Kultura
136 prikaza

Silazak u pakao Charlesa Williamsa

PROMO
Moram priznati kako nikad ranije nisam čuo za engleskog pisca Charlesa Williamsa, sve do pojave njegova romana 'Silazak u pakao', izvorno objavljenog 1937. godine, koji je sjajno 'preživio' osamdesetak godina

Moram priznati kako nikad ranije nisam čuo za engleskog pisca Charlesa Williamsa, sve do pojave njegova romana "Silazak u pakao", izvorno objavljenog 1937. godine, koji je ove godine u prijevodu Petre Mrduljaš objavio zagrebački izdavač Edicije Božićević. Isti izdavač je dvije godine ranije objavio roman "Nebeski boj" istog autora, koji je u opremi knjige opisan kao "metafizički triler", odnosno "djelo koje otvara seriju romana kršćanske fantastike Charlesa Williamsa".

Charles Williams, engleski pjesnik, romanopisac, dramatičar, teolog i književni kritičar, rođen je u Londonu 1886. Umro je 1945. godine u Oxfordu. Kratko je predavao englesku književnost na Oxfordu te postao urednik Oxford University Pressa. Jedno od njegovih najvećih uredničkih postignuća bilo je premijerno objavljivanje više djela Sorena Kierkegaarda u prijevodu na engleski jezik. Iako se okušao u brojnim književnim žanrovima, ostao je upamćen kao autor sedam romana koje je T. S. Eliot okarakterizirao kao "nadnaravne trilere". Williams je bio poznat i kao član neformalne književne grupe "Inklings", koja je djelovala na Sveučilištu u Oxfordu, čija su dva najpoznatija člana bili C. S. Lewis i J. R. R. Tolkien. Za razliku od njih, Williamsov fantastični svijet je nedjeljiv od onog realističkog, a fantastični motivi funkcioniraju kao neka vrsta "stvarnih" ili izmaštanih košmara. Na teološkom području Williams je poznat zbog svoje "teologije romantične ljubavi", što je vrlo važno za roman "Silazak u pakao", gdje se ovaj motiv koristi u književnoj karakterizaciji likova. Ovu "teologiju" u romanu zastupa "ugledni" i "svjetski poznati pjesnik" Peter Stanhope, koji je i svojevrsni Williamsov alter ego. Iako je bio odani član Engleske crkve, Williams je bio otvoren prema religijskim skepticima.

Smatrao je da je sumnja u teološkom smislu dragocjena, odnosno da u svakom apostolskom tijelu nužno mora postojati "nevjerni Toma". Godinu dana prije smrti, 1944. godine, Williams je objavio zapaženu studiju o Danteu, "The Figure od Beatrice", što je vjerojatno blisko povezano s radom na romanu "Silazak u pakao". Radi se o piscu koji i danas ima brojne poklonike, kao i u vrijeme kad je stvarao. Uz T. S. Eliota i W. H. Audena, veliki poklonik djela Charlesa Williamsa bio je i C. S. Lewis.

 | Author: PROMO PROMO

Oba Williamsova romana objavljena su u sklopu biblioteke "Keriks". O ovoj biblioteci je Josip Ivanović, direktor izdavačke kuće Edicije Božićević, u jednom intervjuu izjavio kako se radi o projektu Matije Janeša, "koji ju je pokrenuo kako bi promovirao kršćansku (i ostalu vjersku literaturu) literarno kvalitetnijeg predznaka". Na Interliberu je ova biblioteka promovirana s efektnim logom "Vjera u književnost(i)". Iako nešto slično kod mlađih čitatelja može izazvati blago čuđenje, ranije se pojam "kršćanska književnost" relativno često susretao, i to u dva različita konteksta, preko pisaca kojima je primaran bio prvi dio ove kovanice, ono "kršćanska", te drugih kojima je u prvom planu bila književnost u kojoj su propitivali važne teološke teme. Kao glavni predstavnik prve skupine pisaca je znameniti engleski književnik Gilbert Keith Chesterton, kojega su nazivali i "književnikom katoličke obnove". Široj javnosti ovaj pisac je najpoznatiji po svojim genijalnim kriminalističkim pričama čiji je glavni lik otac Brown, katolički svećenik. (Upravo ovih dana na prvom programu HTV-a prikazuje se jedna od sezona BBC-jeve serije "Velečasni Brown" rađene prema motivima iz Chestertonove proze.) U ovu skupinu bismo mogli ubrojiti i dvojicu velikih ruskih pisaca: Dostojevskog i Tolstoja. Blizak Chestertonu po svom književnom habitusu je i katolički konvertit J. R. R. Tolkien, čije je najpoznatije djelo "Gospodar prstenova" zapravo biblijska priča o dobru i zlu transponirana u sferu fantastične alegorije. U drugu skupinu pisaca, po nekim djelima iz svoje bibliografije, spadaju i neki pisci koje je teško jednoznačno odrediti, poput Grahama Greena. Kršćanska sadašnjost je svojevremeno, 1984. godine, u svojoj biblioteci "Zrno", u kojoj su objavljivani "romani domaćih i svjetskih pisaca religioznog nadahnuća", objavila četiri knjige Grahama Greena, među kojima su bili i romani "Treći čovjek" i "Naš čovjek u Havani", te pripovijetka "Pali idol", prema kojima je britanski oskarovac Carol Reed snimio svoja tri kultna filma. U sva tri spomenuta djela govori se na neki način i o tipičnim kršćanskim moralnim dilemama. Nasreću, potpuno je nevažna primarna namjera pisaca koje uvjetno ili bezuvjetno možemo strpati o odvojak "kršćanske književnosti". Važno je isključivo ono što ostaje, odnosno u oba slučaja preživljava ono Tenžerino "dobro pisanje". Slično se može reći i za roman "Silazak u pakao" koji je sjajno "preživio" period od osamdesetak godina te ga je i danas moguće čitati kao vrhunsku književnost, a da ne znamo ništa o teologiji.

