Od otprilike 80 spomenika i poprsja Franji Tuđmanu koja se nalaze po cijeloj Hrvatskoj, od Benkovca i Bibinja, pa do Virovitice i Slavonskog Broda, većina njih je upitne umjetničke vrijednosti, napravljeni su mimo pravila struke, a često i mimo transparentnih javnih natječaja. Hiperprodukcija i neinventivna javna umjetnost unijele su moment kaosa, groteske i kiča u spomeničku baštinu. Provincijalnim i anakroničnim prikazima prvog predsjednika nije samo nagrđen javni prostor nego i ugled predsjednika.
Naručitelji očito inzistiraju na verizmu koji je razumljiv običnom čovjeku, ali koji se u nestručnim rukama pretvara u karikaturalnost. Tako da umjesto idealiziranog prikaza državnika kojeg je avangarda odbacila još početkom stoljeća kako bi prigrlila apstrakciju, imamo ne samo idealiziranog, nego i patetičnog i komičnog političara.
Na pitanje ima li nepotizma pri biranju umjetnika za takve poslove, Dumančić odgovara: "Nepotizam je prisutan u svim strukturama našeg društva htjeli mi to ili ne. Hrvatska je mala zemlja i doslovno svatko svakog zna i povlači veze i gura osobne interese, tako da vjerujem da je nepotizam neminovan. Često znam čuti među kolegama umjetnicima koji se žale na nepotizam prilikom natječaja i zatvoren krug umjetnika među kojima se dijele 'poslovi'."
Daleko od bilo kakvog eksperimentalnog izričaja, predsjednik kojeg možemo vidjeti po većim i manjim hrvatskim gradovima izgleda kao simpatični umirovljenik, ludi partijaner, zbunjeni šetač i ukočena figurica robota. Umjesto jednog ili dva kvalitetna i promišljena spomenika, odjednom se svako selo, svaki lokalni moćnik osjeća pozvanim napraviti jednog lokalnog Franju, za sumještane.
Svojevremeno je povjesničar umjetnosti Feđa Gavrilović komentirao da u cijeloj priči oko spomenika veliki problem predstavljaju naručitelji s ograničenim smislom za umjetnost koji žele da spomenik ima pojačanu dozu patetike i dramatične geste. Iako javna umjetnost mora biti razumljiva prosječnom čovjeku, Vojin Bakić ili Dušan Džamonja primjeri su domaćih kipara koji nisu narušavali vlastiti umjetnički integritet stvarajući skulpture od javnog značaja.
Ako su takvi radovi birani samovoljno i bez pravila struke, ili se struka vodila po nekim drugim kriterijima, a ne po kvaliteti i izvrsnosti radova, dobit ćemo generaciju spomenika koji će jednostavno odražavati sliku ovog vremena. To se ne dešava samo kod nas nego i u drugim državama koje nisu sređene. Mislim da je dobar primjer Skoplje, koje je prije nekoliko godina dobilo cijelu plejadu spomenika svih stilova, a koje ne možemo smjestiti u suvremenu spomeničku skulpturu iako su nastali u ovom stoljeću.
Također, primjerice u Turskoj, gdje grad ima zaposlene umjetnike koji izrađuju javne spomenike, tako da su svi spomenici istog rukopisa i stila nekolicine autora koji ih doslovno 'proizvode'. Mislim da bi prije svega trebalo pustiti struku da odradi svoj posao bez pritiska i utjecaja, da budu vizionari našeg doba. S druge strane, struka bi opet trebala gledati interes društva, jer ovo što danas nastaje i često prođe nezamijećeno, zapravo ostaje generacijama iza nas i govorit će o nama, pojašnjava Dumančić.
Iza kipara Kuzme Kovačića, rođenog Hvaranina, mnogi su spomenici, skulpture i sakralna djela. Uz Vratnice i Oltar hvarske katedrale te Oltar hrvatske domovine na Medvedgradu, potpisuje i tri spomenika Tuđmanu, u Škabrnji, Velikom Trgovišću i Slavonskom Brodu. Kovačić je cijenjen kipar, iako ga kritičari znaju nazivati državnim kiparom, baš iz razloga jer je često angažiran u izradi spomenika koje naručuje država.
Njegova vizija je, kad se radi o zagrebačkom Tuđmanu, prikazati vođu koji svoj narod vodi u slobodu, figuru muškarca u iskoraku prema naprijed. Kako će po Bandiću "najveći i najljepši" spomenik Tuđmanu izgledati kad ga se doista postavi u javni prostor, tek trebamo vidjeti. Kovačić, vrlo blizak Bogu i crkvi, jednom prilikom je naglasio da ga posebne emocije prate baš u oblikovanju spomeničke skulpture, jer su spomenici savjest društva.
No bili spomenici savjest društva ili ne, nema smisla ni da budu sprdnja. I dok se možda poplava spomeničkih obilježja prvom hrvatskom predsjedniku ne bi trebala promatrati samo iz umjetničkog rakursa, nego i sociološke pozicije, ostaje pitanje tko to sve nadzire, tko se brine da spomenička baština ostane u granicama dobrog ukusa.
No kao i njegovi pojedinci, kao i njegove institucije, ni spomenici nisu ništa drugo nego preslika duševnog stanja društva u jednom vremenu. Ako je u društvo u stanju latentne histerije, bučnog proklamiranja ideoloških stavova, onda će i njegova politički obojena umjetnost nalikovati na kič.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Uskoro će i Našice dobiti svojeg franju. Zasaditi će ga na mjestu fontane. Fontanu će presaditi na drugo mjesto. Koliko to košta, pitate? Koga je to briga. Našičani ne vjeruju u parlamentarizam i višestranačje. Imaju samo franju, franjevce i franjine. ... prikaži još! I naravno sve to prati visok životni standard, pojedinaca.
Karikatura je bio i takvim ga prikazuju i šta?
Kad god u prolazu Pleternicom pogledam u njegov spomenik prođu me trnci....uh dobro je,smiri se,krepao je.....