Kultura
22631 prikaza

"Slavljenje ustaša i NDH je psihološki problem"

Ivo Goldstein
Sandra Šimunović/Pixsell
Pozivanje na nekakvo "Tuđmanovo naslijeđe"i, baš kao i slogan "I poslije Tita Tito" u osamdesetima, svjedoči o ideološkoj i političkoj potkapacitiranosti onih koji to čine

Nova knjiga povjesničara Ive Goldsteina, “Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća”, objavljena u izdanju Profila, u 15 poglavlja što odgovaraju na ključna pitanja o “prijeporima” hrvatske političke historije i historiografije prošloga i ovog stoljeća, funkcionira kao udžbenički vodič. 

“Nastojao sam pisati sukladno današnjim dominantnim metodološkim konceptima, koji su bitno različiti od ‘partijnosti’ socijalističkog razdoblja i ‘revizionizma’ koji se manifestira u posljednjih trideset godina”, piše autor u uvodu. Bez senzacionalnosti i kontra mitologizacije, knjiga je namijenjena baš svima, a pogotovo onima koji se često znaju izgubiti u bespućima interneta, kafanske rasprave ili “alternativnih” historiografskih tumačenja. 

Express: Logično je početi mitologijom ulaska Hrvatske u Jugoslaviju. Kontekst rečenice povijesnoga govora Stjepana Radića iz studenog 1918.:  ‘Ne srljajte kao guske u maglu’, ne uspijeva se razumjeti stotinu godina? Džaba je ponavljati faktičke, unutarnje i vanjske, političke okolnosti koje su vodile Državi Slovenaca, Hrvata i Srba. Hrvatski političari poput Trumbića ili Supila tad su smatrali, kako između ostalog naglašavate u knjizi, da je prioritet rješavanje ‘prokletstva maloga broja’, zbog čega samostalna Hrvatska nije bila razmatrana kao opcija. E pa to ‘prokletstvo maloga broja’, čini se, domaćoj desnici nikad nije bio argument? Nova jugoslavenska država bila je najbolja brana ambicijama i srpske i talijanske politike prema teritoriju Hrvatske: ali je baš taj fakat labava brana revizionističkoj mitologiji? Pa kojih bi par uzročno-posljedičnih činjenica poslužilo kao ‘točka na i’ u evergrinskom pitanju ‘je li Hrvatskoj uopće trebala Jugoslavija’? 

Dakle, da Hrvatska nije 1. prosinca 1918. postala dio jugoslavenske države, ona bi u sljedećim mjesecima ostala bez većeg dijela obale jer bi talijanska vojska jednostavno anektirala one teritorije koje je zauzela potkraj 1918. godine (a to je bila cijela dalmatinska obala, pa i dijelovi unutrašnjosti). I Srbi bi tražili svoj dio, kako im je obećano dok je još postojala Habsburška Monarhija, a to je da uzmu sav teritorij istočno od pruge Osijek – Đakovo te velik dio Bosne i Hercegovine, kao i dio Dalmacije, gdje bi se morali razgraničiti s Talijanima. Čak i da je Hrvatska u nekom potencijalnom scenariju ostala u zajednici samo sa Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom te Vojvodinom, bila bi prisiljena na ponižavajuće, a dijelom i katastrofalne mirovne ugovore, poput Njemačke, Austrije, Mađarske, Bugarske i Turske. Ante Trumbić, koji je u tim prijelomnim mjesecima bio jugoslavenski ministar vanjskih poslova, kasnije je objašnjavao kako se rodio kao Hrvat i da će kao takav i umrijeti, ali da nikad nije bio fanatik nego političar. Kao Hrvat radio je za jugoslavensku ideju, a ne za posebnu hrvatsku državu. Za takvo opredjeljenje naveo je nekoliko argumenata i zaključio – ‘da nisam radio za Državu Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Jugoslaviju, uvjeren sam da bismo pali plijenom tuđih interesa, pohlepa’. 

