Kultura
683 prikaza

“Sjene nad Hudsonom” - remek-djelo epskih dimenzija

1/3
GPA Photo Archive/Flickr/CC BY-NC 2.0
Neka se nitko ne naljuti, ali uspoređivati bilo koji ove godine objavljeni naslov sa Singerovim ‘Sjenama nad Hudsonom’, remek-djelom epskih dimenzija i zapanjujućega kvalitativnog dosega, bilo bi bezobrazno

Knjiga koja je na engleskom jeziku objavljena 1998., godinu nakon autorove smrti, u Sjedinjenim Američkim Državama izazvala je veliko uzbuđenje. Isaac Bashevis Singer, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1978. i vjerojatno najveći autor koji je pisao na jidišu, još jednim je epskim ostvarenjem (hrvatsko izdanje sadrži više od 700 stranica!) zaokružio fascinantan opus koji, računamo li naslove za djecu i odrasle te autobiografsko-esejistička ostvarenja, broji više od pedeset knjiga. Neke od njih pritom, osim estetskim, fasciniraju i kvantitativnim aspektom. “Moskatovi” (na engleskom jeziku objavljeni 1950.) broje sedamstotinjak stranica, upravo kao i ovdje prikazano remek-djelo, roman “Sjene nad Hudsonom”, koji bi, iako je posrijedi prevodilački pothvat u svijetu godinama poznatog djela, u nas morao predstavljati ovogodišnji literarni vrhunac. Neka se nitko ne naljuti, ali uspoređivati bilo koji ove godine objavljeni domaći naslov sa Singerovim romanom epskih dimenzija i zapanjujućega kvalitativnog dosega bilo bi bezobrazno. S tim se, općenito uzevši, malo što u južnoslavenskim književnim poljima može uspoređivati. Jednako kao i s opusom autora Saula Bellowa, također nobelovca i autora kultnog romana “Herzog” (1964.), koji je Singera otkrio širem čitateljstvu - onom, naime, engleskoga govornog područja.

 | Author: PROMO PROMO

Roman podijeljen na tri dijela i epilog (ukupno 132 poglavlja) opisuje židovsku izbjegličku zajednicu (pretežno varšavsku, shodno autorovu iskustvu odrastanja u poljskoj prijestolnici) nastanjenu u New Yorku, u prvim godinama završetka Drugog svjetskog rata i početka hladnoratovske napetosti. U njenom je središtu Boris Makaver, trgovac rastrgan između materijalističkog i duhovnog svijeta, osoba u čijem se domu okupljaju neke od ključnih figura impozantne galerije likova: kći Anna čiji je život obilježen propalim brakovima/vezama (osobito s Yashom Kotikom i Hertzom Dovidom Greinom), dr. Solomon Margolin (Borisov prijatelj iz djetinjstva i jedini dosljedni racionalist/skeptik u društvu), dr. Zadok Halperin (uzaludni tragalac za potpuno novom filozofskom paradigmom koja bi rezultirala sveukupnim obratom filozofske misli), misticizmu sklon David Shrage (čiji misticizam potpiruje stanodavka mu gospođa Clark), propali slikar Jacob Anfang, Borisov zet Stanislaw Lurija, nećak Herman (gorljivi komunist čiji ga idealizam odvodi u Sovjetski Savez, gdje mu se gubi svaki trag) i dr. Pa ipak, ako je to uopće moguće, ulogu protagonista treba pripisati Hertzu Dovidu Greinu, čijim pismom drugu iz prošlosti i bivšem logorašu Morrisu Gombineru roman završava. Grein je rastrgan trima bračnim/ljubavnim vezama: s trenutačnom suprugom Leom, dugogodišnjom ljubavnicom Esther i spomenutom kćeri Borisa Makavera. I Hertz, kao i svi navedeni likovi (i oni, dobrim dijelom, koji to nisu), svoju egzistencijalnu labilnost crpe kako iz patrijarhalne židovske tradicije, tako i iz iskustva holokausta kojemu su oni, no uglavnom ne i njihove familije, uspjeli umaći.

