Kultura
1665 prikaza

'Stalno nam govore da se treba prilagoditi, od toga sam umoran'

Selvedin a
1/3
Naše ‘elite’ grade karijere, živote...Dobivaju počasne titule ‘doktora nauka’, a da se nikakvom naukom ne bave, drugi privatiziraju pola države, a da nitko ne zna odakle im novac

Nova knjiga proze Selvedina Avdića “Autobusne bilješke” u izdanju Jesenski i Turk, točno pogađa trenutak koji živimo. Savršen je tajming za putovanja refleksijama s nekih sretnijih, bivših autobusnih perona, ali i za dubioze “putnika” na vlastitom kauču u vrijeme lockdowna. Avdić zna, jedan motiv znači sve: otvara imaginarij vremena i prostora koji nas je obilježio. Ali ono što se na prvu čini nostalgičnim imaginarijem, pretvara se u bolnu realnost i o tome razgovaramo. Avdić živi u Zenici, uređuje online magazin Žurnal i ovih dana pomalo “uređuje skice za kratak roman o jednom ljetu”. Do sada je objavio zbirku priča “Podstanari i drugi fantomi”, romane “Sedam strahova”, “Kap veselja” i “intimnu monografiju” “Moja fabrika”, po kojoj je nastala višestruko nagrađivana kazališna predstava.

BestBook: Vaše ‘Autobusne bilješke’ čitateljima nude usporavanje kao princip života, optimizam sjećanja kao ulog kvalitete budućeg. Emocije su u prošlosti, treba ih njegovati kao ‘pozitivnu geografiju’ vlastitog života? Pišete: ‘Za nas život stoji. Samo nam se čini da se pomjeramo. Kao kada sjedimo u parkiranom autobusu’. Jedino, prizor parkiranog autobusa izaziva ugodu, suspens nepoznatog i izvjestan cilj, a metafora života kao stazisa je teža stvar. Eh, da vožnja autobusom potraje...

Prihvatili smo kao normalno da se život ubrzao, da nemamo vremena nizašta. Ta brzina, ako je i ima, besmislena je jer mi nigdje ne idemo, vrtimo se ukrug, u mjestu, kao zamorci. Zbog toga je dobro malo usporiti, da jasnije vidimo. Tko može. Tačno je, sjedimo u tom autobusu, neprestano smo uzbuđeni zbog nečega, ali putovanje ne počinje. Ništa se ne mijenja. S druge strane, naše ‘elite’ grade karijere, živote... Neki od njih dobijaju počasne titule ‘doktora nauka’, a da se nikakvom naukom ne bave, drugi privatiziraju pola države, a da nitko ne zna odakle im novac, treći prave dinastije od svojih porodica. Djecu školuju na najprestižnijim univerzitetima, ona se vraćaju i preuzimaju porodične kompanije. Više nije važno kako su te firme nastale, kako su kupljene, tko je i kako opljačkan, za takva propitivanja imaju spremnu frazu: ‘Okrenimo se budućnosti’. Oni planiraju budućnost stoljećima unaprijed. A mi ostali? Mi sjedimo i raspravljamo o temama koje su nam nametnuli - o naciji, tradiciji, nacionalnoj kulturi, nedovršenim bitkama, zločinima, osveti... Godinama brbljamo, postavljamo ista pitanja, dajemo iste odgovore, sporimo se oko različitih, pa opet ukrug, kao da smo beskrajno dokoni, kao da naši životi beskonačno traju. Ali, nažalost, nije tako...

Selvedin Avdić | Author: Armin Durgut/PIXSELL Armin Durgut/PIXSELL

BestBook: Kratki portreti putnika, detaljizam atmosfere autobusa, perona i nasumičnih prizora tijekom putovanja: etnografija ovih prostora je povijest svakodnevice bivše države kao ‘jedinstva u različitosti’. I nije riječ samo o nostalgiji, nego i o dokazu, možda, nekog jednostavnijeg političkog i privatnog vremena? Kroz te sličice čitatelji, naime, nepogrešivo prepoznaju kontekst trenutka, prizora ili lika koji opisujete: upućujete na snažno, zajedničko iskustvo nekadašnjeg života u podjednakim socijalnim okolnostima?

