Upravo su došle s pokusa za predstojeću premijeru baleta "Annonciation - La Stravaganza". Ispred dvorane, umjesto po kauču i foteljama, raskomotile su se po podu, koji je u HNK u Zagrebu nasreću debelo tapeciran i nastavile povremeno rastezati još zagrijane mišiće. Stoga je razgovor s trima balerinama u nekom trenutku nalikovao na druženje s mačkama jer si nisu smjele priuštiti da makar i najmanje zeznu strogo određenu proceduru u toj fizički ekstremno zahtjevnoj profesiji.
Miruna Miciu, Asuka Maruo i Atina Tanović u tom su trenutku još čekale na odgovor tko će na premijeri dobiti koju ulogu u djelu francuskog koreografa Angelina Preljocaja. Ono što se znalo bilo je da se za Isusovu majku uigrava Maruo, anđela Gabrijela Tanović, da su Miciu i Maruo predviđene nastupiti među "vivaldijevcima", a Tanović među "vermeerovcima"...
OK, bilo je vrijeme da mi preciznije objasne o kakvom je točno djelu riječ. Smijale su se. Balet je podijeljen na dva dijela: prvi s klasičnim novozavjetnim kršćanskim motivom "Navještenja" i drugi koji opisuje dodir "starog" i "novog" svijeta.
"Taj prvi dio traje, mislim, 23 ili 24 minute i tu nastupaju samo ‘Marija’ i ‘anđeo’. U drugom dijelu nastupa šest parova podijeljenih u dvije grupe", rekla nam je Tanović.
Na tome mjestu objašnjavati nam je nastavila Maruo: "Jedna grupa predstavlja novi, a druga stari svijet, poput Amerike i Europe, što se može vidjeti i kroz glazbu i kroz kostime".
Naziv "vermeerovci" odnosi se kostime po uzoru na prikaze s djela nizozemskog slikara Johannesa Vermeera iz 17. stoljeća, a "vivaldijevci" na glazbu Antonija Vivaldija. Uz činjenicu da jednu skupinu prati klasična, a drugu elektronička glazba, te da na kraju zajedno plešu plesač iz novog i plesačica iz starog svijeta, dobili smo jasnu sliku o čemu je riječ. A onda nam je Miciu objasnila i kako je i kad uopće Peljocaj došao na ovakvu ideju.
Već 1994. bio je koreograf od određenog svjetskog značaja kad je kao 37-godišnjak došao u New York City ballet.
"Upravo je doputovao u SAD i uočio da u tom gradu ima jako puno useljenika, što je vidio kao susret toliko puno različitih svjetova. Odatle mu je došla ideja o starom i novom, o mladim ljudima koji međusobno dolaze u kontakt", objasnila nam je Miciu.
Danas, u dobu svjetskih kriza globaliziranog svijeta, u dobu u kojem se pokazuje sve najbolje, politički nekad i najgore, u ljudima pri velikim migracijama, ovo djelo dolazi na repertoar HNK u Zagrebu kao društveno aktualno. Jednim dijelom, zapravo, poput baleta "Apoksiomen", ali pričajući onu ljepšu stranu priče, ne opjevavajući tisuće godina brodoloma i tragedija utopljenika na Sredozemnome moru.
Pri spomenu na "Apoksiomena", balet u kojemu se i pjevalo, i to na starogrčkom, palo nam je na pamet koliko je Atina u tih više od godinu i pol mogla od toga zapamtiti do danas.
"Svaku riječ svake pjesme", rekla je uz čvrsti smiješak, kao da je spremna okladiti se u život da govori istinu.
Samo na prvi pogled nježna i krhka, ali koja je balerina zapravo krhka, Atina je, zapravo, štono bi se reklo "wild one". Evo primjera. Slučajno je u razgovoru spomenula da je posljednji Božić prvi put nakon 14 godina, a sad joj je 29, provela u svojem Dubrovniku. Objasnila je da je bila na bolovanju. A zašto?
"Ma, zato što sam na probi nešto ozlijedila vratnu kralježnicu", onako, više usputno spomenula je kako se, eto, "nešto" ozlijedila.
