Harper Lee danas je 89 godina. Poluslijepa, polugluha i sve dementnija ona živi u staračkom domu , a o njoj se brinu sestra i prijatelji.
Ona je autorica kultnog bildungsromana “Ubiti pticu rugalicu” koja je dosad bila njezina jedina objavljena knjiga, na obveznom popisu lektire u SADu, a iste godine kada je objavljena (1960.) knjiga je dobila i Pulitzerovu nagradu.
"Nikad nisam očekivala uspjeh ‘Rugalice’, samo sam se nadala da će netko primijetiti moje djelo i pružiti mi potporu", izjavila je jednom autorica romana koji, zbog antirasističke tematike, svrstavaju uz bok djelima poput “Čiča Tomine kolibe”.
“Rugalica” je bila njezino prvo, a trebala je ostati i zadnje napisano djelo, dok nedavno, nije objavljen roman “Go Set a Watchman”, navodno napisan prije “Rugalice”.
Ovaj prequel, ili “Rugalica 2.0” jedan je od većih literarnih događaja u posljednjih tridesetak godina.
Lee je rođena na dubokom jugu Amerike, iz kojeg je i crpila inspiraciju. Rasna segregacija, vruća, ljepljiva ljeta i želja za bijegom obilježili su joj djetinjstvo.
Njezina djela nisu autobiografska u klasičnom smislu, ali kao većina najboljih pisaca, pisala je o onome što najbolje poznaje.
Baš kao i njezin legendarni Atticus Finch, i Harperin otac bio je odvjetnik i urednik u lokalnim novinama u Monroevilleu, u državi Alabami.
Slučaj o kojem je pisala u “Rugalici” inspiriran je nekolicinom slučajeva linčevanja i vješanja crnaca koji su bili nevini ili kojima krivnja nikad nije dokazana.
"Iako je prezirao oružje i nikad nije bio u ratu, bila sam sigurna da je on najhrabrija osoba koju sam ikad upoznala", rekla je za oca.
Kao i Scoutin brat Jem, i Harperin brat umro je mlad, a ona se baš kao Scout, odselila u New York.
Zanimljivo je da je u djetinjstvu stekla najboljeg prijatelja s kojim je pisala, igrala igre, penjala se po drveću i zabavljala se drukčije od svojih vršnjaka. Njih dvoje su se nazivali “drukčijima”.
Ona jer se ponašala više kao dečko nego južnjačka damica, a on jer je bio nježan, osjetljiv dječak s govornom manom. On je, ni manje ni više nego poznati pisac Truman Capote.
I upravo je Harper Lee s njime otputovala u Kansas gdje su zajedno skupljali građu za njegov brilijantan rad “In Cold Blood”.
Nakon objavljivanja “Rugalice” Lee se povukla iz javnosti i praktički odbijala davati intervjue ili odgovarati na pitanja.
Nekoliko je puta započela neke projekte, poput romana “The Long Goodbye” ili romana o serijskom ubojici, ali je to sve završilo u smeću jer je autorica bila nezadovoljna.
"Bolje je biti tih nego biti budala", rekla je kada su joj dodjeljivali medalju hrabrosti koju joj je dodijelio predsjednik Bush mlađi.
Kada je 1962. godine film snimljen prema njezinoj knjizi dobio Oskara, Lee je bila oduševljena i rekla da je to jedna od najboljih ekranizacija nekog literarnog djela, a bila je velika prijateljica i glavnog glumca Gregoryja Pecka koji je glumio odvjetnika Atticusa Fincha.
Njegov se unuk čak zove Harper, njoj u čast. Spisateljica je svečano obećala kako do kraja života nikad neće objaviti novi roman, no to je prekršila prošle godine kada je odlučila objaviti “Go Set A Watchman” koji je desetljećima stajao u ormaru.
“Ubiti pticu rugalicu” gotovo je uvijek na popisu 100 knjiga koje morate pročitati (najčešće ispred Biblije), a Atticus Finch je književno utjelovljenje pravde, poštenja, integriteta i hrabrosti.
Roman se vrti oko suđenja mladom crncu koji je lažno optužen za silovanje bjelkinje. Suđenje rasplamsa segregacijske i rasističke strasti malog uspavanog gradića Maycomba u Alabami (koji je fiktivan), a cijeli događaj šokira i ubrza odrastanje Fincheve djece - Jema, Jean Louise (koju svi zovu Scout) i njihova prijatelja Dilla.
Iako Atticus uspješno dokaže da je optuženi Tom Robinson nevin, pristrana i bijela porota ga osudi te ga ubiju pri pokušaju bijega iz zatvora.
Čitavo to vrijeme Jema i Scout njihovi vršnjaci teroriziraju i nazivaju ih djecom “ljubitelja crnčuga”.
