U sklopu Festivala Europe 2022., koji se održao u Firenci od 5. do 12. svibnja, Teatro de la Pergola iz Firence i Théâtre de la Ville iz Pariza organizirali su u firentinskom Palazzo Vecchio skup voditelja eminentnih europskih teatara i festivala kako bi pokrenuli umjetničku inicijativu za nove oblike suradnje između kazališta, kulturnih, znanstvenih, obrazovnih i zdravstvenih institucija. "U vrijeme kad se postavlja pitanje obnove svijeta nakon pandemije i kad novi oružani sukobi prijete europskom miru, dužnost je kulturnih institucija više nego ikad promišljati mjesto umjetnosti i kazališta u europskoj zajednici", bilo je istaknuto u pozivu, na kojem je uz listu uzvanika i govornika bilo zapisano i moje ime.
U dvorani Cinquecento spektakularnog zdanja firentinske gradske vijećnice Palazzo Vecchio, jednog od najimpresivnijih i najvažnijih javnih objekata u Italiji, gdje se odvijao kazališni skup, bila je izložena tih dana slavna slika "Četvrto imanje/Put radnika (Il Quarto Stato)" Giuseppea Pellizza da Volpeda. A ravnatelji kazališta, producenti, kazališni umjetnici, izaslanici Europske komisije, predstavnici talijanskih institucija zaduženih za europske umjetničke projekte i studenti okupili su se kako bi zajednički ne samo upozorili na prijetnje s kojom se kazališna umjetnost danas suočava, nego ponajprije uspostavili dijalog između kazališnog juga, istoka i zapada Europe koji bi u budućnosti osigurao cjelovitost europskog teatra. "Graditi teatar 21. stoljeća" naziv je nove inicijative koja je pokrenuta početkom svibnja u Firenci.
Listu govornika činili su: Marco Giorgetti, ravnatelj Fondazione Teatro della Toscana, Fiorenzo Grassi, ravnatelj milanskog Teatra dell'Elfi, Giacomo Pedini, umjetnički ravnatelj MittelFesta, Carmen Portaceli, ravnateljica Teatro Nacional de Catalunya iz Barcelone, Corina Suteu, ravnateljica Insule 42 iz Bukurešta, Jan Teevet, ravnatelj estonskog Paide Teater, Pamela Villoresi, ravnateljica Teatra Biondo iz Palerma, Emmanuel Demarcy-Mota, ravnatelj Théâtre de la Ville iz Pariza, Natalia Menéndez, ravnateljica Teatro Español iz Madrida, Jeton Neziraj, ravnatelj Qendra Multimedia iz Prištine i Cornelia Walter or Wilfried Schulz, ravnateljica Düsseldorfer Schauspielhaus. Svatko od njih iz svoje profesionalne perspektive svjedočio je o ovom kazališnom trenutku koji se iz tisućljetne povijesti teatra čini toliko izazovnim da cijelu kazališnu budućnost predstavlja posve nesigurnom u vremenu između dviju nemjerljivih katastrofa.
Želja organizatora bila je na jednome mjestu okupiti kreatore europskih kazališta kako bi se identificirali najvažniji problemi s kojima su suočeni oni koji vode kazališta u ovo traumatično vrijeme neposredno nakon pandemijske katastrofe i usred rata koji prijeti razaranju europskih vrijednosti. Strah od gubitka publike, strah od posljedica inflacije, strah od jačanja političkih utjecaja na kazalište, prednosti i bojazni od digitalizacije..., samo su neke od tema o kojima se govorilo na skupu u firentinskoj romaničkoj palači. Ono što se svima koji su govorili činilo iznimno značajnim u ovom vremenu upravo je potreba za solidarnošću europskih institucija kako bi se očuvali njihova snaga i utjecaj unatoč možda i najtežim izazovima pred kojima se nalaze u svojoj novijoj povijesti.
A govorili su o sve većoj marginalizaciji europskih kulturnih institucija koja se pokrenula samim pandemijskim počecima i nastavila višemjesečnim zatvaranjem kazališta, koja su u kratkom vremenu izgubila važnost, podjednako za one koji su ih godinama vjerno pratili, kao i za one koji su ih financirali. U tom rascjepu između stvarnih vrijednosti i novih postpandemijskih, kulturni sektor, a napose izvedbene umjetnosti, samim tim kazalište, postali su žrtvom, pozicionirani na mjestu gubitnika s tek nostalgičnim prisjećanjem na slavnu prošlost u kojoj su ako već ne mijenjali izglede svijeta, onda barem bili u središtu društvenih interesa. I koliko god teatar sa svojom terapeutskom ulogom značio puno u doba COVID-19 i koliko god u nemogućim uvjetima uspijevao preko on line platformi i mobitela dočarati neke čudesne fikcionalne svjetove, on svakako nije ostao na našim listama pod rubrikom "must have" niti je bio nešto bez čega se u tim katastrofičnim vremenima ne bi moglo preživjeti. Dapače, zadovoljavali smo se televizijskim serijama, dostavljenom hranom, zoom konverzacijama s prijateljima i neprijateljima, čitanjem knjiga na kauču i (polu)radom od kuće te smo rijetko i pomišljali na kazalište gdje satima sjedimo jedan pored drugog i pratimo s pozornice prizore nekih drugih i nama u tom trenutku prilično dalekih života.
