Ivica Buljan, kazališni redatelj, ravnatelj Drame HNK u Zagrebu, umjetnički ravnatelj i selektor Festivala svjetskog kazališta, govori o ovogodišnjoj dinamici Festivala svjetskog kazališta koji se do 24. rujna održava u Zagrebu, ali i o svježim političkim reperkusijama na teatar i domaću kuturu.
U tijeku je 14. Festival svjetskoga kazališta, koji od 2003. oblikujete s Dubravkom Vrgoč. Svake je godine sve teže iznijeti taj festival, a dojam skupoga ‘tereta’ koji svake jeseni licitira vlastitim opstankom ima i publika. Je li financijska situacija jedini problem? Kao da je za gostovanje nekog europskog kazališta potrebno imati ‘garanciju’ kvalitete, opravdanje da su gostujući teatri ‘doista najbolji’? Razmišljajući o široj slici domaćeg kulturno-društvenog izolacionizma, malograđanskog straha, sitnog provicijalizma, ima li tu metaforike s vašim festivalom?
Festival je nastao u vrijeme entuzijazma, iz želje da vidimo što se događa u kazališnom svijetu nakon izolacije u devedesetima. Tada je pokrenut i Zagreb film festival, ali njegov opstanak nikad nije dovođen u pitanje. Kazalište zbog svoje žive provokacije uvijek privlači drugačiji tip pažnje i u njega se politika snažnije upliće. Kriza je potkopala elan, a financiranje je postajalo sve neizvjesnije. Glad za demokracijom i kazalištem zamijenila je zasićenost koja se poklopila s općom pasivnošću društva, ali i naglim prodorom antirepublikanske ideologije. ‘Doista najbolje’ je medijski slogan jer sve prikazane predstave već imaju međunarodnu reputaciju kod kritike i publike. Za razliku od filmskih festivala koji mogu imati golemi broj naslova ili visokobudžetnih kazališnih festivala s opsežnim programom, naš odabir je toliko uzak da mora biti usmjeren na autore, tekstove ili stilove koji su manje prisutni na domaćoj i regionalnoj sceni.
Festival je započeo predstavom ‘Brak Marije Braun’ njemačkoga redatelja Thomasa Ostermeiera, prema scenariju Rainera Wernera Fassbindera i u izvedbi berlinskoga kazališta Schaubühne. Ostermeiera, jednog od najinspirativnijih teatarskih pojava, naša publika smatra ‘domaćinom’ programa. Gotovo se može reći da uz Ostermeiera saznajemo ključne preokupacije europskog mainstream teatra? Ili je baš Ostermeier dobro mjesto da se protrese pojam ‘građanskog’ teatra?
Ostermeier je tipičan predstavnik srednje generacije europskih redatelja. Svoj je kredo svojedobno precizno formulirao u intervju za Le Monde diplomatique. Njega zanima povijest građanskog teatra, o organizacijskom i estetskom smislu, predstave su mu zasnovane na kanonskim tekstovima (mi smo vidjeli ‘Noru’, ‘Hamleta’, ‘Otela’ i ‘Smrt u Veneciji’) te njima potvrđuje Žižekovu tezu o subverziji klasičnog. Suvremen je u kombiniranju pripovijedanja i performansa, rigorozan je u radu s glumcima, iznašao je način da pretrese konvencije psihološkog teatra. Njegov značaj unutar repertoarnog kazališta, predanost europskoj ideji, može se usporediti s ulogom kakvu je u generaciji ranije imao Giorgio Sthreler.
Kako ste zadovoljni postignutim u Drami HNK? Kako biste definirali smjer rada, što vam je tu (bilo) najteže?
Želimo da Drama HNK provokativno inscenira spektar od svakodnevnih zapažanja do duboke refleksije svijeta i bori se protiv osiromašenja duha. Nismo svjesni koliko smo povlašteni što još imamo subvencionirano narodno kazalište koje nudi odlične mogućnosti rada. Površna i nekompetentna politika Ministarstva kulture stvara o autorima suvremene umjetnosti sliku parazita. Najteže se boriti s njihovom arogancijom jer blokira vrijeme i energiju za kreativne europske projekte. Pokušavamo odrediti svrhu javnog kazališta. Ako je ono nakon Drugog svjetskog rata služilo denacifikaciji i demokratizaciji Europe, ako su se u tu svrhu na europskim pozornicama igrali antički i domaći klasici, i mi u svojem vremenu iznova definiramo njegovu zadaću. Inače ispada da je kazalište medij za zabavu elita. Prekinuta je prirodna veza između škola koje više ne obavezuju učenike da posjećuju kazališta - a više nema ni radnika koji su organizirano posjećivali kazališta. Foucault je pisao da treba braniti društvo, treba braniti njegove stečene tekovine, i bez srama se pozivati na odgojni karakter kazališta, na suptilan, angažiran i lucidan način. Država, Crkva i mediji žele imati ulogu moralnog arbitra. Želimo se odupirati nametnutim stegama i promovirati slobodu. Idealan je primjer za takve prakse naša predstava ‘Evanđelje’ Pippa Delbona koja u ovoj sezoni gostuje u cijeloj Francuskoj, Belgiji, Italiji, Rusiji, Poljskoj...