Autobusne bilješke sam pisao zato što ne znam fotografisati. Pokušavao sam ‘uhvatiti’ mrak oko benzinskih pumpi, perone, farove kroz kišu, siluete iza prozora staničnih bifea, svjetla malih gradova, naravno ljude, ali neuspješno, to što sam gledao nije se vidjelo na mojim fotografijama. Zbog toga sam počeo opisivati, nadajući se da je to lakši put. Sad se nadam da se u bilješkama ‘vidi’ više nego na onim fotografijama napravljenima telefonskom kamerom. Ne mogu sam procijeniti, zato što su mi slike još svježe u sjećanju. Moram čekati da ih zaboravim. Biće mi drago ako se čitaocima dopadnu.
Većina nas životari i dalje u vrlo sličnim socijalnim okolnostima. Vrlo malo ljudi živi različito, tek nekoliko porodica koje su se dobro snašle tijekom tranzicije. Kod svih ostalih traje borba za što dostojanstveniji život. To je pokazala i pandemija. Čitao sam iskustva javnih ličnosti, koje imaju jake političke veze, o njihovoj borbi s korona virusom. Svi su izbjegli zdravstveni sistem, jer oni najbolje znaju do koje mjere je uništen, i odlučili da se liječe kod kuće. Na raspolaganju su, po vlastitom priznanju, imali čitave timove ljekara, anesteziologa, epidemiologa, psihologa, apotekara... Svoja iskustva su javno iznosili, potpuno nesvjesni da to što govore nije u redu, da građanima ni izbliza nije dostupna tolika ljekarska njega. Pokazalo se da oni zaista i nemaju potrebu da kriju svoj privilegirani položaj, nitko nije reagirao na te izjave. Sem toga, sjećate li se, dok smo mi bili zatvoreni u kućama, oni su posjećivali restorane, klubove, zabavljali se... U svojem histeričnom sljepilu uvjereni su da im ni virus ništa ne može. 

Svećenik Rak rana Kultura Naši "dušobrižnici" zapravo slave Boga patnje i smrti

BestBook: Putovanje autobusima je arhetipski znak: oduvijek klasno podcijenjen, autobus je simbol ‘života kakav jest’. Kažete: ‘Vozovi su seksi, a autobuse nitko ne jebe. Ipak da dodam prije nego što uđem u autobus: ljudi koji umišljaju da su vozovi, često završavaju kao autobusi’. Što se promijenilo, a što je isto danas, kad putujete autobusom danas, ako uopće putujete?

Prije desetak godina putovao sam vozom za Beograd i sreo neke talijanske novinare koji su inzistirali da im pričam kako je to voz nade, kako on povezuje ljude. Odgovorio sam im da vožnja tog voza nije ništa neobično, da autobusi već godinama voze na istoj relaciji, da čak prevoze pisma i pakete, što bi morale raditi pošte, tako da to nije nikakav voz nade, nego običan voz, doduše star i dotrajao. Ali oni nisu bili zadovoljni takvim odgovorom, iz nekog razloga su prezirali autobuse. Vozovi imaju simboliku koja se autobusima oduzima, iako oni sasvim efikasno obavljaju isti posao. Ali o njima se ne snimaju romantični filmovi, samo crnohumorne komedije. Nije pošteno... Slabije putujem zbog pandemije, svjestan sam gdje živim, u kakvom zdravstvenom sistemu, moram biti oprezan da ne bih došao u njihove ruke. Nadam se da će autobusi preživjeti ovu krizu. Bilo bi mi žao da vozači s kojima sam se sprijateljio ostanu bez posla. 

BestBook: Drugi dio knjige ‘Autobusne bilješke’ govori o iskustvu ‘putovanja po sobi’ u vrijeme lockdowna. Lišeno marginalija kojima se dinamizira vrijeme pravog putovanja, ovdje vrijeme donosi prividan unutarnji mir, a hektično raste tjeskoba. Iskustvo prisilne izolacije svakoga je nečemu naučilo - o strahu? Pitamo vas i tu kao pripovjedača koji često govori o strahu, konačno, naslov vašeg romana je ‘Sedam strahova’. O čemu ćemo, dakle, ako izbjegavamo strahove?

