Slike koje prizivaju dobre dane, lijepu i vedru stvarnost

Kad se u 2021. godini susretnu pejzaž i apstrakcija, tradicionalno i eksperimentalno slikarstvo, može li iz toga isplivati nešto zanimljivo i novo? Što će, ako ništa, kod gledatelja potaknuti interes za suvremenom umjetnošću? Izložba mediteranskih pejzaža akademskog slikara Matka Vekića (1970.), naziva “Arhipelag”, koja se u Muzeju suvremene umjetnosti može pogledati do 15. kolovoza, djelomično će dati odgovore na ta pitanja. Vekićeve slike posjetitelja će najprije oboriti s nogu svojom monumentalnošću. Slike su to koje ne stanu na zidove građanskih stanova visokih stropova, a još manje u skučene prostore radničkih stanova, nego pripadaju galerijskom, izložbenom prostoru, ili, zašto ne - prostranim vilama. Vekićev pejzaž nije standardan. Zapravo, ponajprije, nije dosadan ili statičan. Sve slike koje je kustosica i ravnateljica muzeja Snježana Pintarić složila u elegantan i prozračan postav nastale su u tehnici akrila na MDF ploči, uklanjanjem pigmenta s površine, raznim drugim intervencijama i zadiranjem u samu strukturu materijala. Ponekad se Vekić koristi grebanjem, otkopavanjem, grubim nanošenjem dodatnih slojeva boje, dok će se ponekad gola površina MDF ploče ukazati kao kakav samotni otočić u beskonačnosti mora. U postavu se izmjenjuju romantizirani impresionistički pejzaži s potpunim monokromnim apstrakcijama. Slike su posložene u diptihe i poliptihe, dok se u izložbenom prostoru rijetko može vidjeti samotna slika. Postav je grupiran u četiri dijela koja tematski ne odstupaju previše jedan od drugoga, dok je cijela izložba prilagođena posjetitelju. Još ako se kojim slučajem tamo zateknete sami, a vjerojatnosti su velike, vrijeme provedeno među ovim slikama bit će kao magijsko putovanje u vlastito sretno vrijeme. Odmah po ulasku u izložbeni prostor, posjetitelja će dočekati impresivan poliptih pejzaža koji izgledom podsjećaju na breze, što je stablo koje se tradicionalno ne veže uz obalni, nego uz kontinentalni dio zemlje. Sva ostala stabla koja su predmetom Vekićeva interesa su borovi. Uglavnom zapetljani, iskrivljeni, kvrgavi, izrasli na način tako da zaklanjaju pogled na nešto što se skriva iza njih. Veći broj slika nosi naziv upravo “Stablo u otoku”, ne “na otoku”, kako bismo rekli za nešto što se nalazi negdje, nego slikar želi reći da stablo jest dio otoka, da je doslovce u njemu. Ostatak ambijenta iza stabala kao da je samo nabačen, skiciran. Predstavljaju ga samo ploha boje i geometrijsko tijelo, kvadrat ili pravokut, dok su boje pozadine u dijapazonu zemljanih, zagasitih tonova.