”Često nije baš ugodna, sastoji se od prilično ružnih priča, osuđenih na nesretan kraj ili za jedne ili za druge. Ponekad je zabavna, ali gotovo uvijek ružna ili, još gore, deprimirajuća. I često iz nje izlazim nečiste savjesti. Srećom brzo prođe, prolazno je. Srećom zaboravim ono što sam učinio, to je ono dobro u epizodama u kojima glumiš, ne doživljavaš ih osobno, već samo kao da si glumac.”
Ne to nije špijunski roman, iako je barem pola stranica u njemu, ako ne i sve, ispisano o životu špijuna. Nije to ni roman o generaciji koja je odrasla u Francovu režimu, izašla iz njega te preživjela padanje zidova, kraj hladnog rata i početak novog. Iako, moglo bi se reći da je roman i o jednom i o drugom, i špijunski roman i kronika vremena koje je ostavilo onoliko mnogo razočaranja koliko su i nade bile velike. Bezgranično mnogo. I vrijeme puno nade i još većeg razočaranja i špijunski životi ostavili su bezgranične praznine, rupe u životima, nezabilježene pobjede i poraze, pa je možda Berta Isla roman o pričama koje bi trebale ispuniti te bezdane nepoznatog.
Špijunski roman je ustvari riznica bezgraničnih mogućnosti stvaranja priča koje ne postoje ili su toliko stvarne da ne postoje u stvarnom svijetu. Tvrdnja je pomalo apsurdna, ali upravo će takvu tvrdnju - ovu da su neke priče toliko stvarne da ne postoje u stvarnom svijetu - izreći jedan od likova romana u trenutku kad vrbuje Tomasa Nevisona da pristupi neimenovanoj tajnoj službi za koju možemo pretpostaviti da je britanski MI6. A svatko tko se barem malo zadubio u tajne službe u ozbiljnijim romanima, filmovima, biografijama i publicističkim knjigama (te ako je imao priliku zaviriti u koji dosje), vrlo lako je mogao shvatiti kako je to paralelan svijet koji istovremeno postoji kao stvarnost i fikcija te da je možda upravo u tom svijetu granica mašte i stvarnosti najtanja i najnepostojanija. Istovremeno postoje i istina i laž, i stvarno i fikcija, i istovremeno sve može biti i jedno i drugo. Javier Marias i u drugim svojim romanima poigrava se s formom špijunskog romana kao idealnim svijetom u kojemu je svaka priča podjednako stvarna i podjednako fikcija. A najbolji špijunski romani upravo su oni koji se najmanje bave samim zanatom, misijama, akcijama, kodovima i tajnama, nego svime onim drugim što taj svijet okružuje. Uostalom, nisu li gotovo svi romani Johna le Carrea ustvari propitivanje, i to prilično duboko, etike, savjesti, morala, gotovo poput kakvog srednjovjekovnog fratra koji iščekuje apokalipsu, sakriveni pod plaštom špijunskih romana.
Berta Isla je ustvari supruga špijuna koja o njegovu drugom životu ništa ne zna i ništa ne može znati, a pošto je to svijet u kojem se fikcija i zbilja pretapaju jedna u drugu, pitanje je što bi ustvari i bilo stvarno kad bi nešto i znala. Sve te praznine mogu biti samo priče. Ali da sve te praznine budu još veće i još više ispunjene pričama, Javier Marias daje Berti Isli da priča svoju priču, miješajući je s Tomasovom pričom koju govori pripovjedač. I pritom često, pogotovo na onim mjestima kad bi se to trebalo najmanje očekivati, ispisuje prave poetske opise, neprestano se poigravajući s formama, čitateljevim očekivanjima i samom pričom.
Da ne bude zabune, “Berta Isla” je vrlo dobar, ustvari odličan roman koji se može čitati u različitim kodovima, pa čak i kao čista zabava. A to je vještina ne samo pisanja, nego i pričanja priče (koje možda i nema ili možda nije stvarna). Da bude još zabavnije, neki od likova pojavljuju se u drugim njegovim romanima (onima koje bismo više mogli označiti kao žanr špijunskih romana iako to nisu), ali i likovi iz romana i serija drugih pisaca. Pa će tako Tomasa, dok je na Oxfordu, ispitivati inspektor Morse (jedan od najpoznatijih književnih i televizijskih detektiva, opet u knjigama i seriji koja iskače iz samog detektivskog žanra).