Ja, nažalost, smatram da ništa nismo naučili niti ćemo naučiti. Već smo doživjeli iskustva bliske smrti, straha za vlastiti život i živote najbližih, prošli smo kroz iskušenja humanosti, izolacije, solidarnosti... Sve smo to već doživjeli kroz rat i baš ništa nismo naučili. Nismo naučili da budemo solidarni, tolerantni, nismo napravili društvo u kojem je ugodno svima, ne popuštamo u stavovima zbog općeg dobra, ne odgajamo generacije da budu bolje od nas... Bez obzira na sve strahote koje smo doživjeli i koje su još žive u sjećanju, nimalo ne cijenimo mir, svaku zgodnu priliku koristimo da pomenemo mogućnost rata. Jedino što je ostalo nakon rata jest nepovjerenje prema drugima, nekako mi se čini da će nepovjerenje biti i sve što ćemo ‘naučiti’ iz pandemije. Pandemija je samo još jedan strah koji ćemo vrlo brzo podcijeniti. I tjeskoba će ostati. Doduše, ona nas nikad nije ni napustila. 

BestBook: Popularna psihologija voli upućivati na potrebu da se ‘posvetimo mikrosvijetu’. Pojačala se ta medijsko-terapijska formula tijekom lockdowna. Kao neka eskapistička, fancy stvar: njegujte volterovski vrt, bildajte konformizam?

Nedavno sam gledao snimak desničara kako upada u beogradsku galeriju i prekida izložbu o masakru na Tuzlanskoj kapiji. Bio je vrlo samouvjeren, govorio da ima pravo na svoje mišljenje, da je on civilizovan čovjek. On koji je došao da vrijeđa žrtve, da radi tako oduran posao, sam među neistomišljenicima, izgledao je smireno na tom videosnimku, bio je dobro raspoložen, dok se kod ljudi koji su željeli da žrtvama odaju poštovanje uočavala nervoza, uznemirenost, nelagoda... Njemu je jasno da je on gospodar situacije, da mu sva uspostavljena pravila i atmosfera u društvu idu u prilog. Šta će takvom čovjeku mikrosvijet kad smatra da je čitav svijet njegov? Ali ako ga pitate kako provodi slobodno vrijeme, sigurno će reći da ima svoj mikrosvijet, porodično okruženje i nekakav vrt. To je samo jedan primjer, ima mnogo takvih, svuda oko nas. Takvi kao on danas najčešće pričaju o neophodnosti stvaranja vlastitog mikrosvijeta, zato što su sve moguće u ‘makrosvijetu’ riješili u svoju korist. Kad oni savjetuju da se i mi posvetimo svome malom svijetu, to obično rade kako ne bismo intervenisali u njihov svijet. Što se tiče nas, ostalih, ne vjerujem da je moguće posvetiti se u potpunosti ‘vlastitom vrtu’. Teško je uređivati vrt usred požara. 

Martina Mlinarević Sopta BiH Kultura Psovanje književnice pokazalo tko su ljudi, a tko svinje

BestBook: Odrasli ste u ‘trokutu koji čine zenički rudnik, željezara i zatvor’. ‘Pišem o onome što znam, a to je ono što znam’, rekli ste. Motivi i teme vaše proze su radnici, tvornice, njihovi gradovi. Prošlost socijalizma, anatemizirana u pozitivnim konotacijama. I nije pitanje zašto je tako, negov - dokle? Generacije sa življenim iskustvom socijalizma u zrelim su godinama, ali i one mlađe, zanimljivo, pokazuju žilav interes za jugoslavenskim iskustvom koje službena historiografija ovih prostora uglavnom falsificira? U čemu je poanta?

