U prvoj polovici 14. stoljeća prosvijećeni vladar Velike Kneževine Litve Gediminas pozvao je stručnjake svih zanimanja iz cijele Europe - bez obzira na vjersku i etničku pripadnost - da se nasele u njegovoj prostranoj, ali slabo razvijenoj zemlji. Taj poziv ohrabrio je skupinu židovskih trgovaca i obrtnika iz sjeverne Njemačke da se zapute na istok, a u sljedećim stoljećima zajednica Židova u Litvi narasla je na više od 200 tisuća ljudi, predstavljajući važnu komponentu u litavskom ekonomskom i kulturnom životu, osobito u Vilniusu, koji je kao glavno kulturno i vjersko središte istočnoeuropskog židovstva nosio titulu "Sjevernog Jeruzalema". Čitava ta prosperitetna zajednica nestala je u trenu, uništena u holokaustu tijekom Drugog svjetskog rata, a okolnostima te tragedije i razdobljem koje joj je prethodilo bavi se litavsko-rusko-židovski pisac Grigorij Kanovič u svom romanu "Sotonin čar", koji je u prijevodu s ruskog Žarka Milenića nedavno objavio sarajevski Buybook. Drugi svjetski rat preživjelo je samo nekoliko desetaka tisuća litavskih Židova, uglavnom onih koji su na vrijeme pobjegli iz zemlje, a među njima je bila i Kanovičeva obitelj.
Grigorij se rodio kao Jakov Semjonovič Kanovič 1929. u litavskoj Jonavi u tradicionalnoj židovskoj obitelji krojača. Nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez u lipnju 1941. kao 12-godišnjak je postao izbjeglica, bježeći s roditeljima preko Latvije u Rusiju, gdje je preživio ratne godine, da bi se kasnije vratio u Litvu, gdje je završio ruski jezik i književnost na Sveučilištu u Vilniusu. Književnu karijeru počeo je 1955. pišući na ruskom jeziku i baveći se gotovo isključivo temama vezanim za litavske Židove. Pisac, pjesnik, dramaturg, prevoditelj, scenarist i novinar, danas 92-godišnji Kanovič, od 1993. živi u Izraelu, gdje i dalje piše i objavljuje. Član je ruskog i izraelskog PEN-a, a njegovi romani prevedeni su na petnaestak svjetskih jezika. U Litvi, gdje je poznat kao Grigorijus Kanovičius, dobio je niz književnih nagrada, uključujući Nacionalnu nagradu za doprinos umjetnosti i kulturi, a za roman "Sotonin čar" dobio je 2020. nagradu EBRD-a. Cijeli njegov literarni opus kao da je posveta židovstvu Litve i istočne Europe, posveta jednoj kulturi koja je prožimala i povezivala nepregledan prostor između Baltika i Crnog mora, posveta kulturi koja više ne postoji, koja je nestala u samo nekoliko mahnitih godina. Kanovičev književni svijet je svijet urbanih židovskih trgovaca, liječnika, poduzetnika i obrtnika, svijet štetlova, slaboumnika, grobara i sinagoga, chagallovski bajkovitih kućica s neravnim krovovima, lebdećih pijetlova i mladenaca, svijet polaganog tempa i sitnih svakodnevnih radosti. Taj drevni svijet istočnoeuropskih Židova nije nužno bio bolji od našeg današnjeg svijeta, ali Kanovič ga u svojoj literaturi čini takvim, dajući mu nostalgičnu aureolu neke ljepše prošlosti u kojoj je vladao skladni Božji poredak, i kontrapunktirajući ga s okolnim svijetom dominantnijih nacija i nacionalnih ideja, u kojemu Židovi uvijek ostaju prezrenom manjinom koju većinski narodi istodobno mrze i zavide joj, što je čini idealnom za ulogu žrtvenog jarca. Kanovič je i u "Sotoninom čaru" dosljedan svojoj poetici. Prateći sudbine nekoliko židovskih i litavskih obitelji iz fiktivnoga gradića Miškina i njegove okolice, iz perspektive običnih ljudi donosi sagu o krvavom razdoblju početka četrdesetih godina, kad su se na njegovu domovinu obrušila dva moćna totalitarna režima. Litvu je prvo u lipnju 1940. okupirao Sovjetski Savez i odmah poveo klasnu borbu deportirajući u Sibir desetke tisuća pripadnika litavske nacionalne elite, sitnih buržuja i zemljoposjednika, odnosno malo imućnijih seljaka. Taj prevrat narušio je dugogodišnju društvenu ravnotežu u Miškinu, u kojemu su sve etničke i socijalne skupine živjele ukotvljene u drevnom poretku u kojemu je svatko gledao svoja posla. Odjednom su dotadašnji manualni radnici postali politički komesari, a imućniji ljudi nestali su iz grada. Točno godinu dana kasnije nacistička Njemačka iznenada je napala Sovjetski Savez, što je većina Litavaca doživjela kao početak skorog oslobađanja od boljševika, dok su Židovi znali da mogu očekivati samo najgore, svjesni što se njihovim sunarodnjacima već dogodilo u Njemačkoj i okupiranoj Poljskoj. Ubrzo nakon prolaska Wehrmachta prema istoku, nacisti u Litvi pokreću genocid Židova uz svesrdnu pomoć lokalnih nacionalista, koji Židove optužuju za izdaju nacije i suradnju s komunistima. U takvim okolnostima, Kanovičevi junaci pokušavaju opstati i ostati ljudi, što nekima i uspijeva. Židovski krojač Gedalje Bankvečer i njegova kći Elišeba, bogati litavski seljak Česlavas Lomsargis, grobar Jakov i njegova majka Danuta, šegrt Juozas..., oni sami po sebi nisu ni jako dobri ni jako loši ljudi: njihove postupke usmjeravaju događaji kojima je uzrok negdje daleko. Litavci i Židovi kojima je za sreću bilo dovoljno da "na stol stave bokal kozjeg mlijeka, svježi kruh i teglu cvjetnog meda", odjednom su morali odlučivati o moralnim pitanjima koja ni sami nisu razumjeli. U "Sotoninom čaru" autor ima razumijevanja za sve perspektive, a time još više naglašava tragedije koje se nisu morale dogoditi. Kad Kanovičeva židovska heroina Elišeba pita litavskog "kulaka" Lomsargisa bi li izašao na ulicu i prosvjedovao kad su nacisti odvodili židovskog liječnika Pakeljčika, ovaj iskreno odgovara da vjerojatno ne bi. "Učinio bih kao i svi drugi. Opasno je razlikovati se od čopora... Svi smo hrabri samo u mislima, a izvana smo ista govna." Međutim, kao da se pokušao opravdati, Lomsargis joj je uzvratio protupitanjem: "A ti... tvoj otac Gedalje... tvoja majka Pnina... sestra Rejzl... Je li netko od vas izašao kad su naše, dvije sedmice prije rata, masovno gurali u vagone za stoku?". Pa zaključio: "I psi su bolji od nas ljudi". "To je istina", složila se ona. "A nesreća je, gazda, ustvari ta da svima nama ne upravlja savjest, nego strah." "Upravo tako... Strah je jači od savjesti." Kanovič se u romanu ne bavi previše kronologijom, ratom ili politikom, pa čak ni brutalnim nestankom jedne zajednice koja je u Litvi živjela šest stoljeća: njegov je fokus na mogućnosti, odnosno nemogućnosti svakoga od nas da u ključnom trenutku donese pravi moralni odabir. "Sotonin čar" donosi dublju ljudsku istinu o sudbini pojedinca zgaženog velikim povijesnim događajima, kao što to može samo dobra književnost.