Ivo Goldstein | Author: Zarko Basic (PIXSELL) Zarko Basic (PIXSELL)
Express: U širem poimanju, pogotovo onome nacionalistički postavljenom, kod Stjepana Radića ističe se suverenistička orijentacija i otvoreno lažira Radićeva naklonost Katoličkoj crkvi. Kako to da se u magli klišeja o Radiću kao državotvornom Hrvatu ne tematiziraju njegov otvoreni antiklerikalizam i republikanstvo? 

Radić nije bio žestoki nacionalist, još manje šovinist, ponajmanje nalik na ove današnje, ekstremne i desne, a nije bio ni zaljubljenik u Crkvu, kao što ni ona nije bila oduševljena njime. Osim što je bio političar, Radić je bio politolog, publicist, prevodilac. Bio je svestrani intelektualac. Istodobno je bio osoba velike energije, pokretač mnogih inicijativa i projekata. Na inventivan je način povezivao teorijske spoznaje s praktičnim djelovanjem i iskustvima. Zahvaljujući komunikativnosti i govorničkoj vještini, stvarao je karizmu koja je u nekim aspektima prerastala u kult ličnosti. Kao vješt političar, katkad demagog, Radić je u programatske spise, osim ‘vrijednosti seljačkog načina života’, unosio i niz liberalnih stavova koji su buduću Hrvatsku vidjeli kao demokratsku zajednicu ‘doma i naroda’, utemeljenu na socijalnoj pravdi, širokom narodnom prosvjećivanju i vladavini prava. Predviđao je i strogu kontrolu izvršne i zakonodavne vlasti putem referenduma i plebiscita, što je u to doba većini njemu suvremenih političara bila prilično maglovita problematika. Radiću, dakle, nisu bili strani ni demagogija ni populizam: samo što to nisu bila ni jedina ni supstancijalna obilježja njegove politike. Njemu su to bila, na neki način, sredstva za rad, komunikacijska tehnika kojom je pridobivao ljude. Vjerojatno bi neki Radića i danas, da je živ, nazvali (opasnim) populistom, ali je on bio mnogo, mnogo više od toga. Imao je mnogo protivnika, kako u unitarističkim, srpskim i komunističkim krugovima, tako i unutar hrvatske građanske politike. Naposljetku, valja pripisati Radiću još jednu zaslugu - bez obzira na žestinu u verbalnim obračunima, dosljedno je zagovarao mirotvorstvo: ‘Borit se valja samo ustavnim sredstvima, a ako ustavnih sredstava nema, samo pisanom i živom riječi, riječju muževnom i odvažnom... i činom, i to plugom i motikom, udruživanjem i javnim sastajanjem, skupnim peticijama i prosvjedima, ali nikada pod nikoju izliku i u nijednu svrhu oružjem, bio to kamen ili bomba, batina ili puška, kolac ili sjekira’. Da Radić nije bio tako nedvosmisleno protiv nasilnih metoda, moguće je da bi i za njegova života nasilje eskaliralo, kao što se događalo u tridesetima. Radić bi, da je doživio uspon ustaša, očito bio njihov žestoki protivnik. To su shvaćali i ustaše, koji su, kad su partizani počeli prema kraju rata dobivati na snazi među seljaštvom, govorili kako je ‘hrvatsko seljaštvo otrovano jer je Radić cijelo desetljeće trubio o čovječnosti’. A tragična smrt, kao i kompleksnost i često proturječnost Radićeve osobe i aktivnosti, pridonijeli su tome da su se za njegova života, a i nakon smrti, iznosile različite ocjene o njegovoj ideologiji i političkoj praksi. Međutim, nema sumnje da je Stjepan Radić obilježio ne samo prvih 30 godina hrvatske povijesti 20. stoljeća nego i cijelo to stoljeće. 

