Kultura
1374 prikaza

'Staljin nam u Rusiji ponovno postaje najdraži otac'

Ljudmila Ulicka
PROMO
Najveća živuća ruska književnica za Balkan kaže da nigdje nije vidjela da su ljudi tako neprijateljski prema susjedima

Ljudmila Ulicka jedno je od najpoznatijih imena suvremene ruske književne scene. Autorica je niza romana prevedenih na mnoge svjetske jezike, a nakladnička kuća Fraktura upravo je objavila njezinu knjigu "Zeleni šator", posvetu Rusiji 20. stoljeća. O slavnoj i tragičnoj prošlosti svoje zemlje Ulicka piše s nostalgijom i lakoćom, uz suptilnu dozu ironije i golemu količinu topline.

U razgovoru vođenom samo desetak dana uoči ruskih predsjedničkih izbora, od te kritičarke aktualnog predsjednika Vladimira Putina doznali smo je li kobasica u carskoj Rusiji bila ukusnija, što zapravo spašava Židove na Balkanu i je li zaplakala kad je umro Staljin.

Roman "Zeleni šator" počinjete jednom tipičnom, gotovo idiličnom obiteljskom scenom koju prekida izvanredna radijska vijest o tome da je umro Josif Visarionovič Staljin, čime čitateljima odmah nagovješćujete i okvir u kojemu će se kretati priča – ljudske sudbine podložne su utjecajima povijesnih silnica kojima se pojedinci teško mogu oduprijeti. U trenutku Staljinove smrti imali ste deset godina. Sjećate li se tog traumatičnog razdoblja?

Ljudmila Ulicka | Author: PROMO PROMO

Dobro se sjećam dana kad su ujutro na radiju objavili da je vođa bolestan. U tom sam trenutku jela kajganu, a mama mi je plela pletenicu. Komentirala sam: vjerojatno ima nekakvu gripu, a već po cijeloj zemlji raznose vijest … sad shvaćam da sam bila slobodoumno dijete. Uto me mama tako povukla za pletenicu da su mi zubi škljocnuli. Vođa je već bio mrtav, no o tome su javili tek idućeg dana, ili dva dana nakon toga, ne sjećam se. No sjećam se kako se cijela škola okupila u velikoj dvorani i kako su svi jednodušno plakali, jecali, tulili, cmoljili, naricali … a ja sam se užasno osjećala: kakva sam ja to nakaza? Svi plaču, a meni se ne plače. Prošlo je mnogo godina i sad shvaćam da je to bio dan od velike važnosti, prekretnica u mome životu: postala sam svjesna da sam drugačija. Desetogodišnje dijete u stanju je štošta pohraniti u sjećanje i to je vrlo važan dio ljudskog života. Moja je prva zbirka priča 'Bijedni rođaci' posvećena upravo tome vremenu i mnogi su se doživljaji iz djetinjstva u njoj odrazili. Naraštaj mojih roditelja bio je šutljiv, nisu puno govorili o svojoj prošlosti. Prošlo je mnogo godina dok nismo shvatili O ČEMU su šutjeli. O životnim teškoćama, o represijama, o zatvorima i logorima i, što je najvažnije, o strahu u kojemu su živjeli, djelomično se čak naviknuvši na taj pritisak straha. Meni, naime, nitko nije rekao da je tih godina djed bio u Staljinovim logorima.

Upravo je pitanje slobode pojedinca unutar totalitarnog sustava vlasti jedna od ključnih tema "Zelenog šatora". U jednoj epizodi romana jedan od glavnih likova dolazi u sukob s vlastima zbog čitanja zabranjenog samizdata. Vi ste dobili otkaz na poslu zbog toga što ste sudjelovali u pretipkavanju i raspačavanju zabranjene literature; koliko je "Zeleni šator" autobiografski?

