Jeste li znali da je prikaz Jude u mjuziklu inspiriran stihom Boba Dylana 'Did Judas Iscariot have God at his side?' iz pjesme 'With God on Our Side' iz 1964. Ideja Tima Ricea bila je dati Judi dozu ljudskosti, prikazati ga kao tragičnu figuru, za razliku od biblijskog opisa, gdje ga se prikazuje kao 'utjelovljenje zla'. Kako vi vidite Judu? Tko je Juda današnje Hrvatske? Prepoznajete li ga u nekome?
Prepoznajem ga u običnim malim ljudima, kakvih je pun svijet, koji će radije željeti da susjedu crkne krava nego da mu se dogodi nekakav uspjeh.
Sa samo 23 godine Dylan je napisao antiratnu pjesmu koja je otvorena kritika nacija, društava koja vjeruju da je Bog automatski na njihovoj strani u svemu što čine, a ne na strani njihovih protivnika. Čini se da je takva vrsta poruka danas aktualnija nego ikad. Nedavno smo bili svjedoci napada na srpske sportaše u Splitu. Koliko Crkva u Hrvatskoj pridonosi podjelama i antagonizmima koji su još uvijek prisutni, posebno u Dalmaciji?
To je tema koja me posebno pali. Takve se stvari događaju samo zato što za njih nema nikakvih sankcija, zato što ništa nikome u ovoj zemlji više nije sveto, a onima koji takve stvari rade ne prijeti nikakva realna kazna. Ubojice, devijantni tipovi koji ženama razbijaju glave o lavabo bivaju pušteni na slobodu, ljude bacaju u more zato što imaju trenirku kluba koji je iz druge države, s kojim međusobno igraju već više od 20 godina... Propuštena je prilika i od gradonačelnika Splita i od ljudi iz Crkve da se takvim stvarima stane na kraj jednom za sva vremena. To što se čini u crkvama i za oltarom, to je samo preslika svega što je i u samoj državi, gdje se stvari ne imenuju pravim imenom.
Mislite da je dijelom odgovornost i na Crkvi?
Mislim da griješe i oni koji propagiraju s oltara. Trebali bi biti oštriji, osuditi nasilje među prvima, ako ne i prvi.
Znači, ne čini vam se da Katolička crkva u Hrvatskoj baš uspijeva u onoj ključnoj misiji širenja ljubavi i mira?
Izgleda da u tome baš ne uspijevamo, s obzirom na to da se 23-24 godine nakon okončanja ratnih sukoba na ovim prostorima dešavaju ovakve apsurdne nevjerojatne stvari koje nas opet vraćaju unazad.
Zbog priličnog broja odstupanja od općeprihvaćenog tumačenja biblijskog narativa, 'Jesus' je od početka naišao na dosta kritika. Kosi li se pristup tog mjuzikla s vašim uvjerenjima? Je li vam ikad palo na pamet pozivati se na 'priziv savjesti', naprosto odbiti nastupati, kao što to čine neki liječnici kad ne žele izvoditi abortuse? Što mislite o institutu 'priziva savjesti'?
Kod liječnika bi to barem trebalo biti regulirano Hipokratovom zakletvom, mislim da uopće ne bi trebalo biti moguće raspravljati na tu temu. Takve stvari uopće ne bi trebale biti predmetom rasprave. Osobno nisam nikad bio u situaciji da bih se zbog nekih svojih uvjerenja morao zahvaliti na ulozi. Ne kažem da je nemoguće da se dogodi nešto što bi me natjeralo da se pozovem na famozni institut priziva savjesti, ali čini mi se da ljudima koji se na njega pozivaju to nije na čast.
Dosta ste putovali po svijetu, obilazili hrvatske iseljeničke zajednice, nastupali za njih. Povremeno se te zajednice vezuju uz neke ekstremnije desničarske politike. Jeste li se ikad susreli sa situacijom da ste morali nastupati, na primjer, pred Pavelićevom slikom? Što biste učinili da jeste?
To je u nekim situacijama bilo nemoguće izbjeći! Jednom sam u Adelaideu, u Australiji, nastupao pred slikama, kako oni kažu, 'hrvatskih velikana', među kojima se našao i 'velikan' iz '41. Rekao sam im - ali, fali vam jedan! 'Tko nam fali?', 'Pa Josip Broz. Ako može biti Ante Pavelić, onda mora biti i Josip Broz, jer je on isto utkao jedan dio sebe u Hrvatsku', možda čak, uz malo sarkazma, i više nego ovaj gospodin koji je prodao Dalmaciju Italiji i gradio sabirne logore u kojima su ljudi bili ubijani na svirepe načine. Josip Broz je napravio malo bolje stvari za Hrvatsku, ostavio nam ustav, po kojemu imamo danas ovakve granice kakve imamo. Ali i njima je to zapravo ostalo iz nekih ranijih vremena, te je slike netko tamo stavio prije njih, kao neku polugu za sukob protiv tadašnjeg režima i nešto uz što će se vezivati. I oni su se vezivali uz, zna se što, NDH i Antu - ali čini mi se da će to s vremenom izblijedjeti, da je to sad samo slika na zidu i ništa više od toga.
Čini se da se danas svijet ponovno intenzivno bavi vjerama i nacijama - koja su po vama ključna pitanja današnjice?
Mislim da čovječanstvo hrli prema svojem kraju, a da to ni ne primjećuje, zbog toga što ljudi uopće ne obraćaju pažnju na prirodu, na ono što nas okružuje, na izumiruće vrste koje nestaju iz dana u dan, gdje se onečišćenja mjere u bilijunima tona, gdje će se dna oceana uskoro zatrpati plastikom i plastičnom masom. Mi danas imamo problem i u gradu Zagrebu, i općenito u Hrvatskoj, ali i po cijeloj Europi - što s plastikom, kako je zbrinuti?
Ove godine slavite 50. rođendan - kad biste sad napravili nekakvu rekapitulaciju dosadašnjeg života i karijere, biste li rekli da ste pristajali na kompromise?
Kompromisa uvijek ima. U početku sam mislio da ću biti jedan od onih momaka koji će uvijek drčno pokazivati svoj stav i svakome se sa svojim idejama unositi u lice, a onda sam s vremenom vrlo brzo shvatio da taj put nikamo ne vodi, da je to jedna slijepa ulica te da u životu moraš ponekad pristati i na kompromise, kako bi te oni, u nekakvom preskakivanju, doveli do cilja. Nasreću, nisu to bili nekakvi veliki ustupci, naravno da se nama kao umjetnicima ne mora sve ni svidjeti, a moramo biti dijelom toga jer je to na kraju ipak naš posao. Naravno, niti je svaka publika ista, nije ni svaki prostor isti niti orkestar koji je u podlozi, tako da kompromisi postoje, ali samo kad to ne ruši neku umjetničku i inu filozofiju.
I, na kraju, što je sljedeće za Đanija Stipaničeva? Postoji li neka uloga koju sanjate i koju svakako želite realizirati?
Volio bih igrati u pravoj operi, recimo, u 'Trubaduru'. Baritonsku ulogu, jer ja sam po vokaciji bariton, iako me svi uporno stavljaju u tenore. A u samom mjuziklu, možda 'Fantom iz opere'. To bih možda volio jednom odigrati, još dok mogu. Možda još nije kasno!