Express: A Vladka Mačeka, političara koji očito nije figura liblinga nacionalističkom populizmu niti u široj javnosti ima  karizmu državotvorca poput Starčevića ili Radića, percipiraju isključivo kao ‘ mlakonju’ ili ‘političara čekanja ili odugovlačenja’? Iako je Maček, poput Radića, bio izrazito nesklon svakom nasilju, za razliku od ustaškog pokreta, koji ga je smatrao izdajicom? 

Maček je bio posve različit od Radića. Po prirodi bio je oprezan, promišljen, zapravo sušta suprotnost Radiću, koji je u mnogim takvim situacijama bio nagao. Dobro se snalazio u trenucima u kojima je trebalo braniti hrvatski identitet nasuprot monarhističkom unitarizmu, kao i demokratske vrijednosti nasuprot diktaturi. Iako se prema kraju tridesetih godina činilo da ima potpunu kontrolu nad hrvatskim političkim životom, u sljedećih nekoliko godina sve se srušilo: za ustaše nije bio dovoljno dobar Hrvat, a i komunistima je bio neprihvatljiv. Kako su se te dvije povijesne memorije iskristalizirale nakon Drugog svjetskog rata te je svaka ‘svoju kozu derala’, tako se i Maček našao u procijepu između njih dvije – a zapravo nigdje. 

Express: Koja je politička figura po Krleži ‘jedini lampaš u krmežljivoj noći’, lako se sjetiti: Ante Starčević. Iako domaća ljevica nije dala ‘pakovati’ Starčeviću, domaća (suvremena) desnica uporno ga pokušava podvesti pod stereotip hrvatskog nacionalista. Starčević je bio osvjedočeni antiklerikalac i liberal,  ali desnica ustraje na ‘tezi’ da između ‘Ante i Ante postoji direktna veza’. Na temelju čega je fabulirana ideološka i politička bliskost Starčevića i Pavelića?

Politička i ideološka bliskost te dvojice postoji isključivo u jednom ideologemu – u samostalnoj hrvatskoj državi. No golema je razlika bila u tome kako su oni na tu državu gledali – Pavelić ju je vidio kao nacifašističku tvorevinu, a Starčević je uz hrvatske državnopravne tradicije temelje nove države vidio i u idejama Francuske revolucije. U trenucima u kojima se Francuska 1889. spremala proslaviti stogodišnjicu tog događaja, napisao je: ‘Ove godine Francezka svetkuje stogodišnju uspomenu velikog prevrata. Taj će veliki događaj biti dostojno proslavljen, da narod zna što ima njemu zahvaliti: sve što Francuska danas ima dobra, dolazi od tog prevrata, i sve zlo koje ju tišti, nastalo je otuda što se više ili manje ne mari za velika načela koja se u onom događaju očitovaše. Osim kerstjanstva koje bijaše vrstom veličanstvena prevrata u moralnu svijetu, nijedan prevrat nije uplivao na narode koliko onaj francuski. Njegova načela raznešena su u sve zemlje, ona su svoj Europi dala novo lice, njime su nadahnuti svi narodi: ona uvijek žive i razvijaju se’. Revolucija 1789. godine je, tvrdi Starčević, događaj kojem ‘sva Europa najviše ima zahvaliti svoj napredak, a sve nesreće i nazadovanje ona ima pripisati njegovim protivnicima’. Zanimljivo je da tezu kako između ‘Ante i Ante postoji direktna veza’ promiču već desetljećima gotovo jednoglasno i hrvatski i srpski ekstremni desničari, pri čemu hrvatski ekstremisti smatraju da je Starčević osmislio ideju samostalne Hrvatske koja je svoju prvu realizaciju imala u NDH, posve negirajući njezin zločinački karakter, dočim srpski da je već Starčević svojom tobožnjom rasističkom i antisrpskom ideologijom naviještao zločinački karakter NDH. 

