Kultura
374 prikaza

Slavni Gus Van Sant još drži moju sliku iznad kamina

1/14
Sandra Šimunović/Pixsell
INTERVJU Povodom izložbe u Galeriji ‘Josip Račić’, ‘Tajni život napuštenih zidova’, renomiranog splitskog fotografa razgovaramo s umjetnikom o domaćoj i inozemnoj karijeri, newyorškoj sceni...

Naziv izložbe “Tajni život napuštenih zidova” renomiranog splitskog fotografa Maria Lalicha, nedavno otvorene u Galeriji “Josip Račić”, prije asocira na intrige i spletke dvorskog plemstva, nego na totalno neočekivanu i pomalo bizarnu temu: prikaz gljivica koje svojim različitim bojama te apstraktnim oblicima i uzorcima upućuju, kako kaže autor, na ljepotu u nečemu što ljudi obično vide kao ružnu pojavu. Autor koncepcije je Branko Franceschi, ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, a od ukupno snimljenih 500 fotografija gljivica, Lalich je za ovaj projekt odabrao i izložio njih 27, kojima odaje svojevrsnu posvetu tom najstarijem živućem organizmu na planetu, podjednako zaslužnom za održavanje ljudskog života, kao i za njegovu propast i razgradnju. Lalich je rođen u Splitu, a zatim je potkraj osamdesetih otišao u Ameriku, New York i Portland, gdje se i počeo baviti fotografijom, ponajprije konceptualnom art fotografijom, ali i komercijalnom za velike klijente, kao što su American Airlines i Capitol Records. Svim njegovima radovima zajednički je efekt neočekivanog i pomalo bizarnog, svojevrsna inverzija stereotipnih značenja, što je najprimjetnije u fotkama koje prikazuju Amiše na biciklima, prijenos energije s psa na čovjeka, muškarca kako rađa dijete ili astronauta koji izlazi iz šahta. Objavljivao je u mnogim američkim časopisima, kao što su NY Times Magazine, Rolling Stone i Times te The Village Voice, a također je izlagao na samostalnim i skupnim izložbama u Americi i Hrvatskoj. Neki njegovi radovi nalaze se u stalnim postavima i privatnim zbirkama, primjerice, jedna fotografija nalazi se u zbirci redatelja Gusa Van Santa. Danas živi u Splitu, odnosno u Tučepima.

 | Author: Mario Lalich Gus Van Sant portrait Mario Lalich

Express: Što vas je ponukalo da snimate gljivice na zidovima kuća i zgrada, dakle da od tih mikroorganizama, koji mogu biti patogeni, ali i korisni, ‘napravite’ umjetničko djelo?
Ideja za ovaj projekt došla je slučajno, tijekom karantene koju sam provodio u Tučepima. Tijekom dugih šetnji sa psom fotografirao sam uzorke gljivica na zidovima na koje sam spontano nailazio. Uvijek me privlačila estetika prirodnog propadanja, a gljivice su glavni protagonist tog procesa. Njihovo postojanje na našem planetu traje više od milijardu godina, a po nekim istraživanjima svi organizmi na planetu su nastali od njih, uključujući i ljudska bića. Gljivice i plijesan nas mogu ubiti i izvršiti bitnu ulogu u razgradnji naše organske tvari nakon što nam istekne rok, ali one nas i hrane, što potvrđuju kruh, vino, pivo, gljive... I što je najvažnije, gljivice nas liječe pomoću penicilina, najvažnijeg lijeka u povijesti ljudske vrste. Gljivice mogu također preživjeti intenzivno UV i kozmičko zračenje zabilježeno tijekom putovanja u svemir. Najveći izazov mi je bio da prikažem ljepotu u nečemu što ljudi obično vide kao ružnu pojavu.

