Četrdeset se godina navršava od “Hrvatskog Fausta”, najvažnijega hrvatskog dramskog teksta u doba nakon Miroslava Krleže. Onih dana kad je ovaj tekst objavljen u istoimenoj knjizi, u Centru za kulturnu djelatnost i u vrlo uglednoj, grafički neprevaziđeno elegantnoj i lijepoj Maloj ediciji biblioteke Prolog, u bolnici Sestara milosrdnica umirala je Bela. Krleža joj je pisao ganutljive oproštajne ceduljice. I sam već bio je s druge strane teškog zastora koji svijet živih i stvarnih dijeli od svijeta mrtvih i fikcionalnih. I vrlo je vjerojatno da nikad nije promislio o Šnajderovu “Hrvatskom Faustu”, premda je, gotovo sigurno, u tadašnjim vrlo ažurnim dnevnim novinama čitao kratke vijesti, a možda i prve kritike knjige koju, isto tako sigurno, neće pročitati. Premda bi čitatelju posvećenom životnom tekstu ove dvojice velikih hrvatskih i jugoslavenskih pisaca - od kojih je Šnajder fatalno hrvatskiji od Krleže, čija je književna, premda ne i životna sudbina sasvim jugoslavenska - zanimljivo bilo zamišljati takvu romaneskno-esejističku scenu u kojoj Krleža čita “Hrvatskog Fausta”, kao tekst s kojim započinje, premda se nikad i ničim ne nastavlja, nova, izrazito autorefleksivna i sasvim krležijanska hrvatska kulturna, književna, a možda i politička povijest. Taj “Hrvatski Faust”, naime, na kojeg se, treba ponoviti, ništa i nitko nije odvažio nadovezati, početak je i kraj jedne hrvatske književnosti i jednog hrvatskog teatra, koji su Krležu prihvaćali za svoga temeljnog prethodnika i rodonačelnika. I taj “Hrvatski Faust” bio je početak i kraj hrvatskog, i to zagrebačkog, suočenja s razdobljem Nezavisne Države Hrvatske i s vlastitim fašizmom. Poslije su se, možda, s licem đavola u sebi suočavali neki pisci iz provincije, luzeri i nevoljnici, ali Zagreb nikad više. A Miroslava Krležu su nakon smrti ubili, pretvorivši ga u domoljubnog hrvatskog romantika, bulevarskog pisca i budalu. Ili u mušku Zagorku. Izlazak “Hrvatskog Fausta” prošao je tiho. Ništa se ne dogodi po objavi dramskoga teksta, jer ljudi uglavnom ne umiju čitati drame. Ne umiju, čak ni ako su pismeni. Čuda će se početi događati tek sljedeće sezone, kad će tekst doživjeti čak tri uprizorenja. U Splitu postavit će ga Dino Radojević. Rođenjem Srbin, Somborac, Bačanin, obrazovanjem i utemeljenjem slovenski redatelj, koji po Gavellinu pozivu stiže u Zagreb i tu ostaje do smrti. Redatelj klasika i novih hrvatskih kazališnih autora. Već je 1968. režirao “Minigolf”, prvi tekst dvadesetogodišnjeg Slobodana Šnajdera. (Pokušajmo zamisliti danas u Zagrebu socijalno i umjetnički do kraja afirmiranog redatelja kako režira tekst nekakvog dvadesetogodišnjaka, studenta filozofije. Nemoguće, je l’ da?) “Hrvatskog Fausta” on postavlja na Splitskom ljetu. Premijera mu je u subotu, 7. kolovoza 1982. u današnjem HNK Split. Ja ću ga gledati u ožujku sljedeće godine, u sarajevskom Narodnom pozorištu.