Ivo Goldstein | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell
Express:  O revizionističkoj rehabilitaciji NDH kao ‘izrazu stoljetnih težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom’ slušamo otkad je tu ‘formulu’ izrekao Franjo Tuđman na Prvom saboru HDZ-a 1990. Tuđman nije negirao nacifašistički karakter NDH, ali se ta činjenica 30 godina pokušava bagatelizirati. U tom smislu trideset godina nije malo: revizionizam desnice ukorijenio je u široj javnosti makar sumnju u racionalnost historijskih činjenica kad je NDH u pitanju? Pod okriljem ‘tuđmanizma’? 

Ne radi se, naravno, samo o toj nesretnoj rečenici nego i o mnogo drugih dvojbenih tvrdnji iz ‘Bespuća povijesne zbiljnosti’. To je zapravo jedna bezvezna knjiga koju su Tuđmanovi apologeti dignuli na razinu svojevrsne Biblije. Ti su ljudi razrađivali Tuđmanove teze i obilno koristili u svojim apologijama ustaške NDH, s impliciranim primjesama antisemitizma i antisrbizma. A razvili su i druge mitologeme koji će postati karakteristični za hrvatski revizionizam u sljedećim godinama i desetljećima. S druge strane, Tuđman je, doduše, definirao u Ustavu Hrvatsku kao antifašističku zemlju. No na antifašističkoj preambuli, koja je zapravo svečani formalizam i puka deklaratornost - sve se završilo. U zbiljskom su životu oko disproporcije koja definira državne temelje, isplivala na površinu proturječja na relaciji partizanstvo – ustaštvo, dobrim dijelom zbog toga što je u tom pravcu katapultirala baš Tuđmanova krivo nasađena politika ‘pomirenja’.

Express: Kardinalni primjer nekritičke historiografske introspekcije svakako je povijesno mjesto kardinala Alojzija Stepinca, vojnog vikara u vrijeme NDH, čiju kanonizaciju domaća Katolička crkva očekuje - unatoč svemu. Činjenicu da je Stepinac neke živote od ustaških zločina spasio dok neke nije pretpostavlja se njegovom dvojbenom odnosu prema NDH kao ‘državi koju treba popraviti’.  S jedne se strane Stepinčeva prosvjedna pisma Paveliću i Artukoviću drže pouzdanim znakom njegove zgroženosti ustaškim zločinima, prešućuje se Stepinčev (službeno katolički) zazor od komunizma i komunista, ali i korektnost službovanja mise na svečanostima NDH? O čemu, zapravo, govori kronologija Stepinčevih negodovanja spram ‘grijeha NDH’? 

Nadbiskup Stepinac pokušavao je i ponekad uspijevao tijekom rata zaštititi pojedine Srbe, Židove i druge progonjene. Crkvin Caritas angažirao se u zbrinjavanju više tisuća srpske djece koja su u proljeće 1942. ostala bez roditelja prilikom ustaško-njemačkih ‘akcija čišćenja’ u Bosni. No nadbiskup se predugo zavaravao da su zločini ustaškog režima samo ekscesi neodgovornih ljudi na terenu i nekih smutljivih pojedinaca u vlasti, a ne plod totalitarne ideologije i dio smišljene državne politike. Zbog toga nadbiskup Stepinac nikad nije u potpunosti osudio ustašku ideologiju ni režim, niti se distancirao od NDH. Razlozi su višestruki: nije se radilo o kukavičluku. Ustaše su se cijelo vrijeme deklarirali kao gorljivi katolici i nadbiskup Stepinac ih je, usprkos svim ‘pogrješkama i grijehovima’, smatrao dijelom svoje pastve, katolicima i Hrvatima, koje je kao takve možda ipak moguće uvjeriti da prestanu činiti zlo. Dugo im je tražio barem nekakve dobre strane, pa ih je našao u činjenici da su zabranili ‘pornografiju’ i psovanje, da su pod prijetnjom smrtne kazne zabranili abortus. Nije im prestao pripisivati u dobro ni uspostavu NDH, koju je nadbiskup kao ideju do kraja zagovarao. Kad su se pojavili i ojačali partizani, koje su predvodili komunisti, nadbiskup Stepinac ih je beskompromisno ocjenjivao kao glavne neprijatelje. U osudama komunizma i komunističkih nedjela bio je uvijek daleko otvoreniji i energičniji negoli u osudi ustaških nedjela i ustaštva. Između antipatije prema komunizmu i antipatije prema zlodjelima ustaške NDH antipatija prema komunizmu uvijek je imala prevagu, jer ustašku NDH bilo je, prema nadbiskupovu mišljenju, moguće popraviti, a komunizam ne. Nadbiskup Stepinac je 1946. godine izveden pred sud pod optužbom da je bio ratni zločinac, duhovni podstrekač genocidnih progona srpskog stanovništva u NDH. U publicističkim radovima u Jugoslaviji kasnijih desetljeća te su optužbe čak i proširivane, pa je nadbiskup Stepinac stigmatiziran kao glavni ideolog ustaštva i genocida nad Srbima, što je, naravno, propagandistička laž. Alojzije Stepinac je bio čovjek s mnogo dilema u jednom mučnom vremenu, u kojem nije bilo lako naći jasne odgovore, pa ih ni on često nije nalazio. 

