Roman joj počinje s 1500 izgaženih na sprovodu Staljina

"Zeleni šator", Ljudmila Ulicka - Fraktura

Cijelu noć je s društvom proveo uz filmove, odličnu hranu i u pijanki, da bi ga, nakon cjelonoćne terevenke, 1. ožujka 1953. pretrpio moždani udar. Četiri dana poslije Josif Visarionovič Staljin je umro. Bila je to jedna od najvećih vijesti 20. stoljeća i zapravo je nevjerojatno koliko je detalja u vezi tog događaja i danas nepoznato široj javnosti.

Ljudmila Ulicka Kultura "Činovnici su od davnih vremena najrazvratniji stalež"

Primjerice, to da je čovjek koji je na Zapadu prvi doznao što se dogodilo, bio mladi Johnny Cash, tada na odsluženju vojnog roka, koji je kao radiovezist uhvatio opskurnu, tajnu poruku kojom su se sovjetski vođe došaptavali oko toga što im je sve činiti sada kad je vođa otišao.

Da on to nije otkrio i proslijedio ljudima koji su to proslijedili predsjedniku Dwightu Eisenhoweru, a ovaj to javno objavio, pitanje je koliko bi i Kremlj čekao na javno objavljivanje vijesti o Staljinovoj smrti. Toliko o Cashu. Jednim drugim detaljem ruska književnica Ljudmila Ulicka započela je svoj roman "Zeleni šator".

Bila je riječ o tragediji na Staljinovom sprovodu, kada je, uslijed kombinacije želje sljedbenika da obiđu svog idola i pogreške nadležnih službi u organizaciji reda, došlo do gužve te je na smrt pregaženo 1500 ljudi. Roman poput "Zelenog šatora" i zaslužio je baš takav jedan brutalan početak, jer obrađuje jedno od najbrutalnijih razdoblja u ruskoj povijesti; doba SSSR-a.

Express.hr

Pritom Ulickaja, iako cijelog života i disident i kritičar sovjetskih vlasti, potom i Vladimira Putina, nikada nije gubila mjeru, pa se gubila u patetičnosti i "rijekama krvi" ili nekoj sličnoj žrtvoslovnoj mitologiji. "Zeleni šator" opisuje trojice dječaka koji odrastaju kroz pedesete, šezdesete i tako dalje, čiji je glavni zao usud to što su naprosto sami po sebi takvi da se teže uklapaju u društvu, pa im kontrola državnog socijalizma SSSR-a po inerciji pokušava ugušiti život.

Ulicka je jednom prilikom objasnila da je ovaj roman odlučila pisati smatrajući to svojom obavezom jer današnji mladi, kako je rekla, za sve negativno što im se događa u Rusiji danas, običavaju okrivljavati naraštaj koji nazivaju "šezdesetašima". Pritom se malo tko od njih pita što se to dogodilo svim tim ljudima, nekoć mladima, koji su svi redom imali neke svoje talente, ideale, osobne sudbine, kakva ih je to vanjska sila deformirala u takvoj mjeri da ih današnji mladi u Rusiji tako često prepoznaju kao po nekom sindromu?

"To je zapravo i moj glavni prigovor sovjetskoj vlasti: ona ih je desetljećima plašila, a naposljetku ih je lišila osjećaja vlastitog dostojanstva i samopoštovanja", objasnila je Ulicka. Ova žena je, inače, apsolutno bez iluzija oko toga da je svaka državna vlast sklona ograničavanju sloboda svojih građana, koja više koja manje, koja brutalnije koja nježnije, te je u "Zelenom šatoru" kao takva detektirala, definirala, potom i opisala suštinsku tragediju SSSR-a prije dolaska Gorbačova.

Ljudmila Ulicka Kultura Rijeke votke, paranoja KGB-a, zadimljene sobe

Velika i jedinstvena Ulicka uspjela je, usto, kroz nešto manje od petsto stranica teksta predočiti umalo cijelu povijest Rusije. Jedan od najznačajnijih romana moderne svjetske književnosti, napisan je u tradiciji Tolstoja i Dostojevskog, a završava, opet tako logično kao što započinje Staljinovom smrću, smrću velikog pjesnika Josifa Brodskog 1996.