Oliver Frljić, kazališni redatelj i trenutačni intendant Hrvatskog narodnog kazališta Ivana plemenitog Zajca, prema svemu sudeći, ma sigurno, nije čitao knjigu “Informatičar starog kova“, šibenskog pisca i stručnjaka za brze računarske popravke Kristijana Mirića.
Da jeste, ne bi na otvaranju Riječkih ljetnjih noći upitao jednog od prisutnih ratnih veterana je li se borio za to da može udarati druge, one čiji mu se stavovi ne uklapaju u sliku Hrvatske kao zemlje u vječitoj neposrednoj ratnoj opasnosti i društva u trajnoj borbenoj gotovosti. Mirićeva knjiga,
kako njezin autor piše u uvodu, “daje odgovor na tri temeljna pitanja koja muče ljudski rod još od plemenskih zajednica“, a jedno od njih glasi: “Je li prodavatelj vozila u bilo kojem smislu odgovoran ako je kupac izjavio: ‘Kurac ću ga registrirat, nek me samo zaustave. Jesan se ja za ovo borija? A dis ti bija ‘91 pičkat materna?’“
Vidno nedovoljno upućen u situaciju u kojoj je domovina sa svim svojim stanovnicima dužna trajno otplaćivati kredit određenoj grupi svojih građana sa statusom branitelja, Oliver Frljić je zajedno s ravnateljem riječke Opere, Marinom Blaževićem, izveo performans na kojem su zajedno čitali, naravno anonimne, komentare s društvenih mreža - poruke takvog sadržaja da se njihovi nepoznati autori ne mogu optužiti niti za govor mržnje.
Ono, naime, što i kako pišu, uvreda je čak i za tu sintagmu. Pored oko dvije stotine Riječana, njihov je nastup pratila i grupa od desetak, najviše dvadeset ljudi u crnom.
Nisu, to valjda ne treba objašnjavati, Rijekom šetali sudionici seminara za nogometne suce i usput zastali kod kazališta, čisto da vide što se događa.
Uglavnom, onda je, kako se to već kaže, situacija eskalirala: njih dvadesetak je krenulo k autorima performansa “Otkaz Frljiću i Blaževiću“, začule su se teške optužbe i riječi većih kalibara, da bi pred sam kraj Frljić demonstrirao naivnost trogodišnjaka.
Postavio je, da ponovimo, pitanje jednom od nezadovoljnika je li se borio da može udarati druge - neistomišljenike, Srbe, pedere, vegane, vlasnike pasa do pet kilograma težine, žene, tko već naiđe kada ruka sama poleti i, istini za volju, iznenadio ga.
Čovjek je podrazumijevao kako svi, ali svi, znaju odgovor. Nije, majku mu, teško zapamtiti riječ od dva slova, šestog i prvog abecede, upravo tim redom.
Otkako je svijeta, ljudi i ratova, postoje oni što ratuju jer se jednostavno mora - opcija b je izgubiti glavu, kuću, ženu, djecu, album s obiteljskim fotografija i gondolu s televizora, sve odjeven u trenirku ili pidžamu - i oni što ratuju da bi se osjećali važnima i jačima.
Kada, ipak, grubom administrativnom pogreškom ili vojnom pobjedom rat stane, prvi vrate uniforme, naoružanje, čizme i vojne knjižice, kupe nove patike i nastave točno tamo gdje su stali onoga dana kada su se pozdravili s najdražima i javili u najbliži ured za obranu.
I više se nikad i nikome ne hvale svojom ulogom u bitkama, ne pričaju kako su sami više puta stavili neprijatelja u okruženje i bili u isto vrijeme na svim najtežim bojišnicama. Takvima mir nije nepodnošljivo stanje između dva rata nego je obratno: rat im je najmrskiji, ali nekad neizbježan oblik prekida mira.
Drugima, međutim, tek onda, nakon što vrate uniformu, nije do života - onog bezveznoga, u dubokoj anonimnosti, u kojem lijepa riječ ne otvara mnoga, a lijepa riječ i pištolj sva vrata; u kojem - opet! - košulja maskirnih boja nije statusni simbol i legitimacija; u kojem, na kraju krajeva, važi, makar u teoriji, prokleta sila argumenata umjesto učinkovitoga argumenta sile.
U Frljićevu susjedstvu, Kvarner s njom graniči, ima cijela jedna regija u kojoj se sklonost vjerovanju u trajno ratno stanje svijesti prenosi s koljena na koljeno. I nema to, naravno, veze s ovom ili onom vojskom nego s pojedinačnim karakterima.
Tako je, eto, u onom kraju što ga je i Informatičar starog kova – to je, inače, blogersko ime Kristjana Mirića - branio u posljednjem, nakon pretposljednjeg rata jedan Hrvat i katolik po rođenju, Jugoslaven i komunist po opredjeljenju, na bijelom konju naravno, ujahao u Katoličku crkvu.
On se, je li, i za to borio: da kopitima označi mjesta neprijateljskoga djelovanja u društvu u neprekidnoj borbenoj gotovosti.
Nitko mu, takva su vremena bila, nije postavio pitanje poput onog Frljićeva. Nekoliko desetljeća poslije, baš njegov sin – Jugoslaven po rođenju i opredjeljenju sve dok se od toga imalo koristi - navukao je maskirnu odoru sa šahovnicom na rukavu, iskaznicu HDZ-a stavio u lijevi džep, kod srca, zauzeo borbeni položaj u sigurnom, pozadinskom uredu i krenuo izdavati ateste podobnosti svake vrste.
Poslije se obogatio bez suvišnih zašto, jer on se, barem je to prokleto očito, nije borio da mu se život nastavi tamo gdje je stao nego da se on, taj život, oko njega događa kako poželi.
I nitko mu, takva su vremena bila, nije postavio pitanje poput onog Frljićeva. Učiniti to sa stanovitim zakašnjenjem od samo četvrt stoljeća, besmisleno je: on vjeruje kako svi, ali svi, znaju točan odgovor. Ima, majku mu, samo dva slova...
Nisu, vidimo, niti ovo vrijeme, niti posljednje generacije narodnih heroja specifični. Uostalom, ljudski rod, kako već piše negdje na početku, od plemenskih zajednica muči pitanje: “A dis ti bija...?“ Godinu od koje se žele mjeriti vrijeme i ljudi, upisati po želji.
