"Mislim da se jednostavno nije uklapao u svijet u kojem se nalazio. I mislim da je bio vrlo preplašen kad nije bio nadrogiran. Skinula bih ga s droga na sedam ili osam mjeseci, ali toliko ljudi je željelo njegovu pozornost da su mu stalno nudili droge. Mrzila sam to i nisam to mogla više gledati", riječi su Eve Ortiz o karakteru njezina supruga Rozza Williamsa.
"Rozz je pričao o samoubojstvu kad smo se prvi put upoznali", objašnjava Eva.
"Prije nego što je to stvarno napravio, rekao mi je da više neće piti vodu, nego samo alkohol. Htio se dovesti do smrti."
Prije nego što je itko čuo za samoprozvanog Antikrista Marilyna Mansona i njegove kontroverzom obavijene nastupe nad kojima su se zgražali vjernici i ljudi dobrog morala devedesetih i ranih dvijetisućitih, postojao je Rozz Williams, istinski mračnjak, provokator i pjesnik neshvaćenih i odbačenih. Iako je Manson od njega pokupio mnogo toga što se tiče scenskog identiteta i provokativnosti, nikad nijednom riječju nije rekao koliki je utjecaj na njega izvršio Rozz Williams.
Ostaje pitanje bi li Williams, kultna i pionirska figura američkog goth rocka i deathrocka, zračio stabilnošću u svojim zrelim godinama, da se nije objesio 1998. godine, u 34. godini. Bi li, kao i Manson, počeo snimati albume o "samopouzdanju i vjerovanju u sebe više nego ikad" ili bi to i dalje bili simbolikom nabijeni, kaotični i subverzivni zapisi nesretnog čovjeka?
Osim što je bio osnivač benda Christian Death, prvog goth rock benda s one strane Atlantika, Williams je još radio na projektima Shadow Project, Premature Ejaculation, Happiest Place on Earth, Daucus Karota, Heltir i EXP. U Rozzovu životu bilo je mnogo alkohola, heroina, depresije, bunta, identitetskih kriza, svađa s prijateljima i kolegama, a malo ili nimalo smiraja. Već prvim albumom njegov bend Christian Death obračunao se s institucionalnom religijom i lažnim, jeftinim moralom.
Bilo stihovima, performansima ili šminkanjem, isticali su seksualnu perverziju, blasfemiju, morbidnost i uživanje u drogama kao svoj potpis, kako bi prodrmali uspavani, otrcani, lažni moral finoga građanstva, onih takozvanih normalnih ljudi. Već tim prvim albumom pozivaju ljude da prihvate "dar grijeha" i naglašavaju da "bog pomaže onima koji pomognu sami sebi", kao i to da je "Sotona najmilostivija zvijer".
No njihova subverzija bila je poetična, drska, glasna taman toliko da je čuju oni koji je ne žele čuti. Ali Rozz Williams napisao je toliko pjesama i snimio toliko albuma da je nemoguće to što je radio svesti pod zajednički nazivnik. Njegova ostavština je prevelika i prekaotična baš zato što se nikad nije želio smjestiti u ladicu. Previše je puta raskidao s muzičarima s kojima je svirao, nalazio druge s kojima bi se također razilazio jer se nisu uklapali u njegovu viziju muzike, a nekima se nakon određenih godina i vraćao.
Godine 1995. je tako s klavijaturisticom Christian Deatha, Gitane DeMone, snimio melankolični i mračni cabaret album "Dream Home Heartache", koji neki proglašavaju Rozzovim najboljim albumom izvan Christian Deatha i kojem je neodoljivo sličan "Gabriel and the Lunatic Lover", album koji je Marc Almond snimio s Michaelom Cashmoreom 2008. godine.
Iako možda nitko nije povukao tu paralelu, no kad se zanemare okviri goth rocka i kad se pozornost usmjeri na energiju, gotovo istovjetnu boju vokala, mračnu poetiku, beskompromisno pomicanje granica umjetničkog izražavanja, sklonost eksperimentu, ali i nježniju i feminiziraniju interpretaciju punka, opus Rozza Williamsa, kao i njegova osobna aura, uvelike podsjećaju na ono što je u muzici radio Marc Almond mimo Soft Cella, također sa svojim mnogobrojnim projektima.
U jednom radijskom intervjuu povodom koncerta u Mexico Cityju 1994. Williams objašnjava da na njegove koncerte dolazi uglavnom jedna skupina ljudi, gotičari, ali da on sam taj termin ne može podnijeti. Glas tad 30-godišnjeg Rozza je pristojan, nježan, ugodno intoniran i gotovo sramežljiv, daleko od upadljivo našminkane i u crno obučene pojave spremne na scenske ekscese.
"Za mene je strašno izići na pozornicu, tako da sam stvorio tu drugu osobu s kojom mogu izići na pozornicu", objašnjava u tom istom intervjuu.
U jednom drugom govori da mu smeta što ga uspoređuju s bendovima poput The Sisters od Mercy, jer ako će ga uspoređivati s nekim, onda neka to budu britanski Glam rockeri. U više navrata tijekom života Rozz je govorio o svojoj fascinaciji Bowiejem i njegovoj androginiji kao svome najvećem utjecaju, prvenstveno zbog toga jer je Bowie sa svojim alteregom Ziggy Stardust tako prirodno prelazio granice i lagodno se izmještao iz rodno zacementiranih stereotipa.
Kao i Bowie, i Rozz je obožavao inkorporirati teatar u svoju muziku - ženska odjeća u koju se oblačio u početku je bila samo zafrkancija, no kasnije je postala stav, a još kasnije zaštita bez koje više nije znao i mogao nastupati. Williams je rođen 1963. u Pomoni, predgrađu Los Angelesa, kao Roger Alan Painter, u vrlo religioznoj obitelji s dva starija brata i starijom sestrom.
Braća su mu voljela slušati Lynyrda Skynyrda, sestra Janis Joplin, a Rozz se još kao dijete zaljubio u muzički i vizualni identitet Davida Bowieja, Iggyja Popa, Alicea Coopera, Roxy Music i The New York Dolls. Početkom sedamdesetih, u ranim tinejdžerskim godinama, osobito ga privlači punk rock. Sa 16 godina piše svoj prvi album "Only Theatre of Pain", koji se ujedno smatra i prvim američkim goth rock albumom, i s prijateljima u garaži osniva bend Christian Death, kao reakciju na alfa mužjačku punk scenu kasnih sedamdesetih.
Nastavak na sljedećoj stranici...
