” univerzalan roman, u svim svojim smislovima, važan jer je tematika još na ovim prostorima iznimno takva, pa i angažiran jer žensko iskustvo oslobađanja od nasljeđenih uloga, pravo na slobodu izbora, ljubav i vlastitu tjelesnost još treba od nekoga braniti i za nekoga zastupati.
308
prikaza
Senka Marić daje glas onima koje ušutkavamo grubom rečenicom
1/3
Ovo je roman koji postavlja pitanja - o prostoru koji možemo za sebe izboriti duboko ukorijenjeni u silnice koje proizlaze iz obiteljskog i društvenog konteksta i hrabrosti da gravitiramo prema nepoznatom
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
