A govoreći o filmu koji želim snimiti, taj nije o padu Vukovara. To je priča o dragovoljcu koji je iz Zagreba otišao u Vukovar i izašao u proboju, i zatim o onome što je doživio nakon toga. Bitka za Vukovar je tek prva trećina scenarija. Predviđeni budžet je uistinu velik za naše prilike: u rangu tri dobra, standardna budžeta po kojima se danas snimaju filmovi. Velik problem. Ali davno sam odlučio da ću ga snimiti kako treba - ili nikako.
"Osmi povjerenik" je dijelom sniman na Braču, u selu Škrip, odakle vam je bila mama. Dakle, nosite "otočne gene": vjerujete li u takav fatalizam mentaliteta? Najprije velite, "nema šanse da se maknete iz zagrebačkoga kvarta", a onda pobjesnite na "korumpirani Bandić-grad". Gdje vam je idealno mjesto? I koliko vas političke okolnosti svakodnevice nerviraju?
Nema šanse da grad ikad zamijenim idilom maloga mjesta. Prošle su me te "ideje" o malom vrtu, moru, miru i tišini… Proveo sam 14 mjeseci u Boriku pored Rovinja, prije 15 godina, bilo mi je divno jedno vrijeme, ali bilo je i "nuspojava" - da tako kažem. Sad mi treba grad, tu se dobro osjećam. A Zagreb? Ako je Borat "level beginner", gradonačelnik Bandić je "level pro". To je sve što ću reći.
O politici. Imate li strasti prema politici kao borbi mimo političke elite? Kao napor građana prema zajedničkom dobru? Jeste li optimist ili pesimist?
Politika ne postoji. Ne u Hrvatskoj. Postoji politikantstvo, koje u praksi dijelimo na klijentelizam, lopovluk, primitivizam i nepotizam. A najgori su mi oni ideološki zatucani do nevjerice, posebna kategorija. Najdraži pak oni dobronamjerni politički amateri koji u hodu uče i stvarno vjeruju da će nešto promijeniti. Za njih glasam. Optimist sam. Vjerujem da postoji točka pucanja koja, neobjašnjivo, uvijek iznenadi upravo one koji su do nje doveli. Uz faktor vremena. Neke ideologije će jednostavno nestati, prirodnim izumiranjem, jer ih nove generacije u velikoj većini "ne puše". Onda će, nadam se, nestati i nepodnošljivo etiketiranje u hrvatskom društvu. Etiketiranje koje je uspjelo zamijeniti i argument i činjenicu.
Generacija kojoj pripadate ulazi u srednje godine. Generacija vašeg sina, starijeg tinejdžera, ima svoje vrijeme. Oblikovani smo u socijalizmu, naša djeca razumiju kapitalizam bolje od nas?
Razlika je, mislim, posve druge vrste. Nema veze sa socijalizmom i kapitalizmom, nikakve. Mislite da dan mladoga Kineza i klinca iz L.A. izgleda bitno drugačije? Vjerojatno su jednako proveli na društvenim mrežama, na PlayStationu i mobitelu; malo ili nimalo vremena u parku ili nekoj zezanciji uživo. Globalizam, a ne kapitalizam, je ono s čim su srasli, za razliku od starije generacije. Novokomponirana politička korektnost mi je najstrašniji oblik globalizma koji ide u smjeru Orwellove "1984.", a dolazi upravo iz lijevog spektra.
Insajdersko pitanje filmske industrije. HAVC kakav je sad radi kako radi: što je slabo mjesto? Ili je distribucija domaćeg filma najveća rana?
HAVC je znatno unaprijedio filmsku proizvodnju u Hrvatskoj, ne samo kao produkciju nego i u smislu održavanja infrastrukture i novih sadržaja. Problem je što sad ima puno manje novca nego prije dvije godine, a bojim se da će tako i ostati. Drugi problem koji je vezan uz film nije specifičan za tu instituciju nego za refleksiju općega stanja društva, u kulturi. Primjer: Vukovar Film Festival, koji godinama dobiva znatno manja sredstva nego, recimo, Human Right festival u Zagrebu, a mnogo je manji i jednostavniji. Ili Motovun Film Festival, koji dobiva trostruko veća sredstva, a zasigurno nije ni veći ni bolji, ali… Malih festivala koji gutaju novac ima na desetke. Očito, neki festivali koji su po svim opipljivim parametrima veći i zahtjevniji, ne prolaze dobro. I što mogu zaključiti osim da se radi o čistom ortaštvu što ide ruku pod ruku s floskulama o ljevici i desnici, kao alibiju za mužnju para. Ipak, to će se prije ili kasnije popraviti, samo po sebi. Žalosno je da će do tada nestati neki odlični festivali jer neće financijski preživjeti trenutak pomaka u glavi onih koji sjede u komisiji za festivale. A distribucija… Problem je u totalnome monopolu jednog igrača. Zato bih volio, jako, da distribuciju hrvatskog filma preuzme HAVC. Na taj bi se način bolje kontroliralo stanje na tržištu, a i dio sredstava bi se vraćao HAVC-u: u većoj mjeri nego do sada.
Rekli ste da za vas postoji takozvani "idealni gledatelj". Vaš pokojni otac i pokojni, neprežaljeni profesor Ante Peterlić, bez kojeg ne bi bilo generacija domaćih filmaša. Što mislite, kako bi njih dvojica reagirali na "Povjerenika"? Ili barem Peterlić: već vidimo tu karakterističnu facu, bojimo se kako će to upakirati, što misli reći…
Da, iako nisam baš tako rekao, moram pojasniti. Naime, dok razmišljam o filmu, o onom redateljskom segmentu kad je scenarij gotov, volim imati zamišljenu publiku koja je konkretna a ne apstraktna. Znate kakav film radite, možete predvidjeti reakciju publike, ali i postaviti kriterije kroz osobe čije kriterije cijenite. U tom smislu sam svog oca i profesora Peterlića imao u glavi dok sam radio "Osmog povjerenika", s njima sam vodio zamišljene rasprave o scenama. Otac je tu kao veliki ljubitelj francuskog i talijanskog filma, pogotovo je volio Fellinijev "Amarcord". Često mi je govorio da iskoristim ta iskustva s otoka, te ljude i obitelj po maminoj strani, i pokušam napraviti jednu "mediteransku otkačenu priču": baš tako je rekao. Peterlić mi je bio najdraži profesor i sugovornik o filmovima. Stvari koje mi je u dahu, na ulici, rekao o filmu "Vidimo se" dale su mi krila i volje da ostanem u ovoj profesiji više od bilo koje nagrade i priznanja. Jako mi je žao da obojica nisu tu i da nisam s njima, svakim zasebno, u četiri oka mogao popričati o "Povjereniku". Ali pretjerujete kad kažete "neprežaljen". Odavno ne gledam na mrtve sa žalošću. Iako, neki nedostaju više, neki manje u životu koji mi, eto, dalje živimo.