 | Author: Mario Lalich Mario Lalich - izložba 2021. Mario Lalich

Express: Kad se pogledaju izložene fotografije, gotovo je nemoguće prepoznati prikaze gljivica na zidovima jer njihove boje, oblici i uzorci ni s čim ne otkrivaju da se radi o tim najstarijim živućim organizmima. Jeste li fotografije naknadno redizajnirali ili kolorirali?
Gljivice dolaze u mnogim oblicima, bojama i uzorcima koji se neprestano razvijaju i mijenjaju, ovisno o lokaciji i vremenskim uvjetima. Rast je njihova jedina mogućnost pokretljivosti. Usredotočujući se na nepredvidive prirodne apstraktne efekte ovog složenog i drevnog oblika života, u ovom projektu sam pokušao uhvatiti ljepotu njihova kretanja po različitim umjetnim površinama. Same fotografije su minimalno manipulirane, u većini njih podešavao sam samo kontrast ili saturaciju. Snimio sam skoro 500 različitih fotografija za ovaj projekt, ali na kraju sam procesom eliminacije došao do njih 27, koje su na izložbi. To mi je bio najteži dio ovoga projekta, jer sam morao odbaciti mnogo odličnih fotografija.

 | Author: Mario Lalich Mario Lalich - izložba 2021. Mario Lalich

Express: Svako umjetničko djelo oblikovano je nekom političkom i ideološkom matricom, odnosno rezultat je društva i vremena koje nas okružuje. S obzirom na to da izložene fotografije prikazuju trulež, dakle propadanje, kako da shvatimo poruku ove izložbe?
Pa svakako je istina da u posljednje vrijeme živimo u vremenu koje su obilježili virusi i mikro organizmi. Ali ja ne gledam na fotografije s ove izložbe kao na trulež, nego kao apstraktno izražavanje prirode. Otuđenje ljudi jedni od drugih je neminovna pojava zbog karantene, a također i zbog vrlo naglog razvoja digitalne tehnologije koja nas je dodatno izolirala jedne od drugih. Ali sve je to ipak samo tijek naše evolucije, pitanje je samo prilagođavanja ovom super brzom procesu ljudske digitalizacije. Ne smijemo zaboraviti ni sve dobre strane ovog novog načina života, ljudi žive sve dulje, a dostupnost informacijama je nikad veća. Znači, komuniciramo više nego ikad, samo na drugi način. A u međusobnoj komunikaciji leži ključ svega.

 | Author: Mario Lalich Mario Lalich - izložba 2021. Mario Lalich


Express:  Rođeni ste u Splitu i zatim ste u 21. godini kasnih osamdesetih otišli u Ameriku, gdje ste se u New Yorku počeli baviti fotografijom. Koji je bio osnovni okidač da uzmete fotoaparat u ruke i okušate se na tom polju? I koliko vam je pomoglo uvrštavanje jedne vaše fotografije u prestižnom Communication Arts Photography Annual?
Uvijek sam mislio da pravi kreativac ne bi trebao biti samo slikar, fotograf, kipar itd. To je samo alat da bi se pokazalo nešto dublje, tj. kreativnost. Uvijek sam volio muziku i umjetnost te posebno dobre filmove. Fotografijom sam se počeo baviti jer mi je to bilo najpristupačnije od svega ostalog. Ali uzelo mi je dosta vremena da izgubim predrasude oko samoga sebe i posvetim se kreativnosti, a to se dogodilo tek kad sam ostao sam u New Yorku i počeo živjeti kako ja hoću, a ne kako drugi žele. Snimao sam jako puno, bio uporan i učio o novom sebi. Radio sam manje izložbe u kafićima i knjižnicama te se uporno prijavljivao na natječaje fotografija. Tako sam napokon upao u CA Photography Annual te nakon toga dobio nekoliko ključnih poslova koji su mi pomogli da otvorim prvi studio.

 | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Mario Lalich Sandra Šimunović/Pixsell