Tri mjeseca kasnije, upravo u dan, ali sad je bila nedjelja, 7. studenog 1982. u Jugoslovenskom dramskom pozorištu i u režiji Slobodana Unkovskog slijedi druga i najčuvenija postavka “Hrvatskog Fausta”. Gledam je istog onog sarajevskog proljeća, u Narodnom pozorištu. Nisam još navršio šesnaest, i to mi je jedna od formativno najvažnijih kazališnih predstava, općenito kulturnih priredbi, u mom odrastanju. U tom su “Faustu” igrali Miki Manojlović i Aleksandar Berček. Mladu je glumicu igrala Vladica Milosavljević. Stojan Dečermić bio je Nadredatelj. Branislav Lečić igrao je Dušana Žanka. Manojlović je bio Faust, Berček je bio Mefisto. Katkad će mi se učiniti da su iz uloga u ovoj velikoj, neusporedivoj predstavi, koja je srećom snimljena, pa ju je, makar teoretski, moguće vidjeti u obliku dokumenta, proizašle građanske sudbine i političke karijere glumaca koji su u njoj igrali. Ubrzo zatim, u Narodnom kazalištu “Augusta Cesarca” u Varaždinu, u režiji Petra Večeka, odigrana je i treća verzija “Hrvatskog Fausta”. Nje se ne sjećam. Vjerojatno je nisam ni vidio. Ali su u sljedeće dvije sezone na različitim jugoslavenskim pozornicama igrale tri postavke “Hrvatskog Fausta”.
Nije to bilo čudno: u to vrijeme velikog teatra i široke jugoslavenske kulturne platforme, komponirane od više republičkih i nacionalnih platformi, događalo se ono što je danas nezamislivo, da uspjeli ili intrigantni domaći tekst istodobno igra na nekoliko različitih pozornica. Ono što je bilo neobično jest da je “Hrvatski Faust” jasno lociran, vrlo lokalan, tematski koncentriran tekst. U njemu je izravno tematizirana jedna živa kazališna predstava: Goetheov “Faust” u Hrvatskom državnom kazalištu u Zagrebu i u režiji Tita Strozzija, na čiju je premijeru 31. ožujka 1942. pohrlila nacionalna elita - izuzev samog poglavnika, koji nije išao u kazalište - potvrđujući i samom svojom nazočnošću ovaj veliki trenutak samopotvrđenja hrvatske europske uljudbe. Šnajder se u svom tekstu istodobno bavi zbivanjima na pozornici, u Goetheovu tekstu, i zbivanjima oko pozornice. U svojoj historiografskoj i dijelom biografskoj fikciji on se, pored svega drugog, bavi i pitanjem koje će mu doći glave i koje će dalje određivati njegovu građansku sudbinu: odnosom između stvarnosti i fikcije. Pisac određuje način na koji će se njegov tekst odnositi prema povijesti, povijesnim okolnostima i stvarnim osobama. Mjera autentičnosti i istinitosti je u tom načinu i u autorovoj dosljednosti. Ali premda se Šnajder krajnje dosljedno i odgovorno drži vlastitog načina, “Hrvatski Faust” uvrijedio je, već 1982., neku novu kritičku javnost, čija je iznenadna pojava bila određena dvjema smrtima: Titovom i Krležinom. Titova je smrt omogućila da se govori slobodnije, Krležina - barem u ovom slučaju - da se govori gluplje i ograničenije. Zasmetao im je, i sve do danas će im smetati, način na koji Šnajder u svojoj fikciji prikazuje Dušana Žanka, intendanta, koji se inače na poslu pojavljivao u ustaškoj odori, ali toga se ne bismo rado sjećali, a onda i Tita Strozzija, glumca, redatelja, pisca i prevoditelja, jednoga od onih građana i oportunista, s kojima se iz nekog čudnog razloga vlasnici svih istina o Zagrebu vazda identificiraju kad im je volja da se zateknu uvrijeđenim. I, naravno, još nešto je grdno uvrijedilo, pa do danas uvrijeđenom drži tu i takvu javnost: zašto je takva predstava morala biti postavljena baš u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, u Beogradu dakle, tamo gdje su, kaže se u času krajnje uzrujanosti, ionako svi Hrvati ustaše? Na ovo pitanje tad je, godine 1982., postojao jasan odgovor koji danas, vjerojatno, biva zaboravljen ili je usljed dekriterizacije i idiotizacije hrvatske književnosti suštinski neshvatljiv: “Hrvatski Faust” zaigrao je u JDP-u radi svoje izvrsnosti, jer je prepoznat kao jedan od dramaturški najuspjelijih, retorički i retorski najljepših, najrječitijih, najizrečenijih dramskih tekstova napisanih u toj zemlji nakon Drugog svjetskog rata. A je li u tome svemu bilo zluradosti zbog činjenice što se ovaj tekst bavi hrvatskim povijesnim grijehom i ustašlukom, koji je, i to da bude jasno, nekima među nama, naročito onima iz provincije, do izbezumljenja već bio nabijan na nos? Zapravo ne! Toga u tom trenutku nije bilo, ali toga će itekako kasnije biti, kad se potjera za “Hrvatskim Faustom” i njegovim autorom bude valjala drumovima i ulicama. Tad je, u vremenima svoje premijere i godinama svog prikazivanja u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, “Hrvatski Faust” doživljavan kao velika gesta hrvatske književnosti i hrvatskog jezika. Jezikom idiota, za Hrvatsku i hrvatstvo, bilo je to kao kostelićko sličuranje i liguranje niz bjelosvjetske snježne padine ili kao loptanje jedanaestorice “vatrenih” po moskovskim ledinama. Veliko, veliko samopotvrđivanje.