Je li, i na koji način, kulturna politika bivšeg ministra Hasanbegovića, čiji ste otvoreni ideološki protivnik, utjecala na rad u HNK? I kako domaća konzervativna kontrarevolucija sistemski, s Hasanbegovićem i bez njega, može promijeniti kulturni, pa i teatarski programski milje?
Na umjetnicima je odgovornost da ne dopustimo bahatim pojedincima bez javnih biografija da preuzmu moć nad nama. Otkud nekome pravo da uništi nešto u što su generacije uložile znanje, intelekt i moralnu odvažnost? Otkud nekome pravo da uništi dobra kao što su televizija i radio, da nam oduzme pravo da gledamo programe koji su u pravom smislu javni, koji potiču umjetničko stvaralaštvo i koji jesu vrhunska narodna vrijednost? Ogovornost umjetnika jest da ne dopuste ta prisvajanja i banaliziraju javnu pozornicu nakaradnim fašističkim performansima. Nakon sedam mjeseci iz Ministarstva kulture nije izašao ni jedan projekt, osim onih koji su se odnosili na uništavanje narodnog blaga: od antifašističkih tekovina i (post) modernih civilizacijskih vrijednosti. Lomljenje nezavisnih medija, promjena upravljačkih struktura, to je sladostrasna politika sitnih osvetničkih duša koje ne razumiju duh vremena u kojem žive.
Kakav onda mora biti budući ministar kulture?
Ministar kulture mora biti kompetentna figura, upućena u kulturne politike, kulturnu i umjetničku proizvodnju, europsko zakonodavstvo, a prije svega osigurati standard i poticati progresivne projekte. To je civilizacijski minimum. Ministar kulture ne smije biti ksenofob, fašist, nacionalist ili homofob. To su vrijednosti koje u današnjem europskom društvu ne pripadaju ni lijevim ni desnim opcijama, nego temeljnoj civilizacijskoj razini. Ovo što je napravljeno u tako kratkom vremenu nije samo izgubljeno vrijeme, nego civilizacijska regresija.
Bez obzira na sastav buduće, ali i uzimajući u obzir sastav dosadašnjih vlada u kuturi, lijeve kulturne politike nikako ne mogu zaživjeti: zašto?
Posljednjih se nekoliko godina srozala ionako krhka demokratska slika zemlje. U korijenu populizma je strašna zapuštenost koja je probudila strahove, nesigurnost, neznanje i nepravde. Zato je nestalo osjećaja pripadnosti kolektivu i solidarnosti uopće. Bogati jednostavno ne plaćaju proporcionalno nezasluženom dohotku i stvorili su svoju paralelnu državu. Siromašni ostaju bez posla i gurnuti su u u geto koji čini sad već opasno velik dio društva. I mladi kojima se nitko ne bavi postaju podložni šovinizmu, fanatizmu i izolacionizmu. Ljevica je počela gubiti otkad se više ne obraća obespravljenima, otkad ne inzistira na obrazovanju i kulturi, otkad ne razumije probleme novih ‘radnika’ koji su honorarci, koji rade privremeno ili su prisiljeni raditi na crno. Oportunizam je uništio duh bratstva te ideju jednakosti i pravde. Tragično je da u 21. stoljeću u Hrvatskoj ima toliko nepismenih, a još više skromno obrazovanih građana. Politička pismenost je preduvjet za razumijevanje republikanskih vrijednosti.
Ovih ste dana u Ljubljani praizveli novu predstavu, Senekinu tragediju ‘Tijesto’, koju domaća publika ne poznaje. Što strašna priča o osveti brata koja završava kanibalizmom poručuje nama, u suvremenosti?
