Šnajderov Faust u balkanskom blatu zaborava

Četrdeset se godina navršava od “Hrvatskog Fausta”, najvažnijega hrvatskog dramskog teksta u doba nakon Miroslava Krleže. Onih dana kad je ovaj tekst objavljen u istoimenoj knjizi, u Centru za kulturnu djelatnost i u vrlo uglednoj, grafički neprevaziđeno elegantnoj i lijepoj Maloj ediciji biblioteke Prolog, u bolnici Sestara milosrdnica umirala je Bela. Krleža joj je pisao ganutljive oproštajne ceduljice. I sam već bio je s druge strane teškog zastora koji svijet živih i stvarnih dijeli od svijeta mrtvih i fikcionalnih. I vrlo je vjerojatno da nikad nije promislio o Šnajderovu “Hrvatskom Faustu”, premda je, gotovo sigurno, u tadašnjim vrlo ažurnim dnevnim novinama čitao kratke vijesti, a možda i prve kritike knjige koju, isto tako sigurno, neće pročitati. Premda bi čitatelju posvećenom životnom tekstu ove dvojice velikih hrvatskih i jugoslavenskih pisaca - od kojih je Šnajder fatalno hrvatskiji od Krleže, čija je književna, premda ne i životna sudbina sasvim jugoslavenska - zanimljivo bilo zamišljati takvu romaneskno-esejističku scenu u kojoj Krleža čita “Hrvatskog Fausta”, kao tekst s kojim započinje, premda se nikad i ničim ne nastavlja, nova, izrazito autorefleksivna i sasvim krležijanska hrvatska kulturna, književna, a možda i politička povijest. Taj “Hrvatski Faust”, naime, na kojeg se, treba ponoviti, ništa i nitko nije odvažio nadovezati, početak je i kraj jedne hrvatske književnosti i jednog hrvatskog teatra, koji su Krležu prihvaćali za svoga temeljnog prethodnika i rodonačelnika. I taj “Hrvatski Faust” bio je početak i kraj hrvatskog, i to zagrebačkog, suočenja s razdobljem Nezavisne Države Hrvatske i s vlastitim fašizmom. Poslije su se, možda, s licem đavola u sebi suočavali neki pisci iz provincije, luzeri i nevoljnici, ali Zagreb nikad više. A Miroslava Krležu su nakon smrti ubili, pretvorivši ga u domoljubnog hrvatskog romantika, bulevarskog pisca i budalu. Ili u mušku Zagorku. Izlazak “Hrvatskog Fausta” prošao je tiho. Ništa se ne dogodi po objavi dramskoga teksta, jer ljudi uglavnom ne umiju čitati drame. Ne umiju, čak ni ako su pismeni. Čuda će se početi događati tek sljedeće sezone, kad će tekst doživjeti čak tri uprizorenja. U Splitu postavit će ga Dino Radojević. Rođenjem Srbin, Somborac, Bačanin, obrazovanjem i utemeljenjem slovenski redatelj, koji po Gavellinu pozivu stiže u Zagreb i tu ostaje do smrti. Redatelj klasika i novih hrvatskih kazališnih autora. Već je 1968. režirao “Minigolf”, prvi tekst dvadesetogodišnjeg Slobodana Šnajdera. (Pokušajmo zamisliti danas u Zagrebu socijalno i umjetnički do kraja afirmiranog redatelja kako režira tekst nekakvog dvadesetogodišnjaka, studenta filozofije. Nemoguće, je l’ da?) “Hrvatskog Fausta” on postavlja na Splitskom ljetu. Premijera mu je u subotu, 7. kolovoza 1982. u današnjem HNK Split. Ja ću ga gledati u ožujku sljedeće godine, u sarajevskom Narodnom pozorištu.