Naravno, “Hrvatski Faust” nije bio pisan za ona mala splitska i varaždinska kazalištanca, kao ni za to najveće jugoslavensko pozorište, čija veličina nije bila u arhitekturi, nego u duhu i sadržaju. Ovaj je komad pisan za Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. Ali od 1982. traje duga i očajnička obrana HNK od “Hrvatskog Fausta” i od Slobodana Šnajdera.
U toj najduljoj bitki u ukupnoj hrvatskoj povijesti, koja se, evo, vodi već skoro četrdeset godina, pobjednik i poraženi unaprijed se znaju. Ali o tome ćemo tek u finalu igrokaza. Tek smo na njegovoj polovici, tek smo u osamdesetima. Onima koji se ne žele sjećati, ili su premladi da bi se sjećali, treba napomenuti da su te 1982. već vrlo jasno, i u Zagrebu i u Beogradu, postojale suprotstavljene političke strane na kulturnoj i književnoj fronti. Ta fronta će, i na jednoj i na drugoj strani, biti fatalno slična onoj crti preko koje će se od 1991. ljudi ubijati, klati, kasapiti, silovati i zakopavati u plitke masovne grobnice. Samo što je ovo još bila samo društvena igra. Unosna, katkad i zabavna, ta je igra na kraju zamijenila sve kriterije u hrvatskoj kulturi. Uključujući i one temeljne, estetske. I još nešto vrijedi napomenuti: premda smo 1982. još duboko u Jugoslaviji, isplativije je u Hrvatskoj biti protiv “Hrvatskog Fausta” i Slobodana Šnajdera, kao što je, još, u Srbiji isplativije biti protiv Danila Kiša. Općenito govoreći, u Jugoslaviji je, tom socijalističkom samoupravnom raju prosječnih i uravnoteženih, trajno isplativije biti na strani onih koji ništa ne razumiju, ali su na strani naroda. Šnajder nije na strani naroda. Sve ovo je razlog zašto se “Hrvatski Faust” 1982., kao ni svih sljedećih godina do 1991., nije mogao postaviti na pozornici zagrebačkog HNK. Da je drukčije bilo, da je duhovna situacija u Zagrebu i Hrvatskoj bila onakva kakvom je se danas želi u tom vremenu prikazati, itekako bi “Hrvatski Faust” zaigrao u toj četvrtoj i temeljnoj svojoj postavci. Pogotovu nakon što ga je 1987. veliki Roberto Ciulli postavio u Theateru an der Ruhr, pa će s tom izvedbom doživjeti golem uspjeh po njemačkim zemljama i u svijetu. Nevjerojatno zvuči, ali domaćim će antifaustovcima, tad već osnaženim razvojem političke situacije u Jugoslaviji, njemački uspjeh “Hrvatskog Fausta”, čiji su razmjeri nadmašivali sve ono što je ostatak žive hrvatske književnosti tad mogao značiti Nijemcima i ostatku Europe, to samo biti još jedna potvrda Šnajderova protuhrvatskog djelovanja. Koja samo budala moraš biti pa da povjeruješ da će Nijemci hrliti u kazalište kako bi uživali u nečemu što je protiv Hrvata!
