U Dramskom kazalištu Gavella Saša Anočić postavlja Marinkovićeva “Kiklopa”, po mnogima najbolji hrvatski roman, u kojem Atmu, jednu od važnijih uloga, igra glumac Filip Šovagović, pisac, dramatičar, scenarist te redatelj filmova i kazališnih predstava. Šovagović je glumio u 30-ak filmova, među zadnjima i u “Osmom povjereniku”, i trostruki je dobitnik Zlatne arene za najbolju mušku ulogu (“Polagana predaja”, “Transatlantic” i “Isprani”). Napisao je desetak drama, a najpoznatije su mu “Cigla” i “Ptičice” te režirao nekoliko filmova, i u svemu tome ostao svoj i vrlo osebujan.
U ‘Kiklopu’, koji se radi nakon punih 40 godina od kultne Spaićeve predstave u HNK, igrate kiromanta Atmu, koji Melkioru ‘pere mozak’. Kako ste doživjeli Atmu?
Kad bi se pojednostavilo, kiromantija je vještina, odnosno metoda proricanja budućnosti prema rasporedu linija na dlanovima, to je najbitnija karakterološka osobina ovoga lika. Disciplina potječe iz predjela današnje Kine i Indije te je vjerojatno zato otac lika Ranko Marinković smislio to ime - sama riječ znači duša. Vi možete istraživati u svim smjerovima i zakomplicirati posao zvan gluma, pripremati se slojevitije, proučavajući i na mikro i na makro planu, otići u širinu, u genealogiju ili u profesiju, živjeti kao taj kiromant godinu dana, imate sav alibi i razumijevanje stručne javnosti i okoline, podržat će vas i obitelj, a možete samo naučiti tekst, pa čak ne morate ni to. Ali pitanja koja postavlja Marinković prilično su zanimljiva i na njih ne možete odgovoriti u hipu, morate malo razmisliti. Roman je izašao 1966. i iako Marinković iz pozicije dvadeset godina nakon završetka 2. svjetskog rata zna kako je taj rat završio, ili nije završio, likovi u romanu početkom 1941. godine ne mogu znati što će se dogoditi s tim ratom, hoće li se on oteti kontroli ili neće. Međutim, Atma zna. Ili glumi da zna. Atma tu manipulira njihovim strahom, predviđa stvari koje će se ionako dogoditi po sili ratnih okolnosti i čeka svoju ljubavnu šansu. Vjerujem li u kiromantiju ili ne, to je ovdje potpuno nebitno.
Vivijana, mitska Venera, glasna patnja Melkiora Tresića - glavni je životni cilj tog smiješnog kiromanta, on je ustvari spreman žrtvovati cijeli svoj ugled, budućnost u kiromantiji i mirnu savjest za samo jedan njezin pogled. Kad vidi suze u njezinim očima, on poželi pisati stihove. On će posegnuti čak i u nasilje kako bi eliminirao neke svoje suparnike. U dijelu priče u kojem Atma ekvilibrira na rubu stvarnog i nestvarnog, ‘Kiklop’ sadržajno podsjeća na kriminalistički roman. Da ga je Hitchcock pročitao, vjerojatno bi se barem na tren dvoumio bi li ga ekranizirao. Ali tu ga je prestigao Vrdoljak, on je bio brži.
Na predstavljanju ‘Kiklopa’ u Gavelli rečeno je da se u radu osjećaju poseban fluid i dobre vibracije. Je li te pozitivne vibracije uzrokovao dolazak novog ravnatelja Dražena Ferenčine?
Gavella je prvo bilo kino, potom je preuređeno u kazalište. Sad se radi na njegovoj, mislim četvrtoj adaptaciji i svi s nestrpljenjem iščekujemo završetak gradnje male scene Gavelle, koja uopće neće biti mala, stat će nešto više od stotinjak gledatelja, a predstave će se moći igrati paralelno i na maloj i na velikoj sceni. Sad se, nakon ne znam koliko godina, konačno gradi neko kazalište, dakle ne kino. Gavella je najveći ansambl u zemlji i bit će zanimljivo vidjeti kako će se uigrati oko male scene. Kao član Kazališnog vijeća, odlučio sam se za program gospodina Ferenčine jer je bio autentičan. Ako pogledate repertoar, naići ćete na Pešutov tekst ‘Stela Poplava’, ‘Gospodu Glembajeve’, ‘Kiklop’ ili ‘Kako je počeo rat na mom otoku’, to je, ukratko - dobivena bitka. U Gavelli obično na porti možete dobiti Neofen, prije je to bio Plivadon, mnoge su boli svuda oko nas. Fec se dobro brine da u ormariću prve pomoći uvijek ima dosta Neofena. Dođite slobodno, prepustit ću vam svoj.