Holokaust nije izravno tematiziran, o njemu se govori kroz prizmu religijskih i filozofskih rasprava koje su, iz judaističke pozicije, često autokritičke. Greinovi lični gubici pritom nisu neposredni, ali kriza vjere/identiteta, kao izvjesna posljedica kolektivne traume židovskog naroda, pridonijela je njegovu nehajnom odnosu prema supruzi i djeci. Što ga ne amnestira: Greinova egzistencijalna kriza ne umanjuje njegov nemarom obilježen odnos prema djeci, posebno kćeri Aniti koja, na njegov užas, završava s automehaničarom Fritzom iz Njemačke. Njegovo permanentno bježanje iz zagrljaja jedne u zagrljaj druge žene, čega je i sam svjestan, rezultira sveobuhvatnom štetom koje nitko neće biti pošteđen, ponajmanje on sam. Smrt Stanislawa Lurije, vječnog advokata-vježbenika kojeg je u New Yorku financijski potpomagao njegov punac Boris Makaver, kao i teška bolest supruge, prijelomni su trenuci nakon kojih će, uz česta odustajanja, ovaj bivši učitelj koji se skrasio na Wall Streetu nastojati, baš poput pokojnog mu oca, živjeti u skladu s Torom i Talmudom (napose Gemarom), kao i tumačima velikih rabina poput Baala Šem Tova (utemeljitelja hasidskog judaizma), Vilne Gaona ili Moše Isserlessa. U nastojanju da prevlada egzistencijalnu krizu, Grein često navodi i “Šulhan Aruh”, koji potpisuje posljednji veliki kodifikator židovskog zakona Yosef ben Ephraim Karo (1488. - 1575.). Brojne reference na spomenute izvore nalažu, prije svega, poznavanje starozavjetnih spisa. Ili, u izvjesnijoj varijanti, korištenje pomoćne literature.

 | Author: GPA Photo Archive/Flickr/CC BY-NC 2.0 GPA Photo Archive/Flickr/CC BY-NC 2.0

Umjesto besmislenog prepričavanja djela tek ću spomenuti intepretiranje tih i drugih izvora čija je svrha najčešće pokušaj bijega od stvarnosti. Greinovo se potucanje sa ženama koje tako istovremeno usrećuje i unesrećuje ironično potkrepljuje spomenom starozavjetnih proroka koji su imali priležnice. Halperin spominje da su, nasuprot ograničenim dosezima znanosti, psalmi lijek za sve (“od zubobolje do antisemitizma”). Transcendentalno iskustvo opisano je kao iskustvo uslovljeno ličnim gubicima. Seksualno iskustvo ocijenjeno je kao vrsta spoznaje (spomenut je Alfred Kinsey, jedan od pionira seksologije). Potrošački duh Amerike opisan je i Greinovom tvrdnjom da je starenje u njoj sramotno. Ideologije režiraju jači, a vojarne su definirane kao škole sadizma. Kulminacija je bijega Greinov odlazak u Izrael, njegov završni pokušaj povratka nepatvorenoj vjeri predaka. Čak i pismo Morrisu Gombineru nije moguće shvatiti kao kategoričku potvrdu njegova preobraženja. Interesantan je i odnos prema komunizmu, osobito lijevim zanesenjacima koji su se, rekao bi Yasha Kotik, primarno uvukli u kulturne krugove. To je moguće tumačiti i kao demistifikaciju ideologije koja je, kao kontrapunkt nacizmu, zadobila simpatije mlađih društvenih slojeva tadašnje Amerike (pretežno buržoaskog podrijetla), ali i kao crtica vremena - navještaj lova na vještice koji je pedesetih godina, uz frapantne posljedice, u toj istoj zemlji slobode predvodio američki republikanski senator Joseph Raymond McCarthy (1908. - 1957.). Sve navedeno, uz konstataciju da su brojni intertekstualni i citatni nanosi utkani u stilski briljantni sintaktički vez, posvećenog čitaoca obvezuje, ako do sada nije, posvetiti vrijeme ovom dragocjenom štivu čiju je konzumaciju, uslijed prekomjerne izloženosti postmodernističkoj osrednjosti, moguće tumačiti kao čitalačko iskupljenje. O tek djelomičnoj denacifikaciji Njemačke, također spominjanoj u knjizi, kao moguću pomoćnu literaturu treba navesti “Plavu knjigu” Ericha Kästnera i, možda nije potrebno isticati, devetosatni dokumentarni film “Shoah” redatelja Claudea Lanzmanna (1985.). Posljedica nepravde globalnih razmjera, naime, očituje se i na staničnoj razini, sa svim moralno dvojbenim reperkusijama koje iz toga proizlaze.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.