Ali valjda je i to moguće nakon što si bio takva budala da si povjerovao kako se Roberto Ciulli odlučio baviti opanjkavanjem tvoga narodića, za koji on jedva i zna. Ustvari, za koji on zna samo zahvaljujući Slobodanu Šnajderu i nekolicini njemu sličnih luzera. S ratom započinje u Hrvatskoj ozbiljan progon građanina Šnajdera. Primoran je bježati iz zemlje, jer se cijela jedna novoformirana teatarska i književna scena, na kojoj je meni najzanimljivija figura Igora Mrduljaša, teatrologa i teatarske posvuduše iz osamdesetih, opsesivno počela baviti “Hrvatskim Faustom”, ne bi li u novom režimu i drukčijoj, a zapravo istoj kulturnoj i kazališnoj situaciji, osvojila istaknute pozicije i zauzela teritorij u repertoarima, kanonima i akademijama. Tužno je bilo gledati kako se dopređašnji krležijanci preko Šnajderovih leđa prekobicavaju u nove ljude. Recimo, veliki, nekoć veliki, Georgij Žorž Paro. Ozbiljan građanski Šnajderov progon u devedesetima, kad je živio malo u inozemstvu, malo poluilegalno u Zagrebu, biva ublažen ozbiljnim međunarodnim uspjehom njegovih tekstova na ozbiljnim svjetskim pozornicama. Sam “Hrvatski Faust” zaigrao je tako 1993. u bečkom Burgtheateru, u režiji Hansa Hollmanna. Bio je to još jedan udarac njegovoj slijepoj publici. S dolaskom trećesiječanjske vlasti, piscu je vraćen građanski ugled, ali i činovnički položaj u javnoj instituciji.
Ravnatelj je Zagrebačkog kazališta mladih, konačno se u Zagrebu igra jedan njegov tekst. Bilo je to “Peto evanđelje”, u režiji Branka Brezovca. Ali ubrzo doživljava poslovni slom. Nije reizabran pa ulazi u sukob sa svojom nasljednicom i svoju novu situaciju nastoji prikazati kao nastavak kontinuiteta nečega što se zbivalo u devedesetima. To nije moguće niti korektno, jer ga, kao zaslužnika, zapošljavaju u Kazalištu lutaka, da na bijelom hljebu dočeka mirovinu. Nije to neki naročit privilegij, Zagreb i hrvatska kultura neusporedivo su više dugovali svojem velikom piscu, ali nije ni nastavak progona. Nakon “Petog evanđelja” njegovi se tekstovi opet u Zagrebu više ne igraju, a povremene lijeve vlasti, kao i ljevičari među kazališnom izvedbenom aristokracijom, bježe od “Hrvatskog Fausta” kao đavo od tamjana. Zbiva se i neozbiljna afera u Rijeci, s Oliverom Frljićem koji je, kobajagi, htio postaviti “Hrvatskog Fausta”. To posljednje Šnajderovo poniženje, koje mu je, eto, namijenio njegov lijevi, antifašistički, borbeni i modernistički serkl, ostalo je, posve prirodno, bez komentara. Jer kao što se oni drugi ne bi baš zamjerali Thompsonu, tako se ovi ne bi zamjerali Frljiću ili Šnajderu. I sve je u savršenoj ravnoteži. I eto nas pri finalu igrokaza. Ne pripovijedamo mi ovo samo zbog četrdesetogodišnjice, nego i zbog nečega što je suštinski važnije. Oko nedavne smrti Mire Furlan priređene su po medijima i na društvenim mrežama velike svehrvatske karmine, sve s naricanjima, pravedničkim busanjima u prsa i sastavljanjem popia onih koji su 1991. i kasnijih godina sudjelovali u njezinu progonu. Tad se, nad njezinim simboličnim odrom, glumici ispričao ravnatelj Drame u HNK, redatelj Ivica Buljan. Učinio je to u ime svojih prethodnika, a pomalo i u ime same institucije. Ali fatalno kasno. Mrtve uši ne čuju. Za takve isprike možemo reći da se to ljudi ispričavaju samima sebi i svojim savjestima. No moglo bi se to i drukčije. Makar tako da se progoni