Kultura
1076 prikaza

"Straši me društvo u kojem ima toliko puno mržnje"

Doris Šarić Kukuljica
1/8
ZKM
Moj otac je bio slikar, ljubitelj likovne umjetnosti i opere, premda je bio kapetan duge plovidbe. Mama je više voljela filmove i kazalište, tako da sam dobila ime po američkoj glumici Doris Day

Dubrovkinja Doris Šarić Kukuljica ima veličanstveni talent, karizmu i osobnost. Smatraju je jednom od najboljih hrvatskih glumica i najvećom poznavateljicom i interpretkinjom dubrovačke baštine. 

Poznata je i po tome što u svaku ulogu, bez obzira radilo se o liku Ane Karenjine ili dementne Ane u “Moj sin malo sporije hoda”, ili pak o maestralno odigranom Broju 1 u “Alanu Fordu”, unosi jednaki žar i ironijski odmak. 

Ostvarila je više od stotinu uloga, od kazališta Marin Držić u Dubrovniku do matičnog ZKM-a i dobila mnoštvo nagrada, a već 16 godina svoje znanje prenosi studentima glume na Akademiji dramskih umjetnosti. 

Trenutačno u ZKM-u igra predstavu po motivima poznatog romana Thomasa Manna “Čarobni brijeg” koju režira Janusz Kica, a u njemu glavne uloge igraju Adrian Pezdirc, Frano Mašković, Rene Medvešek, Krešimir Mikić i Lucija Šerbedžija.

Kako je Janusz Kica zamislio na sceni taj zahtjevni Mannov roman “Čarobni brijeg”, na koju je temu stavio naglasak?

Doris Šarić-Kukuljica i Zdenko Jelčić | Author: Goran Jakus (PIXSELL) Goran Jakus (PIXSELL)

Taj Mannov roman od 900 stranica bio nam je veliki izazov. Čuveni njemački dramaturzi Vera Sturm i Herman Beil uokvirili su tu priču o mladiću Hansu Castorpu koji dolazi u čuveno lječilište Berkoff u Davos s Andersonovom “Snježnom kraljicom”. Naime, Nobelovcu Thomasu Mannu Andersen je bio najdraži pisac. Ta priča počinje ovako: Bio je jedan zao duh, pravi đavao, i jednog je dana izmislio ogledalo u kojem je sve lijepo i dobro iščezavalo, a sve grubo i ružno postajalo još veće. Jednog dana mu se razbilo to ogledalo u nekoliko stotina tisuća milijuna sitnih zrnaca, koja su nekim ljudima dospjela i srce i sledila ih. Iako u romanu ima nekoliko tema, glavna priča je o zaleđenim srcima i o nemogućnosti da se voli. Mann je u tom romanu, koji se događa uoči Prvog svjetskog rata, već registrirao ta ledena srca, taj usud vremena, jer je uvidio da je svijet nakon prosvjetiteljstva i Francuske revolucije, te nade u bolju budućnost, ponovno utonuo u depresiju. On roman završava riječima “Hoće li se iz ove svjetske svetkovine smrti, iz ove opake vrućice, koja naokolo zahvaća kišovito večernje nebo, jednom uzdići ljubav?” I ta ljubav, taj nedostatak ljubavi, glavna je okosnica ove dramatizacije “Čarobnog brijega”.

Kakvo mjesto u priči ima vaš lik Adriatice von Mylendonk, predstojnice i glavne sestre lječilišta?

Doris Šarić-Kukuljica i Alma Prica | Author: Anto Magzan (PIXSELL) Anto Magzan (PIXSELL)

Ona ima, kao i dr. Behrens i dr. Krokowski, to zaleđeno srce. Njih troje su nekad davno duboko potisnuli ljubav, a sada žive s bolešću, smrću i zaradom. No u samom tekstu isprepliču se i druge velike teme koje je Thomas Mann razrađivao na sto načina. Settebrini i Naphta predstavljaju dva suprotna pola, dva svjetonazora, dvije filozofske društvene misli: jedna je stremljenje prema liberalnom, demokratskom društvu, a druga je radikalna, koja i danas živi, a najbolje se prepoznaje u Naphtinoj rečenici da će se svijet urediti sa svetim terorom – ratom. Sve je to zbijeno u jedan zatvoreni prostor lječilišta Berkofa gdje su smrt i bolest svakodnevnica. Vjerojatno je Mann osjetio da se to neće tako brzo završiti. U tom smislu je to anticipacija događaja. U predstavi ima 18 glumaca i svi zajedno moramo ispreplesti tu priču, naravno, uz autorski tim s Januszom Kicom na čelu. Mi smo skoro cijelo vrijeme prisutni na sceni tako da se taj život, bolest i smrt isprepliću od početka do kraja. Zanimljivo je da radnja ide iz zažarene glave mladog Hansa Castorpa, to je zapravo njegov san, ali metaforički mišljen. Castorpa iz tog sna budi rat, tutnjanje, grmljavina. Time Thomas Mann upozorava da sve nas koji spavamo i život provodimo sleđenih ili manje sleđenih srca iz ove letargije može probuditi samo neka strašna nepogoda kao što je rat. I Castorpa nakon sedam godina bivanja u lječilištu rat izbaci iz toga zatvorenog kruga gdje vrijeme niti prolazi niti traje.