Express: Bili ste na neki način sudionik uzbudljive newyorške scene. Možete li se malo prisjetiti tog razdoblja? Kako ste se snašli? Jeste li se družili s predstavnicima male zajednice hrvatskih umjetnika na čelu s Mirkom Ilićem?
Kad sam došao u New York, radio sam kao barmen u noćnim klubovima te promijenio dan za noć. To je trajalo gotovo šest godina. Niti jednu nisam ostao kod kuće u tom periodu. Kad je čovjek mlad, željan života i na pravome mjestu, svašta se surealnog dogodi. Mislim da sam se u tom periodu osamostalio i dobio neka iskustva koja su mi jako pomogla u mojem životnom kreativnom procesu. Naše ljude sam izbjegavao, jer mi je od prvog dana pravilo bilo da ne budem prijatelj s nekim samo zato što je iz Hrvatske. Ne mogu vam opisati kakvih ljigavih ljudi iz Hrvatske ima u New Yorku. Neko vrijeme nisam se družio ni s jednom osobom iz Hrvatske. Ali bilo je i odličnih Hrvata, ali oni su bili poput mene, tj. nisu morali imati samo Hrvate za prijatelje. Bio sam dobar s nekolicinom, ali možda najviše s novinarom Ivom Škorićem, onim istim koji je u Zagrebu s izložbe ukrao vazu iz Ming dinastije i donio je u studio Stojedinice, te većinom poslovno s Mirkom Ilićem. Mirko je bio izuzetno korektan prema meni, zaposlio me u nekoliko navrata te me spojio s nekolicinom utjecajnih dizajnera i art direktora, što je rezultiralo nekim poslovima za mene. Unatoč visokom mišljenju o njemu koje svi imaju u Hrvatskoj, mislim da nitko zapravo ne zna njegovu stvarnu veličinu i razinu njegova rada u globalnim okvirima. Čovjek je napravio svemirske stvari u dizajnu, od samih radova pa do liste klijenata kojom se može pohvaliti malo tko na svijetu. Jednom prilikom imao sam čast fotografirati/dokumentirati na slajdove sve njegove radove. To je da čovjek ne povjeruje - skidam kapu.

 | Author: Mario Lalich Roditelji i beba s gas maskom Mario Lalich

Express: Živjeli ste i u Portlandu?
Nakon pet godina provedenih u New Yorku preselio sam se s tadašnjom djevojkom na Zapadnu obalu, u Portland u Oregonu, a onda sam se nakon sedam godina ponovno vratio u New York. Za tih sedam godina u Portlandu vežu me najljepše uspomene, to mi je vjerojatno najbolji dio života do sada. U Portlandu sam otvorio svoj prvi veliki fotostudio, tu sam napravio prvi film, 20-minutni ‘Davenport’, te se družio sa sjajnim ljudima, poput benda Pink Martini, za koji sam napisao pjesmu “U plavu zoru”, na hrvatskom jeziku, ili benda Dandy Warhols, za koji sam snimio naslovnicu njihova albuma ‘Dandy Warhols come down’. I danas sam s njima često u kontaktu, bili su mi u posjetu ovdje prije nekoliko godina. Portland je najliberalnije mjesto u kojemu sam živio, tamo vladaju maksimalna tolerancija i nepresušna kreativnost. Jedan od ljudi s kojim sam se tad družio bio je Gus Van Sant, koji mi je pomogao u postprodukciji mog filma te mi dao podršku na premijeri. Htio je kupiti moju sliku pa sam mu jednu poklonio. Čujem da mu je moja slika još poviše kamina u njegovu dnevnom boravku.

 | Author: Mario Lalich man giving birth (andy awards promo) Mario Lalich

Express: U Americi ste radili konceptualne art fotografije u koloru, zatim crno-bijeli serijal, ali i komercijalne projekte za velike naručitelje. Kako su, primjerice, nastale konceptualne fotografije za promidžbenu kampanju Andy Awards ili pak ona koja prikazuje razmjenu mozgova između čovjeka i psa?
Kad radite za sebe ili za vlastitu izložbu, možete raditi što hoćete. Ali kad vas traže da odradite veliki multinacionalni marketinški posao, onda se gleda tko bi najbolje mogao snimiti te fotke, tj. čiji rad je najsličniji ideji koja stoji iza tog projekta. Neko vrijeme sam radio isključivo vintage konceptualnu fotografiju, čak sam za to koristio isključivo stare Graflex ili Rolleiflex kamere. Zatim sam prešao na drugačiju fotografiju, u boji, također konceptualnu, ali ovaj put s dozom nadrealizma i s dvije doze crnog humora. Specijalizirao sam se u takvoj vrsti fotografije te dobivao poslove koji su imali velike troškove u produkciji, a istodobno sam radio i dalje ono što volim, tj. nisam se prodao. Dapače, bilo je jako uzbudljivo, nerijetko bi troškovi produkcije bili veći od 20.000 dolara za samo jednu fotku, bez obzira na to radilo se o iznajmljivanju NASA-ina odijela za astronaute ili Boeinga ili cijelog krila bolnice i sl.

 | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

Express: Objavljivali ste u američkim novinama kao što su NY Times Magazine, Rolling Stone i Times te The Village Voice. Možete li na temelju tog svog američkog iskustva reći kakav status imaju fotografi u Americi? Jesu li potpuno neovisni i slobodni u svom radu ili ipak u velikoj mjeri ovise o urednicima i koncepciji tih medija?
Kako koji posao i kako koja publikacija. Ponekad te zaposle samo zbog tebe i tvog stila fotografiranja, a katkad treba odraditi posao filigranski po njihovim uputama. Većina ljudi u Hrvatskoj ne zna da jedan Rolling Stone ili čak NY Times magazine plate jedva toliko da možete pokriti troškove snimanja. Takve vrste poslova, za publikacije, zovu editorials. Od njih nema zarade, ali ti stvaraju ime, što kasnije dovodi do više većih poslova. A i dobra su prilika da se poboljša vlastiti portfolio.

 | Author: Mario Lalich Amish on Harleys Mario Lalich

Express: Prije nekoliko godina imali ste izložbu ‘Postsezonske opservacije’ u splitskoj Galeriji umjetnina, gdje ste izložili fotografije nastale u vašem rodnom gradu. Koliko vas je vaš rodni grad iznenadio ili razočarao po povratku iz Amerike?
+Postsezonske opservacije+ je bila prezentacija 285 fotografija koje su se naizmjenično projektirale na tri velika ekrana u tamnoj sobi. Za ovu izložbu u Galeriji umjetnina nisam uopće fizički printao fotografije. To je bio svojevrsni fotodnevnik mog svakodnevnog života, bez direktne prisutnosti ljudi u njima. Uglavnom su snimane u Splitu, za koji i dalje tvrdim da je najljepši grad u kojem sam ikad bio, unatoč ratno-religijskoj histeriji koja u njemu vlada još od završetka rata i unatoč likovima koji se šetaju okolo s fetom pršuta na glavi te koji se bucaju hrvatstvom dok im iz auta bučno sviraju cajke. Mislim da je to faza iz koje će se Split uskoro izvući, jer ima mnogo normalnih ljudi kojima je puna kapa. Mislim da će tome pomoći i nedavni razvoj situacije u Zagrebu, koji je vrlo jasno rekao ‘ne’ primitivizmu i degradiranju njihova grada.

 | Author: Mario Lalich Astronaut Mario Lalich

Express: Instagram i ostale društvene mreže učinile su medij fotografije vrlo demokratičnim, svatko je postao fotograf i svatko objavljuje barem selfieje. Pridonosi li to vulgarizaciji fotografije?
Svakako, ali s druge strane ono što ljudi objavljuju je privatna stvar. Ako smo mi vulgarni i fotografija će biti vulgarna. Meni je komično, a i u isto vrijeme gadljivo gledati sve te cure s ustima patke, ali tko voli nek’ izvoli. Fotografija se svakako promijenila, ali mišljenja sam da ima i puno koristi od činjenice da svatko ima kameru u džepu, bilježe se neke stvari koje inače nikad ne bi ugledale svjetlo dana. U svom tome masovnom fotografiranju, prema zakonu velikih brojeva, također se povećava i broj dobrih fotografija, što meni kao fotografu odgovara, jer cijenim dobre fotografije, nastale one slučajno ili ne. A posebno me veseli naznaka velikog povratka filmu, tj. klasičnoj fotografiji, kao što je to trenutačno slučaj s vinilskim gramofonskim pločama.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.