Nije li u svemu tome i samo kazalište izgubilo neko svoje jedinstvo u iznalaženju onog zajedništva koje nas je još od Tespisovih kola držalo skupa? I jesmo li svi mi koji kreiramo kazalište izgubili mogućnost da ponudimo neku viziju teatra te stoga umnažamo uvijek iste slike i iste forme zagubljene inovativnosti? I nismo li upravo mi odgovorni što nas je pandemija uspjela prilično lako razjediniti i učiniti toliko krhkima da se više ne uspijevamo boriti protiv brojnih nedaća koje su stoljećima na ovaj ili onaj način harale teatrom? Naposljetku, nije li vrijeme da redefiniramo poziciju kazališta u društvu i krenemo ispočetka kako bismo uhvatili sadašnji trenutak i tako ga učinili ne opasnim, nego kazališno uzbudljivim? I tko će nam u svemu tome pomoći?
Odgovor se nametnuo na skupu kroz potrebu za zajedništvom i solidarnošću svih onih koji stvaraju teatar, kao i onih koji u njemu na bilo koji način sudjeluju. Dramatičnost trenutka poziva na strategiju i brzu akciju, ne dopušta čekanje, oklijevanje, pa ni pogrešne odluke. Kazalište se iscrpilo u umnažanju istih nadahnuća, iznalaženju nepotpunih rješenja, samodopadnim istupima, zazivanju artificijelnih kriza koje, nažalost, nisu dovele do očekivanih obrata. Mnogo se toga isprobalo i ništa se nije održalo dominantnim niti je išta upućivalo na radikalne promjene. Okoštale institucije i dalje nude doživotno sklonište onima koji su odavno već izgubili prava umjetnička nadahnuća i zadovoljavaju se nedodirljivošću svojih sistematiziranih pozicija, nezavisna se scena izmorila u borbi za ravnopravnost financijskog vrednovanja, a raseljeni pojedinci svoje snalaske iznalaze i opravdavaju umjetničkim avanturama. Jačanje desnice ne samo na Istoku Europe, nego i na njezinu Zapadu, o čemu svjedoče rezultati nedavnih francuskih predsjedničkih izbora, obnavlja one stare strahove o najrazličitijim cenzurama, od kojih su najučinkovitije one financijske, kojima se ukida ne samo sloboda stvaranja, nego stvara platforma za razne ovrhe i uredbe, čime će kazalište morati zaslužiti svakako neke drugačije izglede. Slabost kazališta slabost je i današnje Europe koja se straši hrabrih odluka i štiti mnogobrojnim kompromisima, kupovanjem vremena s nadom da će se sve nekako samo, nekim čudom, jednom posložiti.
Projekt pod nazivom "Graditi teatar 21. stoljeća" pokreće stoga Novu alijansu europskih kazališta kojoj je cilj izgraditi, osmisliti i preispitivati, snagom kulture i umjetnosti, zajedničku platformu koja bi integrirana u 21. stoljeće zbližila generacije umjetnika, ali i pratitelja umjetnosti. Obrana europske ideje, u ovom slučaju, očitava se u promicanju nove vizije kazališta, koja se temelji na očuvanju bogatstva europske kulture u svoj njezinoj raznolikosti, kroz zajedništvo umjetnika, mislilaca i istraživača, ali i kroz povezivanje različitih umjetničkih disciplina spajanjem znanosti, kulture i obrazovanja. Potrebno je doista biti skupa kako bi se od sanjarske sinteze došlo do čina koji će osigurati u neposrednoj budućnosti umjetničku stabilnost kazališne umjetnosti u njezinu izlaganju novim formama i novom scenskom jeziku prilagođenom u potpunosti vremenu kojemu se obraća.
Solidarnost podrazumijeva i kazališni rad u javnim prostorima, umjetničke akcije u borbi protiv osamljenosti onih koji borave u staračkim domovima, senzibiliziranost prema ljudima koji su nepokretni, osobama oštećenog vida i sluha, umjetničke intervencije u bolnicama, brigu za druge, umjetnost kao medicinu, ekološku odgovornost umjetnosti, nikad do kraja završenu borbu za ravnopravnost među spolovima, pažnju prema mladima koji su i najviše bili pogođeni pandemijskom krizom..., sve se te teme nameću pri "izgradnji" ideje teatra, što pogađa ne samo senzibilitet, nego prije imperativ vremena u kojemu se više čak ni ne pokušavamo snaći, nego prije svega preživjeti.
Firentinski sastanak je mogući početak. Za svaki početak najvažnija je svijest o problemu s kojim se suočavamo. Možda u hrvatskim kazalištima ta svijest nije još prepoznata, no u europskim je i te kako prisutna. Ona, uostalom, i pokreće ovakve inicijative koje shvaćaju da je uz klimu, ekonomski poredak, zdravstveni sustav... danas ugroženo i kazalište. Te iako se kazalište, kako bilježi Badiou, mjeri po vječnosti, ne ostajanjem, nego nestajanjem, dužni smo njegovo nestajanje učiniti onoliko transparentnim i društveno prezentnim koliko to od nas danas očekuju i umjetnici i gledatelji.