U velikoj mjeri. U 'Zelenom šatoru' nema glavnog lika zato što je junak upravo taj naraštaj kojemu i ja pripadam, a to su gradska djeca rođena u vrijeme rata ili nedugo nakon njega. Roman je satkan od priča koje su poput patchwork prekrivača trebale tvoriti neku cjelinu. No ako sam ja ondje ipak prisutna, onda nisam prisutna kao glavni lik nego kao svjedok ili promatrač. Jedan siže pripovijeda o supružničkom paru disidenata koji jedno drugome skrivaju da ih nadzire KGB. To je istinita priča. Kad sam je napisala, njih više nije bilo na ovome svijetu, rano su umrli. Premda su imena i mnoge okolnosti izmijenjene, našla sam se s njihovim sinom i zamolila ga za odobrenje da objavim tu priču. Nisam željela da doživi još jednu traumu. Odobrio je. Kao što vidite, naša nas prošlost ne pušta na miru i neće pustiti ni našu djecu. Naše je sjećanje nešto najvrednije što imamo. Neki dan su mi na proslavu 75. rođendana došli stari prijatelji, koji su aktivno sudjelovali u disidentskom pokretu. Moram vam reći da je to vrlo snažna i duboka veza, divila sam se tim ljudima. Danas se rijetko može naići na tako moralne ljude. Da, roman je u velikoj mjeri autobiografski.

Vaši romani pisani su u najboljoj tradiciji "velikog ruskog romana", kritičari vas uspoređuju s Tolstojem, Dostojevskim i Pasternakom. Vaše knjige lako se čitaju, a istodobno su prepune kulturnih i povijesnih referencija i aluzija koje mogu pružati književno zadovoljstvo i najzahtjevnijim čitateljima. Koji su vaši književni uzori? Gdje vidite svoje mjesto u korpusu ruske literature?

Svakoga tko piše na ruskom jeziku odgojila je ruska klasična književnost, pa čak i ako je taj koji piše avangardist, modernist ili postmodernist. Ni ja nisam iznimka. Za svakoga tko piše na ruskom jeziku ta je velika ruska književnost neiscrpan izvor, ali istodobno i velika kočnica: kako možeš nešto naškrabati poslije Tolstoja, Dostojevskog i Pasternaka? Naravno da znam što je hijerarhija. Kao bivša biologinja potpuno razumijem i evoluciju kao hijerarhijski sustav, sustav s rastom složenosti, s određenim napretkom. No u umjetnosti se ne može primijeniti ta ljestvica; rimski mozaici, portreti iz Fayuma, 'Odiseja' i 'Doktor Faust', Bach i Beethoven zapravo ruše ideju o hijerarhiji. Oni su živjeli puno prije nas, ali takve visine današnji ljudi ne mogu dosegnuti. S obzirom na to da sam nezasitna duša kad je u pitanju usvajanje novih znanja, ali i potpuno skromna, nikad se nisam ni pokušala uvući u taj hijerarhijski sustav. Postoje, naravno, i manji sustavi, ali ideja natjecanja i razvrstavanja suvremenih pisaca po sortama nije mi bliska. Kako je ono rekao Mao Ce-tung? 'Neka cvjeta stotinu cvjetova, neka se natječe stotinu škola!'.

Za svoje romane i zbirke priča osvojili ste brojne nagrade, knjige su vam prevedene na tridesetak svjetskih jezika. Počeli ste objavljivati tek krajem osamdesetih, a širu popularnost stekli ste kad ste imali skoro 50 godina, nakon što vam je objavljena novela "Sonječka". Je li to prednost ili mana što ste relativno kasno dosegnuli književne vrhunce?

Ljudmila Ulicka | Author: PROMO PROMO

Prevedene su na više od 40 jezika. Prva prevedena knjiga izašla je 1993. godine na francuskom jeziku za izdavačku kuću Gallimard. Prve publikacije u ruskim časopisima dogodile su se krajem osamdesetih. Kasni debi je moja velika sreća i moja velika prednost. Bila sam već odrasla i nisam se morala ni s kim natjecati jer su moji vršnjaci već bili ostvareni ljudi. Nisam sanjala ni o kakvom uspjehu. I upravo zbog toga u meni nije bilo ni mrve zavisti zbog tuđih uspjeha. Važna je još jedna okolnost: moj je muž prvoklasni umjetnik. On je toliko nezavisan i samodostatan da bi me pored njega bilo sram praviti se važna, trčati za karijerom. Postojalo je razdoblje koje je trajalo gotovo 20 godina u kojemu nije sudjelovao ni u jednoj izložbi. Sjedio je u radionici i, kako bi on rekao, nešto 'maljao'. A kad se odjednom dogodio moj uspjeh, dugo sam živjela s osjećajem da sam sve prevarila, da sam obmanjivačica. Svoj kasni izlazak na književno tržište smatram velikom srećom.