Što su u vašem sazrijevanju i formiranju značile Dubrovačke ljetne igre?

Doris Šarić-Kukuljica | Author: Grgo Jelavic (PIXSELL) Grgo Jelavic (PIXSELL)

Mi smo kao obitelj rano lijegali, čak i ljeti. Tako da je sam taj čin odlaska na predstave u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara, koje su počinjale u pola deset, bio za mene poseban doživljaj. U glavi mi je tutnjalo kao što tutnji današnjoj djeci pred Božićne i Novogodišnje praznike, koja znaju da će ih sutra dočekati poklon ispod bora. I danas pamtim velike predstave s Igara, “Kolumba” i “Areteja” Georgija Para, “Hamleta” Dine Radojevića, “Dunda Maroja” Koste Spajića... Meni se tada otvarao cijeli svijet. Na Igrama sam otkrivala kazalište, a istodobno u školi literaturu, poeziju i umjetnost. Inače, moj otac je bio slikar amater i veliki ljubitelj likovne umjetnosti i opere, a i teatar mu je bio blizak, prema je bio kapetan duge plovidbe. Mama je više voljela filmove i kazalište tako da sam dobila ime po poznatoj američkoj glumici Doris Day. U takvom okruženju bila sam blago usmjeravana prema umjetnosti, a tome je pridonio i sam Dubrovnik, koji je cijeli predivna pozornica. I danas, kad nakon probe, šetam Gradom, Stradunom i prolazim pored crkve sv. Vlaha upijam ljepotu tog kamena. Ili kad ujutro iz kuhinje podignem pogled prema tvrđavi Lovrijenac, osjećam kako se ta ljepota upisuje u svaku moju stanicu i izgrađuje cijelo moje biće.

Neposredno prije početka rata gostovali ste u ZKM-u u Zagrebu s Držićevom “Hekubom”, kada se ta priča o ženi kojoj rat guta djecu stopila sa stvarnošću. To se iznimno rijetko događa u teatru. Kakve dojmove nosite s tog gostovanja?

U rujnu 1991. imali smo u ZKM-u dogovoreno gostovanje Držićeve “Hekube”. Avioni nisu letjeli i putovali smo brodom, koji je bio krcat izbjeglicama, a u Zagreb smo došli na dan prve uzbune. Zbog toga je zagrebačka premijera “Hekube” bila odgođena za 1. listopada, kada je bio prvi napad na Dubrovnik. Kad smo konačno izveli predstavu dogodilo se stapanje umjetnosti i stvarnosti. To je bio nevjerojatan osjećaj. To mi se dogodilo tada i nikad više. O tome govori i Thomas Mann kad kaže da nas rat katapultira u neko posebno stanje. Meni je rat pomogao da sazrijem i osvijestim da sam spremna nositi se s nečim što je jače od mene. Dok sam sjedila pred televizorom i gledala kako granate pogađaju moju kuću u Dubrovniku, osjetila sam da su pogotci granata na Vukovar, Zadar i Šibenik jednako bolni kao i pogotci na moju kuću. Rat je bio činjenica i nisam ga mogla zaustaviti, no mi obični građani mogli smo u tom periodu strahota shvatiti da jedino dobrotom, pozitivnim mislima i empatijom te konkretnom pomoći možemo jedni drugima pomoći. U tom trenutku granatiranja misliš prvenstveno na ljude, živote i shvatiš da se stvari svode na skromnost.

Vaš novi početak u ZKM-u 1992. godine odmah je odredila danas kultna predstava “Magic & Loss”, nastala po Bruckenrovom tekstu, u režiji Eduarda Milera, koja govori o izgubljenoj generaciji nakon Prvog svjetskoj rata. Jeste li i vi nakon rata dijelili to osjećanje ‘izgubljene generacije’?

Doris Šarić-Kukuljica | Author: Grgo Jelavic (PIXSELL) Grgo Jelavic (PIXSELL)

Prepoznala sam to osjećanje izgubljenosti, ali nisam se tako osjećala. Ja sam od prvog dana rata pokušavala boriti protiv tog užasa i strahota koje su nas tada okruživale pozitivnim mislima. A nakon rata usmjerila sam sve svoje snage na mentalno i duhovno čišćenje, znajući da moram glavu, tijelo i duh očistiti od bilo kakve pomisli na mržnju, bijes, nezadovoljstvo. Ali osjećala sam razočaranje ljudima, koji su iskoristili patnje naroda, ne samo hrvatskog naroda, nego svih naroda na ovim područjima, koje je taj rat zadesio. Naravno da se sve može i mora oprostiti i ići dalje, ali rat zaista nisam očekivala. Bilo je lakše prebroditi rat u emocionalnom i racionalnom smislu nego ono što se događalo poslije rata. Poslijeratne godine uvjerile su me da ta zrnca stakla, koja je onaj zao duh negdje prosuo, još uvijek stoje u srcima.

