Kad se u 2021. godini susretnu pejzaž i apstrakcija, tradicionalno i eksperimentalno slikarstvo, može li iz toga isplivati nešto zanimljivo i novo? Što će, ako ništa, kod gledatelja potaknuti interes za suvremenom umjetnošću? Izložba mediteranskih pejzaža akademskog slikara Matka Vekića (1970.), naziva “Arhipelag”, koja se u Muzeju suvremene umjetnosti može pogledati do 15. kolovoza, djelomično će dati odgovore na ta pitanja. Vekićeve slike posjetitelja će najprije oboriti s nogu svojom monumentalnošću. Slike su to koje ne stanu na zidove građanskih stanova visokih stropova, a još manje u skučene prostore radničkih stanova, nego pripadaju galerijskom, izložbenom prostoru, ili, zašto ne - prostranim vilama. Vekićev pejzaž nije standardan. Zapravo, ponajprije, nije dosadan ili statičan. Sve slike koje je kustosica i ravnateljica muzeja Snježana Pintarić složila u elegantan i prozračan postav nastale su u tehnici akrila na MDF ploči, uklanjanjem pigmenta s površine, raznim drugim intervencijama i zadiranjem u samu strukturu materijala. Ponekad se Vekić koristi grebanjem, otkopavanjem, grubim nanošenjem dodatnih slojeva boje, dok će se ponekad gola površina MDF ploče ukazati kao kakav samotni otočić u beskonačnosti mora. U postavu se izmjenjuju romantizirani impresionistički pejzaži s potpunim monokromnim apstrakcijama. Slike su posložene u diptihe i poliptihe, dok se u izložbenom prostoru rijetko može vidjeti samotna slika. Postav je grupiran u četiri dijela koja tematski ne odstupaju previše jedan od drugoga, dok je cijela izložba prilagođena posjetitelju. Još ako se kojim slučajem tamo zateknete sami, a vjerojatnosti su velike, vrijeme provedeno među ovim slikama bit će kao magijsko putovanje u vlastito sretno vrijeme. Odmah po ulasku u izložbeni prostor, posjetitelja će dočekati impresivan poliptih pejzaža koji izgledom podsjećaju na breze, što je stablo koje se tradicionalno ne veže uz obalni, nego uz kontinentalni dio zemlje. Sva ostala stabla koja su predmetom Vekićeva interesa su borovi. Uglavnom zapetljani, iskrivljeni, kvrgavi, izrasli na način tako da zaklanjaju pogled na nešto što se skriva iza njih. Veći broj slika nosi naziv upravo “Stablo u otoku”, ne “na otoku”, kako bismo rekli za nešto što se nalazi negdje, nego slikar želi reći da stablo jest dio otoka, da je doslovce u njemu. Ostatak ambijenta iza stabala kao da je samo nabačen, skiciran. Predstavljaju ga samo ploha boje i geometrijsko tijelo, kvadrat ili pravokut, dok su boje pozadine u dijapazonu zemljanih, zagasitih tonova.
Slike, njih oko sedamdeset, grupirane su u cikluse, od potpunih monokromija do polikromija kojima dominiraju spomenuta stabla. Monokromije su sive, crne, plave ili ružičaste. Sve one podsjećaju na more u različitim dijelovima dana ili različitim vremenskim uvjetima. Crne monokromije, koje podsjećaju na ljeskanje mora na mjesečini, posebno su impozantne i gledatelju ostavljaju dovoljno prostora da u njih upiše svoje značenje. Paleta boja kojom Vekić barata je zagušena, pigmenti nemaju blještavila ni sjaja, no boje su opet krucijalan element ovih slika. Prljavo ružičasta, smeđa i duboko plava asociraju na more, obalu, pučinu... U slikama nema egzistencijalne tjeskobe, mraka ili tuge, nećete proplakati nad vlastitom sudbinom, a još manje s ove izložbe izići bremeniti za još jedno mračno umjetničko iskustvo. Svaka kompozicija priziva dobro poznati otočki ambijent, krivudava stabla borova, naplavine koje je izbacilo more ili jednostavno smiraj mora. Slike su poput simbola kolektivnog sjećanja, no prizivaju dobre dane, lijepu i vedru stvarnost. Dojam je da umjetnika najviše zanima kompozicijska razigranost, u pojavnoj stvarnosti traga za muzikalnošću koju potom prenosi na platno, u ovom slučaju na drvenu podlogu. Svođenjem na najosnovnije topografske elemente mediteranskog podneblja, more, borove i sunce, “Arhipelag” lako može biti stvarno umjetnikovo utočište na kakvom udaljenom dalmatinskom otoku, no može biti i područje koje tek mentalno nastanjuje, stanje uma. No Vekićevo slikarstvo podjednako je figurativno, koliko i apstraktno. Lako je u njemu prepoznati konture stvarnoga svijeta. S druge strane, što se tiče tretiranja materijala, Vekićeva tehnika podsjeća na enformel, pravac postratnog slikarstva s jakim odjekom na našim prostorima.
Slikari enformela nanosili su slojeve akrila, praha, piljevine, metala i druge mase neslikarskih i nekonvencionalnih materijala koje su naknadnom obradom skidali i tako otkrivali slojeve koji se nalaze ispod. Na taj način su dobivali slike jake kiparske pojavnosti. Kod Vekića također ima te vrste gestualnosti. Kao da je po nanesenoj boji vukao prstima ili grabljama. Na nekim mjestima je površina slike toliko slojevita i bogata da je postala krivudava kao val. Vekićeva izložba, što je njezin najveći uspjeh, transcendira iskustvo promatranja u iskustvo prisustva. Posjetitelj osjeća blizinu lokacije, iako mu je ona daleka i nepoznata, no zbog monumentalnosti i neposrednosti radova ima dojam da je tamo već bio i kao da iz svoje stvarnosti može pobjeći u tu koja je pred njim. Kao da gleda kroz prozor.