Express: Desnica u historiografiji inzistira na ekvidistanci ‘dvaju totalitarizama’, pri čemu se snažno kapitalizira tema Bleiburga i Križnog puta. U Jugoslaviji se o Bleiburgu moralo šutjeti, proustaška emigracija o događaju Križnog puta sagradila je mitologiju ‘hrvatskih mučenika’, a od 1990-ih naovamo ‘Bleiburg’ su službeno postavili (gotovo) kao pitanje ‘moralne vertikale pravog Hrvata’. Koliko činjenice o tragičnom ishodu ubijenih civila, a koliko poražene vojske, mogu pomoći u objektivizaciji? 

Naravno da je potrebno znati istinu i o Bleiburgu i Križnom putu, ali se ona razlikuje od priče kakva nam se servira s desnice u posljednjih 30 godina. U ustaškoj emigraciji nakon bijega i katastrofalnog poraza te tragedije u proljeće 1945. Bleiburg je postao središnji mit kolektivne gorčine i političkog okupljanja. Ustaškim časnicima i dužnosnicima, raštrkanima po svijetu, razjedinjenima različitim tumačenjima vojnog i političkog poraza, često i međusobno zavađenima, tema Bleiburg preostala je kao najotpornija poveznica: zajedništvo u stradanju i u resantimanima prema okrutnom pobjedniku. U mitskoj interpretaciji Bleiburga i Križnog puta njegovano je sjećanje na navodno nepravednu kaznu, a potisnuto sjećanje na sve što je kazni prethodilo. Izgrađivala se mitologija kolektivne tragedije. Apoteozom vlastite patnje u zaborav su potiskivane patnje nanesene svima drugima, Bleiburgom su se nastojali prekriti zločini NDH. Tu su i korijeni blajburške mitologije: nad stvarnom tragedijom namnožili su se deseterostruki brojevi žrtava, a godišnje komemoracije pretvorene su u političke mitinge s huškačkim porukama natopljene mržnjom. Žrtvama je nagrđen pijetet koji zaslužuju. Tijekom svojih 45 godina ustaška emigracija o Bleiburgu je proizvela mnogo stotina memoarskih zapisa, članaka i knjiga, u kojima ima potresnih i uvjerljivih svjedočenja o pojedinostima, ali niti jednog jedinog historiografskog djela koje bi temeljito analiziralo uzroke i tokove blajburških događaja i čitatelju pružilo cjelovitu sliku, bez politikantskih jednostranosti. Bleiburg i Križni put jesu bili ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, ali su u tim danima stradali dijelom i oni koji bi na svakom pravednom sudu zaslužili najtežu kaznu. Partizani nisu ubijali žene i djecu, a i o krivnji i odgovornosti civila koji su ubijeni trebala bi se povesti skrupulozna rasprava, i to od slučaja do slučaja. Bleiburg i Jasenovac nisu bili i ne mogu biti isto. 