Tijekom studijskog boravka u Francuskoj otkrio sam nove francuske prijevode Senekinih tekstova od Florance Dupont, koja je pokušala objasniti zašto smo navikli da grčke tragedije i atensku demokracijom smatramo temeljima civilizacije i zašto nam je Rim ostao nepoznat iako smo njegovi izravniji nasljednici. Ona tvrdi da ako je grčka tragedija klasičan vestern, u kojemu se publika poistovjećuje s junacima, rimska je tragedija kao špageti vestern. Grčki je teatar u pravom smislu produkt demokracije. Predstave dolazi promatrati cijeli polis. Odlazak u kazalište i sudjelovanje u takvom činu je vrsta pročišćavanja za valjan život u demokratskoj zajednici. Rimski tetar okrutne teme, poput ‘Tijesta’, prikazuje, ne da bi publika doživjela katarzu, nego da bi uživala. U ‘Tijestu’ nema realizma, Atrej navede brata lukavom zamkom u klopku, ubije mu troje djece u perverznom obredu i podmetne mu ih na gozbi kao slasnu hranu. Seneka je kao prascenarist ‘Igara prijestolja’, zanimaju ga intriga, prevara, incest, seksualne perverzije, sve ono što je Rim obožavao. Bio je učitelj Nerona, tiranina, koji ga je prisilio na samoubojstvo. Seneka živi u vrijeme kad rimska civilizacija predosjeća svoj konačan kraj, dekadentnu agoniju, i sve je to utjecalo na njega. U tadašnjem megalopolisu manje od 20 posto stanovništva ima građanska prava i upravlja s 80 posto obespravljenih. U svemu tome ima puno sličnosti s današnjim globalističkim kapitalizmom, s tim da su postoci onih koji imaju moć još manji.
Često govorite o fascinaciji tekstovima Miroslava Krleže i Danila Kiša, radili ste predstave na takvim temeljima. Krleža i Kiš su, kažete, “raskrinkavali stravične aspekte naših kultura”. Općenito tvrdite da se “strategijama čistog teksta” može pokrenuti dinamika mišljenja u teatru i šire?
Ponosan sam što sam postavio tekst ‘Tri zime’ Tene Štivičić, za kojeg tvrdim da je novi hrvatski klasik na Krležinom tragu. Postavlja pitanje zašto ova zemlja stagnira, zašto se neprestano sapliće o sablasti prošlosti. Formulira ga Alisa, povratnica iz Londona, koja kao objektivni promatrač situacije na svojoj koži doživljava komentar sestre Lucije da se ‘U ovoj zemlji ni zanoktica ne može sanirati a da nekog ne potplatiš!’ Nakon što vidi da se njena časna obitelj, koja je nastradala zbog nepokolebljivih stavova u devedesetima, danas predala, Alisa, baš kao u Malcolm iz ‘Macbetha’, koji, nakon što je dobio prijestolje okrvavljene Škotske, užasnuta bježi natrag u Englesku. Alisa je Krležin Leone koji ne dozvoljava relativizaciju moralnih vrijednosti, prokazuje da su humanističke ideje žrtvovane iz utilitarnih razloga zagrnutih u ideologiju. U današnjoj Hrvatskoj predstavnici treće i četvrte generacije pozivaju se na pripadnost svojih predaka ustaškom pokretu. Kao da je genetika ta koja određuje čovjekovu egzistenciju i njegov moralni profil. Komad njeguje pasolinijevsku misao da je pojedinac odgovoran za formiranje svoje ličnosti. Alisa je u nasljednik antičkog Oresta, Shakespeareova Hamleta i Krležina Leonea, koji se uspostavljaju kao univerzalne figure, kozmopoliti bez tereta patrijarhalnog naslijeđa.
Kako komentirate rezultate izbora, posebno poraz Narodne koalicije i Zorana Milanovića? Jeste li imali ikakva očekivanja?
Nemoguće je razumjeti ideološki poraz ljevice, a da se ne zapitamo na čemu je to zasnovana ‘kulturološka’ pobjeda desnice. Već od osamdesetih pripremljen je teren za slogan ‘Zna se’, a on je kopija neoliberalističke mantre ‘There is no alternative’, koja kaže nema vam spasa sve dok ne rasprodamo (najčešće sami pokrademo) sve društveno vlasništvo, a iznad svega nam je jedina i vječna Hrvatska. Ljevica se prepala tih dvaju stupova na kojima počivaju sve HDZ-ove pljačke, intelektualna bijeda i uništen moral zajednice. Zato je izgubila predsjedničke i dvaput zaredom parlamentarne izbore, i dopustila da se u Sabor usele politički nepismene grupacije i sve sorte prefriganih klerikalnih proroka. Umjesto da se takve sramote raskrinkavaju i da se do neba viče protiv fašizma i šovinizma, za prava svih manjina, za građanski odgoj, za javno zdravstvo. Umjesto da je u različitim civilnim inicijativama pronašla saveznike, ljevica ih je ignorirala. Uz sve njezine slabosti, mogu samo zažaliti i reći šteta što su izgubili. A što smo mi zajedno s njima izgubili, vidjeli smo u zadnjih pola godine.