Radnja romana odvija se u mitskome mjestašcu Bojno Brdo, udaljenom četrdesetak kilometara od Londona, u kojem vrijeme ne funkcionira linearno, nego se u njemu pojavljuju i likovi iz prošlosti. Ono funkcionira i kao neka vrsta dvostruke margine koja razdvaja stvarno i onostrano i koji su tu u stalnom dodiru i interakciji. Radi se o mjestu koje je podjednako "stanište i živih i mrtvih", mjesto gdje su se u prošlosti vodile bitke "među Ružama", što je otvorena aluzija na englesku prošlost. "Mi smo kao elizabetinska drama, živimo na najmanje dva vremenska plana", kaže na jednome mjestu Peter Stanhope opisujući na taj način i relativnost pojma vrijeme u ovom romanu. Glavni likovi romana su Peter Stanhope, lokalni pjesnik svjetskoga glasa, utjelovljenje Raja. "U njegovu najnovijem pjesništvu život i smrti bili su zastupljeni u jednakoj mjeri, čak toliko da se u Sunday Timesu povela rasprava o tome je li Stanhope pesimist ili optimist. On je sam odgovorio u jednom intervjuu da je optimist, ali da ga to sablažnjava", stoji na jednome mjestu u romanu. Stanhopeov kontrapunkt je Lawrence Wentworth, vojni povjesničar koji se u završnici romana užetom spušta u "dubine pakla". Međutim, karakteri ove dvojice protagonista pomno su razrađeni, oni nisu samo puki i vječito suprotstavljeni simboli dobra i zla, nego punokrvni književni likovi, gdje kršćanska simbolika nije eksplicitna, nego se preko nje pokušava proniknuti mnogo dublje, do smisla života.

U Bojnom Brdu lokalna kazališna družina priprema predstavu: poetsku dramu Petera Stanhopea. Preko tog motiva Williams progovara i o učitavanju značenja u književna djela, te o pjesništvu, odnosno o smislu umjetnosti. "Ako iskupljeni pjevaju, vjerojatno im netko mora pisati pjesme", kaže Stanhope na jednome mjestu. Pjesništvo je, dakle, po njemu i neka vrsta iskupljenja. U tumačenju svoje drame Stanhope se često poziva na "Oluju" Williama Shakespearea. Među glumcima koje sudjeluju u pripremi predstave nalazi se i dvije mlade glumice: Pauline Anstruther i Adela Hunt. Paulini, potomku isusovca spaljenog u srednjem vijeku na Bojnom Brdu, već dulje se ukazuje njena dvojnica, što nju plaši, jer se boji susreta sa samom sobom. Međutim Stanhope, u skladu s Williamsovom "teologijom romantične ljubavi", preuzima njene strahove na sebe, omogućivši Paulini da se suoči s vlastitim strahom. Stanhope govori kako je Goethe jedne prilike na cesti za Weimar susreo sama sebe, svoga dvojnika, te da je to najveća ljudska drama.

Predstavnik druge, mračne strane u romanu je egocentrični vojni povjesničar Lawrence Wentworth. "Wentworth je imao bar jednu prednost u odnosu na druge vojne povjesničare; upoznao je rat. Dobio je izvjesna odličja, koja je dijelom zahvaljivao sreći, a dijelom pameti. (...) Nije znao pobijediti u bitki, ali znao je smisliti zaduženja za vojsku." U obranu svojih zaključaka Wentworth je spreman krivotvoriti dokaze, "što je navika kojoj su inače skloniji religijski autori, a ne povjesničari". Wentworth gaji bolesnu opsjednutost mladom glumicom Adelom Hunt. U njegovoj svijesti postoje dvije Adele, ona stvarna, pomalo banalna i nezanimljiva, i druga, izmaštana, što kolidira s Williamsovom "teologijom romantične ljubavi", samo što se u Winthwortovu slučaju radi o svojevrsnoj inverziji. Sišavši s uma, Wentworth se spušta srebrnim užetom u pakao. Ekstremni Wentworthov egoizam je zapravo neka vrsta njegova unutarnjeg pakla, što ga vodi u propast. "Da je beznadno griješio u činjenicama, ali vjerovao u njih, i vjerovao da su važne same po sebi, možda bi bio osjetio dodir vatre u kojoj je marijanski mučenik otišao u svoju slavu, i bio bi spašen. U svijetu samoubojica, tjelesnih i duhovnih, možda bi čuo neki drugi glas osim svojega i vidio drugo lice", stoji na jednome mjestu u romanu.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.