Nakon što Tom nastrada, Scout u napadaju bjesa i očaja upita oca zašto je uopće prihvatio takav slučaj kad je vjerojatno mogao pretpostaviti kako će završiti, a Atticus odgovara:
"Prava je hrabrost kad znaš da si pobijeđen u startu, ali zbog svojih uvjerenja ipak to odlučiš napraviti i dovesti do kraja."
Atticus je postao najveći protagonist u borbi za rasnu jednakost. Inspirirao je generacije i nadahnuo likove poput Grishamova Jakea Brigancea u knjizi “A Time To Kill” (u filmu ga je glumio Matthew McConaghey).
Upravo razlog zbog kojeg se druga (ili prva, ako je pisana prije “Rugalice”) knjiga našla pod “napadom” kritike i čitatelja jest taj što ovdje Atticus Finch više nije čovjek kojeg svi poznajemo i obožavamo.
Osim što je dobrih 17 godina stariji, Finch je uključen u neke društvene akcije koje “stari” Finch, borac za jednakost i pravdu, nikad ne bi napravio nego bi ih osudio.
Zaplet je sljedeći. Jean Louise (Scout), vraća se na odmor u svoj rodni grad iz velikog New Yorka. Na stanici vlaka dočeka je momak, Henry Clinton, s kojim je odrastala i koji je lud za njom i želi se njome što prije oženiti.
Hank je sada nasljednik Fincheva odvjetničkog ureda, nakon što je Scoutin brat Jem prije nekoliko godina umro od slabog srca.
Grad u koji se 25-godišnja djevojka vratila jest grad u koji su se nedavno slili veterani Drugog svjetskog rata, među njima i sam Henry.
Možda najbolje stranice čitavog romana su kad ona (ovaj roman je pisan u trećem licu, dok je “Rugalica” u prvom) vlakom počinje “ulaziti” u jug, pa slijede opisi svega onog što jug čine jugom – od crnačkih šareno obojenih kućica s prvim antenama, do ljepljiva zraka i mirisa magnolija, kao i drvoreda velikih stabala.
Povratkom kući Jean Louise je pod napadom dragog koji je uporno pritišće da kaže sudbonosno “da” iako se ona, duboko u sebi uopće ne želi udavati, očeve sestre koja je cijeli život, pa tako i sada, želi pretvoriti u Scarlett O’Haru i protivi se vezi s Clintonom jer “cijeli grad zna da, iako ga je Atticus othranio, on je i dalje ‘white trash’. Tu je naravno i Atticus, kojem se kći najviše veseli.
No već treći dan događa se ono što njoj, a i nama, preokrene cijeli svijet. Scout dozna i vidi Hanka i svog oca na lokalnom sastanku gdje se okupljaju zagovornici rasne segregacije.
Njezin vlastiti otac na podij poziva čovjeka koji o Afroamerikancima govori sve one najružnije stvari – mali mozak, prljavi, manji od životinja, ne smijemo se miješati, želite li ih u svojim školama... dok Atticus šuti.
Scout odlazi kući, povraća, i odlučuje napustiti Alabamu, ali ne prije završnog sukoba s ocem, do kojeg naravno dođe.
Kako ovaj članak ne bi bio potpuni spoiler možda treba reći samo da Finch i ovaj puta ima argumente koji donekle opravdavaju njegove postupke, ali također doznajemo da je u mladosti Atticus čak pristupio Ku Klux Klanu kako bi, kaže on, “upoznao” neprijatelja.
On naime nema problema s inkluzijom čitavog stanovništva, ali je protiv nametanja zakona sa sjevera i za očuvanje južnjačkog načina života, te smatra da tako delikatne stvari ne smije raditi prebrzo.
Na svim razinama “Rugalica” je jači roman. Svojom pričom, ali i stilski on je superioran.
Tako pisati iz perspektive malene djevojčice, a da ništa nije infantilno niti nejasno, kao niti patetično, umijeće je koje nemaju ni mnogi što su izdali po dvadesetak romana.
Tome se divio i Capote. Uz to, “Rugalica” u sebi ima komponente ne samo bildungsromana nego i pravoga, punokrvnoga južnjačkog gothic romana (pa Lee među svojim uzorima navodi i Anne Rice).
Od opisa kolonijalnih napuštenih kuća pa do lika tajanstvenog muškarca Booa koji, izgnan od društva, nikad ne izlazi iz svoje velike kuće.
On, onakav blijed i nesretan, tijekom knjige djeci Finch ostavlja poklončiće u drvetu kao znak nespretnog prijateljstva, a na kraju ih vlastitim rukama spasi od nasilnaoca djevojke za koju je Finch dokazao da je nije silovao ubijeni Tom.