umjetnika i njihovih djela ne ponavljaju, i da estetska i duhovna mjerila određuju repertoare i kanone. Međutim, Buljan se, samo nekoliko tjedana kasnije, u intervjuu u Nacionalu istresao na Slobodana Šnajdera. Imao je za to dobar razlog, jer je Šnajder, s nekolicinom istomišljenika, upravo potpisao peticiju protiv intendantice Dubravke Vrgoč i njega. Ali jedno je osvetništvo građanina Šnajdera, a drugo je Šnajder pisac, autor “Hrvatskog Fausta”, prema kojem ravnatelj Buljan ima ozbiljan dug, koji je itekako usporediv s dugom koji je imao prema Miri Furlan. Naravno, dok je Mira Furlan bila živa. (Uzgred, u tom intervjuu Buljan pomalo rekreira činjenice: kaže da je Bandić namjestio Šnajdera u Kazalištu lutaka. I to je istina. Ali kaže da je Andrea Zlatar namjestila Dubravku Vrgoč u HNK. Što je samo pola istine. Sunamjestio ju je isti Bandić, jer je Zlatar, to Buljan zna, jer je to javna stvar, bila namjerila namjestiti Velimira Viskovića na mjesto intendanta...)
Ivica Buljan, kao i svi njegovi prethodnici od 1982., ima dug prema Šnajderu i “Hrvatskom Faustu”. Taj dug ima svoj rok.
Za života autora u Hrvatskom narodnom kazalištu, u onoj žutoj zgradi na Trgu Bandićeve publike, dužni su postaviti “Hrvatskog Fausta”. Zato što je to najvažniji hrvatski dramski tekst postkrležinske ere, zato što je Šnajder jedan od trojice najvažnijih hrvatskih dramatičara nakon Krleže (druga dvojica su Brešan i Matišić), jedini koji nikad nije postavljen u HNK, zato što je tekst pisan za HNK i govori o hrvatskoj povijesti kroz HNK, i zato što će, ne bude li “Hrvatskog Fausta” u HNK, biti moguće reći samo jedno: da su razlog tome politički progon, nacionalistička kampanja i zabrana, koji u postkomunističkoj Europi nemaju presedana. Ta stvar neće se moći popraviti nikakvim isprikama Slobodanu Šnajderu. Pritom, ovaj komad kao da je pisan da bi ga režirao - Ivica Buljan. Možda bi, kad bi takvo što pokušao, to bio kraj svih Buljanovih ravnateljstava. Možda bi, kad bi, i protiv svoje prirode i protiv vlastitog socijalnog instinkta, pristala na takvo što, pokušaj postavljanja “Hrvatskog Fausta” bio i kraj svih intendantura Dubravke Vrgoč. Možda bi njemu nakon ovog bilo onemogućeno da režira u Zagrebu i možda bi ovo značilo njihovu zajedničku socijalnu smrt. Možda bi ih, na kraju krajeva, i sam Šnajder odbio i time na sebe preuzeo svu odgovornost za neigranje “Hrvatskog Fausta” na matičnoj pozornici. Ali priča o “Hrvatskom Faustu” je takva da njih dvoje, Ivica Buljan i Dubravka Vrgoč, nemaju drugog izbora nego da to učine. Ili da budu likovi u igrokazu koji se nastavlja dok god je autor živ. I dok god ga ne zaliju iste one suze kojima je zalijevana mrtva Mira Furlan. “Hrvatski Faust” ima u zamisli i svoj drugi dio, koji se trebao jedne od ovih naših godina odigrati u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu. Centralna figura te priče trebao je biti Miroslav Krleža. Šnajder je ovaj komad možda već napisao. Ne znam je li to učinio, ne mogu ga pitati, jer on sa mnom ne govori. Ali izgleda da se od predstave u Beogradu odustalo. Ovo nije 1982. i više nema načina da se jedna lokalna, zagrebačka i hrvatska priča premijerno uprizori u Beogradu. Danas hrvatske predstave umiru i prije nego što budu postavljene. To je razlog što je Šnajder, kao i Brešan, na kraju postao romanopisac. Roman je samom sebi pozornica.