S partnerom je imala nezgodu, sad joj to tako glupo zvuči, "malo su se polupali" i u vratu je začula "krc". Pa su je kolege otjerali na Hitnu.
"Ma, imali su pravo. Ipak je to bio vrat, a ne trepavica", smijala se.
Ispalo je da se neki od diskova malo pomaknuo, sredili su to kroz četiri tjedna terapija, a ona je sigurno bila dobra pacijentica. Je li tako?
"Ja sam htjela biti loš pacijent, ali nisam uspjela jer mi nisu dopustili da se vratim na posao. Ma da. Imala sam premijeru, pa onda jednu predstavu i onda sam odmirovala", zakikotala se. Ozljede su skoro pa nezaobilazan dio baleta, nekad i tako brutalne, kao što nam je svojedobno pričao jedan baletni veteran da mu je usred predstave puknuo kuk i noga mu ostala praktično visjeti na mišiću.
Ali su se on i Vladimir Malahov snašli pa u publici nitko nije ništa primijetio. S jednom takvom ozljedom, lomom noge i operacijom, karijeru je u HNK u Zagrebu 2010. započela Miruna Miciu, rođena Bukureštanka, ali se oporavila nakon samo nekoliko mjeseci. A onda nam je ispričala još jednu divlju životnu priču. Kad se bolje pogleda, kao da životne priče u baletu ni ne mogu biti nego divlje. Na ples je krenula, kaže, sa samo pet godina iz krajnje banalnog razloga.
"Moja prijateljica je išla na ples."
A kad je učiteljica baleta uočila tu malu s tankim, ali snažnim nogama, pa upitala njezinog tatu bi li malu poslao na balet, Miruna je rekla: "Ne!", ali je tata rekao da će je dovesti. "Cijeli prvi sat provela sam u suzama", smijala se.
Kad je s deset godina išla na audiciju, nije prošla. Ono što ju je zanimalo bili su matematika i fizika, takve stvari, vidjela je svoju budućnosti u znanosti. Tek s 13 godina pokušala je opet i prošla. Samo, sad je imala toliko toga za nadoknaditi koliko god da je krvnički radila.
"Bila sam uvijek zadnja. Da, zbilja!", okrenula se kolegicama koje su se nasmijale ne vjerujući.
"A onda je učiteljica baleta rekla da će, ako od mene ne napravi profesionalnu balerinu, zauvijek odustati od svojega posla. Danas se iz te grupe samo jedna kolegica i ja profesionalno bavimo baletom."
Za Zagreb kaže da joj je to u Bukureštu bio prvi izbor, da je uspjela u tome, ali da "ne namjerava tu ostati do smrti". Ali opet, "tko zna". Dosad je jednom mislila ići dalje, pa se ozlijedila i morala je odustati. Drugi put je promovirana, 2017., pa je opet ostala. Treći put je dobila takve uloge zbog kojih je naprosto morala ostati. Zaključili smo da ćemo, tu u Zagrebu, već smisliti kako da je zeznemo svaki sljedeći put kad joj opet padne na pamet ići.
Krvavu priču ispričala nam je i Asuka Maruo. Bila je trogodišnja pikulica rođena u Osaki kad su je mama i tata prvi put odveli na balet, da bi s deset godina počela ići na natjecanja. Bilo je jasno da to neće biti tek puka dječja slobodna aktivnost.
"Ali, znate, za balet u Japanu morate biti bogati. Kad sam imala 11, otišla sam u Beijing balet school. I onda sam se tamo razboljela i vratila se nazad", smije se.
Konstatirali smo da je bila dijete, još premala, i da se sva u suzama vratila u Osaku mami i tati.
"Tako je." Nekoliko godina poslije ipak je krenula iznova, ali sad na drugi kraj svijeta - prvo u Marseilles, pa u Estoniju, Novi Sad i onda Zagreb. "Sad imam 29, iako izgledam kao da mi je 18, ha, ha, ha. Ne znam gdje ću dalje, možda ostanem i ovdje, samo želim živjeti dan za danom, biti sve bolja i bolja."