Bez patetike i lažne dramatike, taj fenomenalan roman pričan iz perspektive djevojčice, govori nam, i danas, jednako suvremene poruke o feminizmu (Scout pati jer je djevojčice ne prihvaćaju jer je ne zanimaju haljine, i buduće zaruke nego putovanja i divlja igra), rasizmu kroz priču o Tomu i Atticusu te cijelom suđenju, kao i prihvaćanju različitih poput Booa kojeg je okrutni otac prisilio na život u kući jer je kao tinejdžer napravio neku glupost pa danas kroz prozor gleda Fincheve i izrađuje im igračke.
Iako ga se najprije bojala, Scout ga na kraju knjige i otprati kući, razmišljajući kako u tako okrutnom svijetu, gdje ubiju nevinog čovjeka i gdje postoji toliko mržnje, njemu možda i nije tako loše iza sigurnih zidova njegove kuće.
Jug je tamo opisan s onom realističnošću, ali i poetskom žestinom koja nam omogućuje da istodobno mrzimo njegove nazadnosti i način života i uzdišemo za njegovom ljepotom i divimo se ljudima poput Atticusa Fincha.
Tamo su s jednakom iskrenošću, ali i ljubavlju, opisani nepismeni crnci, njezina crna dadilja, ‘white trash’ bijelci, južnjački suci i odvjetnici, dame s veranda i svi drugi ridikuli ili junaci.
Ne treba zaboraviti da, iako se to sada čini nemoguće, njezin je roman zabranjivan na uglednim fakultetima jer je “nemoralan”, spaljivan, ali i kupovan u golemim nakladama.
Poznato je da je Lee svakom fakultetu koji je htio zabraniti njezino djelo pisala vrlo pitoma pisma u kojima ih je samo zapitala kako priča o djevojčici i suđenju kakvih na jugu ima milijun može biti nemoralna, osim ako to što se događa na jugu nije – nemoralno.
A danas se opet prosvjeduje na ulicama, govori o integraciji, segregaciji, rasnim pravima, kvotama, policijskoj brutalnosti i politici.
“Go Set a Watchman” čak je na noge digla Leein rodni Monroeville, jer su stanovnici toga grada nezadovoljni što je nastavak romana koji im je toliko značio zapravo vrlo rasistički.
Lee kao da je (slučajno ili namjerno) vrhunski tempirala izlazak oba svoja romana. Cinici kažu da je nakon što je prvo napisala “Go Set a Watchman” mudro shvatila da iako je riječ o dobrom uratku, nije dovoljno dobar da dopre do publike na način na koji je ona htjela, pa ga je preradila.
Dok je prvi izašao u vrijeme najvećih borbi za jednakost prava, i svojom toplinom, šarmom a opet dubinom teme osvojio najmlađe i odrasle, drugi je došao u vrijeme američkog “revivala” rasizma, podsjetiti nas da je, možda zaista, sve išlo prebrzo.
U obranu Harper Lee i njezina djela valja napomenuti da ovo nije rasistički roman i da se Scout zapravo nikad ne složi sa svojim ocem te ipak odluči napustiti Alabamu (i potencijalnog zaručnika).
Tijekom coffeeja organiziranog u njezinu čast (južnjački običaj primanja kad se mlada djevojka vrati kući) Jean Louise s prezirom i dosadom sluša svoje oženjene vršnjakinje u šarenim šifonskim haljinama kako pričaju o tome da je od krucijalne važnosti ne dopustiti miješanje rasa, polaženje istih škola i fakulteta kao i kvote u javnim tijelima.
Scout im blago pokuša objasniti da svatko tko je toliko protiv “miješanja” rasa ima sumnje u samokontrolu vlastite, više rase, koja se želi miješati s crncima, ali je blesave djevojke uopće ne razumiju.
Ne shvaćaju da je potrebno “dvoje za tango”. Scout i ocu u jednom trenutku odgovara da iako poštuje njegove argumente, ona ih ne može prihvatiti jer “ja sam djevojka koju je odgojio bijeli otac i crna žena”.
No Atticus je svoju književnu dezintegraciju prošao. Možda je to put kojim i najveći likovi moraju proći. Možda je vrijeme da svi doznamo da su i oni samo ljudi.
Da je Huck zapravo bio rasist, te da su mnogi veliki i mali heroji našeg odrastanja zapravo slučajni junaci, sa svojim vrlinama i manama, slabostima i sumnjama.
A možda je upravo književnost mjesto gdje je jednog Atticusa Fincha trebalo pustiti da u vječnost uđe (i ostane) onakav kakvog smo poznavali i kakvom smo se divili. Većem od običnog čovjeka.