Nije to prošlost, tvornice, radnici i njihovi gradovi i dalje postoje, na maksimalno sat vremena vožnje od velikih centara. Oni i dalje omogućavaju funkcioniranje društva, ali više nisu u fokusu. Uspješno su razjedinjeni, nemaju klasnu snagu. Svako pominjanje radničkih prava karakterizira se kao socijalistička prošlost, kao opasnost novim ‘demokratskim’ državama - ostvarenjima nacionalnih snova. Danas nam se nude isključivo nacionalni identiteti, sumnjiv je svatko tko se precizno ne opredijeli, falsificira se prošlost da bi nekom bila naklonjena, izvlače davne frustracije... Regresija u svakom pogledu. 
Ideali kao da ne postoje, barem ne oni ‘vrijedni robije’. Interes za jugoslovenskim iskustvom postoji i on je različit. Nažalost, mi nemamo jednu službenu historiografiju, nego više interesnih. Svatko odande izvlači ono što mu treba. Što se mene tiče, volio bih kad bismo iz naše istorije isticali ideju jednakosti.

Selvedin a | Author:

BestBook: A u čemu je poanta novinarskog posla danas? Pitanje zvuči plauzibilno? Novinarski posao ne ostavlja izbor pred autora: zadnja kap poštenja ili - što? A opet, koliko ljudi srećete koji kažu ne čitam više vijesti, ne želim ikakvo suočavanje. Samo lijepe vijesti? Zašto onda ‘kultura’, stereotip ljepoduha i zabave, ima tako jadan javni tretman? Tu se ništa ne može mijenjati, ode sve dođavola?

Razumijem ljude kojima se sve smuči, koji kažu da ne mogu više slušati loše vijesti, da ih to izluđuje. Tad odluče da ‘pucaju u glasnika’, on je lakša meta od uzročnika problema. Ali kad oni sami postanu jedna takva vijest - kad tajkun otpusti višak radnika, kad im ljekar ili sudija zatraži mito, onda se sve promijeni. Tad su prinuđeni da se suoče s problemom i traže podršku medija. Naravno, ne svih, oni dobro znaju koji mediji su nezavisni i koji novinari profesionalni. Ne obraćaju se zabavnim portalima niti reality show televizijama, traže medije koji obrađuju mučne teme. Radim u Žurnalu i mnogo ljudi kontaktira našu redakciju, obavezno kad izgube vjeru u sistem. Puni su inboxi poruka, molbi da se piše o njihovim problemima. Poenta novinarskog posla je ista kao i uvijek - informisanje javnosti. Stvaranje lažne stvarnosti ili njezino falsificiranje nije novinarstvo, to je nešto drugo, nekakva propaganda. Kod nas je potpuno poremećen sistem vrijednosti, bilo bi neobično da kultura ima drugačiji tretman. Ali ona će, bez obzira na sve, opstati, sigurno dulje od ovakvih sistema. Tako je oduvijek.

BestBook: Hrvatska javnost ostala je, malo je reći, zbunjena nedavnim posjetom Milorada Dodika predsjedniku Zoranu Milanoviću. Ništa čudno, jer konstelaciju moći u BiH hrvatska javnost ne razumije uopće, a teško je prate, dojam je, i građani BiH? Jednom ste medijskom prilikom rekli da ‘rat u BiH nije stao, samo smo ostali bez municije’. Što to znači, koja je to surogatna municija?

Svaka moguća, izuzev čelika. Ratna psihoza i dalje traje. Odnosi uspostavljeni ratnom silom još su na snazi, nema nikakvog približavanja stavova, nitko se ne suočava sa svojim zločinima, svatko hvali i bodri svoje heroje. Pozicije su iste kao i tokom rata. Doduše, stvari kakve danas izgovara Milorad Dodik nije izgovarao čak ni Karadžić na samom početku rata. Koliko sam ja shvatio Milanovića, on je pozvao Dodika zato što je shvatio da je on trenutačno najjači nasilnik među nasilnicima, autokrat koji može sam odlučiti šta god poželi. Poklonio se sirovoj sili. To ne bi smio biti način na koji komuniciraju susjedne države. Da se razumijemo, Milanović je u pravu za mnoge stvari koje govori o Bosni i Hercegovini i ja ne bih imao ništa protiv kad bi ih izgovorila premijerka Islanda. Ali kad ih izgovara predsjednik Hrvatske, to je pomalo bizarno. Nije se Hrvatska previše odmakla od Bosne i Hercegovine, barem ne u suštinskim stvarima, da ih ne nabrajam sve sad. Pomenuću samo ljudska prava. 