Što su vama tijekom formiranja značili Marinković i njegov ‘Kiklop’? Ubrajate li se u njegove fanove kao Anočić ili su na vas u važnim formativnim godinama, recimo u osamdesetima, više utjecali rock i tulumi ili neki drugi pisci?
Pokojni Ranko Marinković bio mi je susjed. Ali trebalo mi je mnogo vremena da shvatim da je ‘Kiklop’ ustvari njegova autobiografija. Svaki put kad bismo se sreli, a to bi obično bilo u Mesničkoj ulici, planinario je svakodnevno tuda prema Visokoj ulici, gdje je stanovao, zastao bi da ulovi malo zraka, a ja sam imao čast nazočiti mini edukativnom programu - on je znanje distribuirao, nije ga držao za sebe. Ali tek ovih dana, radeći na ‘Kiklopu’, zaokružio sam nekako sliku o njemu. U njega je utisnut snažan refleks vremena u kojem je živio. Ako jasno čujete onaj udarac pečata o pismo u pošti, onda shvatite da se otprilike tako nekako slično sudbina poigrala sa životom Ranka Marinkovića. Ta je priča prilično kompleksna.
Književna teorija, odnosno tim najvećih literarnih umova i analitičara zaključio je u anketi, mislim, Jutarnjeg lista prije nekoliko godina da je ‘Kiklop’ prvi od svih prvih romana napisanih na ovim prostorima. Krleža je, po istom tom sudu, s tri svoja romana skupio manje glasova. Kad na cijeli taj roman-slučaj gledate kroz prizmu i fakata i fikcije, shvatite kako ništa ne razumijete. I ponovno uzmete knjigu u ruke. Inače, kad sam bio klinac, kratko vrijeme skupljao sam autiće, a potom prešao na ploče. Jedna od prvih ploča koja mi je ušla u fokus bila je prvi album Buldožera ‘Pljuni istinu u oči’, dugo godina preslušavao sam A stranu, ne znam zašto. To je tih nekih dvadeset minuta mjuze u jednom danu, to mi je valjda bila mjera. Ovih dana preslušavam B stranu. Kao što vidite, moje formativne godine još traju.
Vaš autorski projekt ‘Tesla Anonimus’ definiran je kao avangardna i nadrealna predstava. Koliko takve izvanserijske predstave, koje ne podliježu kazališnim stereotipima, dopiru do publike?
Jako mi je drago da je predstava označena kao avangarda, to mi je stvarno kompliment, ali nemam to mišljenje, ne znam gdje bih smjestio svoje radove, ne razmišljam o tome, više se i ne pitam je li dovoljan možda ipak samo jedan jedini gledatelj da predstava ima smisao. Možda bi se smisao mogao naći i da nema čak ni tog jednog jedinoga gledatelja. Kazalište će se u nekom trenutku sigurno preseliti iz kazališta na ulicu ili kamo već, nemam pojma. Već se dulje i odvija po novinama i na netu. Baš svatko u svakom trenutku može redefinirati pojam kazališta i kao neki umjetnički rad, instalaciju ili kazališni koncept proglasiti sjednicu nekog političkog tijela igrokazom za puk. I to bi bilo legitimno. Vjerojatno bi se to zvalo dokumentarno kazalište s naturščicima.
Ali svakako laska ovo što kažete, no nadrealizam se i dogodio u Teslino vrijeme. Njega uopće ne doživljavam kao neki surealan lik, vjerojatno nemamo dovoljno razvijenu intuiciju niti dovoljno znanja kako bismo shvatili o čemu je govorio i na čemu je radio. Ali u idućih sto godina, vjerujem, svima će sve biti jasno. Što se tiče posjećenosti, predstava ide i dalje te je posjećenost okej, igramo je naprimjer 1. ožujka. Navratite, ima karata. Općenito, navratite u Gavellu, ima stvarno zanimljivih predstava, bolje vam je provesti nekoliko sati u kazalištu nego u shopping centru, promuvajte se malo, karte su pristupačne, uštedjet ćete. Predstavu smo odigrali tridesetak puta, a izuzetno mi je drago, ali i tužan sam istodobno, da smo u Sarajevu u Kamernom teatru 55 na Danima ‘Jurislava Korenića’ nagrađeni i da je pokojni Nebojša Glogovac dodijelio nagradu Marku Petriću za glumačko ostvarenje. To je bio možda i posljednji Nebojšin potez u smislu javnog djelovanja.
NASTAVAK NA IDUĆOJ STRANICI...