Glumili ste i ulogu slavnog Broja 1 u “Alanu Fordu”, kojeg je režirao Dario Harjaček. Ta je uloga bila posve različita od svih koje ste dotad igrali, no izgradili ste je maestralno, nasmijavši publiku i dobivši veliki aplauz. Jeste li na početku sumnjali u ishod?

Kad mi je Dario došao s tom idejom, prvo sam se smijala pola sata, a onda sam prihvatila ponudu da igram tog starog, čangrizavog, škrtog, gramzivog starca. Taj sam strip čitala u mladosti, priča mi je bliska i zanimljiva, no ipak sam se bojala te uloge jer je Broj 1 skliski teren. Odlučila sam se za rizik, koji je dio ovog našeg glumačkog posla, i odlučila sam da se poigram. I savršeno sam se igrala. Bitno je da se čovjek usudi ući u taj prostor slobode, u nešto nepoznato i drukčije, kao što smo radili u Leru, kada smo igrali slobodno i ničim sputani.

Posebno vas je obilježila uloga Ane, oboljele od Alzheimerove bolesti, u predstavi “Moj sin malo sporije hoda”, koju je u ZKM-u režirao Janusz Kica. Kako ste se emocionalno nosili s tom ulogom, s obzirom na obiteljsku dramu koju ste tada proživljavali?

Doris Šarić-Kukuljica | Author: Davor Visnjic (PIXSELL) Davor Visnjic (PIXSELL)

Kad je redatelj Janusz Kica razmišljao o podjeli pitao me je da li bi mi predstavljalo neki emocionalan problem da igram ulogu Ane, koja je bolovala od Alzheimerove bolesti. To me je pitao zato jer se bojao hoću li smoći snage da uđem u tu priču s obzirom da je moja majka u to vrijeme bolovala od Alzheimerove bolesti u uznapredovaloj fazi. Prihvatila sam, shvativši da je literatura ljekovita zato što stvara zdravi odmak i omogućuje ti da bolje razumiješ što ti se događa u svakodnevnom životu. Literatura ti daje priliku da osvijestiš da je i ta bolest, kao i sve druge bolesti, samo dio života. I da se, kao i sa svim drugim, moraš znati nekako nositi. Osjetiš da je ta Ana u tom svom svijetu pomaknute stvarnosti, premda je povremeno tužna, zapravo sretna. Ta mi je uloga bila više nego terapeutska. Alzheimerova bolest je strašna, ona oduzima i na kraju oduzme najljepše dijelove ličnosti, sijećanja, ljubav i najdublje osjećaje. Bolest može potrajati pet, šest, sedam godina, no usprkos svemu život i u čovjeku i dalje buja. Zahvalna sam Ivoru što je napisao tu dramu “Moj sin malo sporije hoda”, jer mi je u tom periodu mog života pojasnila i produbila neke spoznaje.

Koliko je naše društvo osjetljivo i tolerantno prema invalidima i drugim osobama s posebnim potrebama te prema ljudima druge boje kože, vjere ili nacije?

Doris Šarić-Kukuljica | Author: Grgo Jelavic (PIXSELL) Grgo Jelavic (PIXSELL)

Ne, mi uopće nismo tolerantni prema različitostima. Zgražam se komentara, koje čitatelji anonimno, iz svojih mračnih sobica ispisuju ispod članaka na portalima, pokazujući svoju netrpeljivost prema onim koji su različiti i drukčije misle. Zastrašujuća mi je ta količina mržnje i netolerancije, bojim se toga. Mislim da nas ništa drugo neće spasiti nego duhovna nadgradnja, a to su umjetnost, filozofija i religija. Nema drugog načina. To potvrđuje i aktualan problem Sirije i izbjeglica, koji već tjednima, bježeći pred ratom i razaranjima, dolaze u Europu. Dok se to bude rješavalo samo političkim putem nema nam sreće. To ne može riješiti niti jedna politčka opcija. Taj humanizam, taj osjećaj za druge, mora biti utkan u naše živote. Novine su pune liberalnog kapitalizma, tržišta, cijena i brojki, čak jedan dio ljudi iz kazališta operira samo s brojkama, ali brojke su samo brojke, a ovo zahtijeva razvoj kolektivne svijesti. To nam politika ne može dati. No političari nam mogu omogućiti adekvatno obrazovanje u školama, bez obzira radilo se o vjeronauku, građanskom odgoju ili nekom predmetu koji promovira međureligijsko razumijevanje i suradnju, koje će pridonijeti toleranciji. Zato su predstave poput “Moj sin malo sporije hoda” važne jer nas uče da prihvaćamo različitosti. Voljela bih na pozornici vidjeti i priču o psihičkim bolesnicima, koji su posebno stigmatizirani u našem društvu.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.