Po obrazovanju ste znanstvenica – genetičarka i biologinja. Jeste li oduvijek znali, još dok ste radili u laboratoriju Instituta za genetiku, da ćete jednog dana pisati, štoviše da ćete biti jedan od najvažniji ruskih pisaca?

Ne, nisam imala nikakav takav predosjećaj. Nakon što sam ostala bez posla, nisam radila gotovo deset godina; mama mi je bila teško bolesna, zatim je umrla, a onda su se jedan za drugim rodili moji sinovi, pa sam se, znajući da se na genetiku više ne mogu vratiti, mislila okušati u laboratoriju. Bila sam kvalificirana za to. Međutim, potpuno neočekivano sam dobila ponudu da radim u kazalištu, pa sam odlučila riskirati. To mi je posve promijenilo život. U biti su to slična zanimanja. Naime, i genetičar i pisac rade s istim objektom, s čovjekom.

Mnoge vaše priče i romani smješteni su u razdoblje Hladnog rata, u kontekst života u SSSR-u iza Željezne zavjese. Sredinom osamdesetih godina Mihail Gorbačov je pokrenuo Perestrojku i Glasnost. Pojavili su se brojni novi literarni časopisi, počele su se objavljivati stvari koje su dotad bile nezamislive. Kako biste opisali to razdoblje prije pada komunizma i raspada SSSR-a? Jeste li pripadali disidentskim krugovima?

Hladni rat i sovjetski život su uvijek bile pozadine na kojima se odvijao život mojih likova. Kao što se, uostalom, odvijao naš stvarni život. Nikad me nije zanimala vlast sama po sebi, kao pojava, i to zato što sam dovoljno rano pročitala Platona i Aristotela. Još sam za svoje mladosti shvatila da je država neophodna institucija bez koje ljudsko društvo ne zna živjeti. No ona neizbježno radi pritisak na ljudsku ličnost i manje-više oduzima čovjeku pravo na slobodu. Iz tog sam razloga pobornica minimiziranja države kao institucije. Nikakva me vlast ne oduševljava i ne djeluje mi privlačno nijedna od onih koje sam doživjela. Nisam bila aktivistica disidentskoga pokreta, ali brojne sam disidente dobro poznavala. U krugu mojih prijatelja bilo je važnih figura disidentskog pokreta. Ja bih uvijek radije izabrala čitanje negoli bilo koju drugu vrstu djelatnosti… To sam vrijeme opisala baš u romanu 'Zeleni šator'. Moram još reći da imam bolje mišljenje o Gorbačovu sad, kad je prošlo dovoljno vremena od njegove vladavine. Najvjerojatnije je tomu tako zato što je živ i sposoban mijenjati se. U kontekstu sadašnjih vladara, on se doima simpatično. No tijekom njegove vladavine nisam tako mislila. Na svojoj savjesti ima gušenje nemira u Tbilisiju i Vilniusu… A što se tiče slabljenja kvalitete književnosti, koje je navodno tad počelo, to na svojoj koži nisam osjetila. Tih smo godina gutali samizdat. Ni najbolje knjige koje su bile dozvoljene u to doba nisu se mogle mjeriti sa zabranjenim Orwellom.

Današnja Rusija je zemlja koja se često opisuje kao "upravljana demokracija", ali su slobode pojedinaca ipak neusporedivo veće nego što su bile u vrijeme SSSR-a. No čini se da je danas na djelu neka nova vrsta totalitarizma – komercijalnog i medijskog. Žalite li imalo za vremenima Sovjetskog Saveza?

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
  • Perun 10:27 04.Svibanj 2018.

    S oproštenjem gospođa je najobičnija boemska bezveznjača. Gorbačeva danas mogu pozitivnim smatrati samo idioti i oni koji Rusiji žele zlo. Gorbačev je bio mason član Rimskog Kluba i čak se 90-i ispostavilo da je u Rimu se potajno susretao sa ... prikaži još! papom. Njegovo uništenje SSSR-a je najveća tragedija na prostoru Rusije ikada. Samim time gospođa je rekla kako je besciljnost i podilaženje zapadnjačkim principima i normama koje promoviraju "slobodu" važnije od razvoja vlastite države i kulture.