Ivo Goldstein | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell
Express: Što je sve danas tuđmanizam, postaje zanimljivo pitanje. Ali prevladavajući stav o Tuđmanu ostaje na razini mitologije ‘oca domovine’. Snimaju se (i) hagiografski filmovi/serije, ali se (ozbiljno) ne otvara najbolnije mjesto: Tuđmanove teritorijalne pretenzije u BiH, koncept Herceg-Bosne i hrvatsko-bošnjački rat. Na jednome mjestu u knjizi pišete: ‘što bi se dogodilo da Tuđman nije nametnuo Herceg-Bosnu?’ Bilo bi bolje za ishod rata, ali nevažno za Tuđmanov ‘neprijeporni’ status?

U Tuđmanovoj politici mnogo je toga bilo strateški pogrešno. I na unutarnjem i na vanjskom planu. Najviše zla je njegova politika učinila u Bosni i Hercegovini. Zbog svojih fiks-ideja Tuđman je gurnuo bosanskohercegovačke Hrvate u sukob s Bošnjacima te je tim istim bosanskohercegovačkim Hrvatima politički trgovao. Sve je o tome rekao na mnogo mjesta, ali i u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji posljednjeg dana 1991. godine, dakle tri mjeseca prije početka rata u BiH! Ondje je ustvrdio da bi se hrvatsko-srpski odnosi mogli trajno riješiti tako ‘da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare (dakle, da ona dobije dio BiH – op. I. G.) i da ona više nema razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan’. Hrvatski predsjednik procjenjivao je tada da je ‘u hrvatskom interesu da se taj problem riješi na naravan način’, a taj ‘naravan način’ jest – ‘način kako je bila riješena Banovina Hrvatska’. Nakon takvih preinaka granica mogao bi ostati ‘dio ‘zemljice Bosne’, gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije’. ‘Time bi’, zaključio je predsjednik Tuđman, ‘ujedno nestala i kolonijalna tvorevina BiH’. Dodatno valja reći i da je Franjo Tuđman dozvolio da država koju je vodio bude zaražena virusom najgoreg nacionalizma, a tome je i sam neposredno pridonio. Vrijednosti liberalne demokracije su mu bile poprilično strane. Naprimjer, umjesto da potiče slobodu medija, draža mu je bila lakirovka. Smatrao je da njegov režim treba samo hvaliti, često ulizivački neukusno, a da treba ponekad dopustiti stidljive zamjerke, ali o nevažnim pojedinostima. Naposljetku, bez obzira na to što je rat nanio Hrvatskoj nemjerljive štete, treba uvijek imati na umu da je Tuđmanova uloga u pljačkaškoj privatizaciji bila ključna. A ta je privatizacija Hrvatsku, koja je uz Sloveniju bila najuspješnija postkomunistička zemlja, učinila jednom od najneuspješnijih u EU. Pozivanje na nekakvo ‘Tuđmanovo nasljeđe’ svjedoči, baš kao i slogan ‘I poslije Tita Tito’ u osamdesetim godinama 20. stoljeća, o ideološkoj i političkoj potkapacitiranosti onih koji to čine. 

Express:  Navikli smo na minoriziranje povijesne uloge socijalizma i pripadnih političkih figura. Jedna od takvih figura je i Stipe Šuvar, o kojemu se niti ne polemizira. Ni o njegovu političkom radu, ni u obzoru obrazovne reforme koju je svojedobno radio, niti u pogledu kulturne infrastrukture Zagreba, koju je posljednji u suvremenoj povijesti inicirao i sagradio. Kontroverza? Nezanimljiv lik? 