Selved | Author:

BestBook: I na margini margine, između vijesti o epidemiji i američkim izborima, koji put se provuku kratki prizori izbjeglica u bosanskim kampovima ili ‘kampovima’. Kroz medijski kordon više se ne mogu provući ni vapaji humanitarnih udruga, politička korektnost Zapada ima svoju mjeru? Ne znamo što je ovdje pitanje, a što devastirajući znak poraza...

U Bosni i Hercegovini je napravljen svojevrstan čep. Istočna granica je potpuno otvorena za ulazak migranata u BiH. Novinarka Žurnala Azra Omerović nedavno je prisustvovala ilegalnom prelasku granice između Srbije i BiH. Policajci iz Srbije pokazali su grupi migranata gdje je gaz na rijeci kako bi što lakše prešli. Azra je izmjerila da im je trebalo tačno pet minuta i 46 sekundi da pređu granicu. Na drugoj strani, hrvatski granični policajci se vrlo brutalno obračunavaju s migrantima. Čak i one koje im vrate slovenski graničari, policajci prebacuju u BiH. Međunarodne organizacije su uočile te slučajeve, ali na njih nitko ne reagira. Mnogo očajnika zgurano je na malo područje oko Velike Kladuše i Bihaća. Procjenjuje se da je samo u Bihaću 4000 ljudi. Danas je to jedan veliki izbjeglički kamp usred kojeg se, čini mi se, nalazi i tamošnje stanovništvo. Trenutačno se više ne zna tko je od njih u goroj situaciji, ali počeli su za nju okrivljavati jedni druge. Tamo se mogu početi dešavati užasne stvari. Zima je već tu. O humanosti više nitko ne priča, pominju se samo problemi bezbjednosti. Političke korektnosti više nema ni u službenim saopštenjima vlada evropskih zemalja, kamoli u stvarnosti.

BestBook: Optimizam nade, pesimizam intelekta: tako nekako? Što bi bio općeniti, aktualni princip života? Pandemija je promijenila stil života i podebljala okrutnost klasnosocijalnog. Borba protiv siromaštva, za bazičnu egzistenciju: to je neumrli agens života? 

Sjećate li se kako se virus počeo širiti na ovim prostorima? Stizao je s mondenskih zimovališta, kruzera i tajkunskih zabava. Sirotinjska naselja bez tekuće vode i kanalizacije, kao ni migrantski kampovi, nikad nisu proglašena klasterom. To, nažalost, pokazuje koliko su te zajednice izolirane od ostatka svijeta. Neprestano nam govore da se moramo prilagođavati. Ali ja sam više umoran od prilagođavanja. U samo jednoj generaciji moramo se prilagoditi novim državama, tradicijama, novim društvenim uređenjima, ekonomskim odnosima, novoj realnosti na terenu, a sad i novom normalnom? Šta se uopšte očekuje od nas? Više ne znam ni šta treba da radim, kako treba da se transformišem da bi bili zadovoljni? Nemam pojma na šta misle kad kažu da moramo priznati svoje pogreške zbog kojih se pojavio virus. Evo, priznaću sve moje pogreške, ako mi kažu gdje sam pogriješio. Da li ja treba da se izvinjavam zbog uništavanja prirode, eksploatacije rijeka, rupa u ozonskom omotaču, nuklearnih proba, genetskih eksperimenata... Svega što su oni uradili? Nisu svi ljudi krivi, krive su naše elite, samo se prave budalama. Inzistiranje na kolektivnoj odgovornosti je, kao i uvijek, samo skrivanje pravih krivaca. U toj silnoj transformaciji koja se traži od nas volio bih da ne izgubimo ono što je najvrednije - empatiju. To bi morao biti princip života. Ako hoćemo biti ljudi, a ne kapitalisti.  

  • monibo 07:20 26.Prosinac 2020.

    Single mom makes $89844/yr in her spare time without selling or buying any thing . She does simple online work and cash every second which she spent on this website. For more detail visit... bit.ly/39jrDqt