U proteklih 30 godina sustavno se na desnici demoniziraju socijalizam i Jugoslavija. Moram priznati da sam, kad je Tito umro, o njemu imao lošije mišljenje nego što ga imam danas. Na isti način sam tada i danas ocjenjivao i tadašnju socijalističku/komunističku nomenklaturu, pa onda i Stipu Šuvara. Socijalizam i Jugoslavija su neslavno propali, ali se zbog toga na njih ne može ni ne smije dodatno nabacivati blatom. Stipe Šuvar je, bez obzira na to što mislili o njemu i kako ga ocjenjivali, vrlo zanimljiva i slojevita osoba. Vrijedan je barem jedne temeljite monografije.

Express: Odnedavno se vrlo dobro spominjemo dr. Andrije Štampara kao ključne osobe, zaslužne za postavljanje sustava javnog zdravstva u socijalizmu, ali i nadalje.  Zanimljivo je da lako dostupne biografije Andrije Štampara, čak i ona na službenoj stranici Nastavnog zavoda za javno zdravstvo, koji nosi njegovo ime, izostavljaju važne činjenice - koje uopće nije lako pronaći niti u drugim izvorima. Štampar je postao dekan Medicinskog fakulteta za akademsku 1940/41., ali ga po proglašenju NDH ustaške vlasti uhićuju, pa puštaju, da bi ga u lipnju 1941. Gestapo uhitio i odveo u Graz, gdje je u zatvoru ostao do kraja rata. Od 1945. je ponovno profesor na Medicinskom fakultetu. Pa zašto službene biografije Štampara u pravilu izostavljaju razdoblje njegova života od 1941. do 1945. i ne navode nikakvo ustaško uhićenje? 

Ovo što me pitate rezultat je tridesetogodišnjeg ‘peglanja’ povijesti NDH. Neki to rade iz uvjerenja da to treba činiti, jer je to ipak bila ‘naša’ država, drugi iz pukoga konformizma i kompromiserstva, jer se boje ovih prvih. Tridesetogodišnja revizionističko-ustašonostalgičarska ofenziva u Hrvatskoj nije iznjedrila pred povjesničare i pred širu intelektualnu i političku javnost bitno nove činjenice. Nije se, dakle, dogodilo ništa što bi iziskivalo bitno revidiranje ili reinterpretiranje otprije postojećih znanstvenih spoznaja o NDH. Dakle, u NDH, onako kako su je Pavelić i ustaše osmislili i realizirali, nije bio, a nije ni mogao biti ostvaren ideal slobodne i samostalne Hrvatske. Ona to nije mogla biti jer je bila mišljeno izdajnička i mišljeno zločinačka. Od tih postulata valja krenuti u svakoj analizi karaktera i povijesti NDH. Slavljenje ustaša i NDH, čak i kad maknemo na stranu njihovu duboko antihumanističku poruku (jer se ne iskazuje nimalo empatije za žrtve ustaškog terora), na dramatičan se način manifestira kao znanstveni, društveni, pa čak i psihološki problem. Ustašofilija i ustašonostalgija izoliraju, zapravo samoizoliraju, Hrvatsku i Hrvate od svijeta. Time se intenzivira intelektualna i kulturna zapuštenost kojoj svjedočimo sve više, osobito od 2015. godine. 

  • Avatar JenniferWE92
    JenniferWE92 02:56 04.Lipanj 2020.

    Роtpuno sаm golа. Želiš vidjeti fоtogгаfiju? –– w​​w​​w​​.​k​i​s​s​t​​o​​k​​.​​c​​o​​m

  • Avatar JenniferWE92
    JenniferWE92 01:39 04.Lipanj 2020.

    Pogledajtе moje videоzaрise о masturbаciji nа wеb кameгu –– w​​w​​w​​.​k​i​s​s​t​​o​​k​​.​​c​​o​​m

  • Avatar JenniferWE92
    JenniferWE92 00:20 04.Lipanj 2020.

    Tražite udicu s neznanсem! Sprеmni zа svе екsреrimеntе! ––– w​​w​​w​​.​k​i​s​s​t​​o​​k​​.​​c​​o​​m