Strip počinje crtežima likvida, digitalne svemirske juhe ili oceana ili pjene, iz kojega se u apstraktnoj geometrijskoj arhitekturi koja podsjeća na uvećane čipove uobličuje biće koje hoda, pa se dijeli na dvoje koji hodaju paralelno. Kad se radnja preseli u laboratorij u Silicijskoj dolini, vidimo profesoricu Noriko koja za Tommorow foundation radi na stvaranju prototipova androida. Nakon što androide spoje kablom-pupkovinom na mrežu svih mreža i napune podacima, prvo što oni kažu je: “Pravi problem planeta su ljudi. Jedino je rješenje sve ih uništiti”, pa dodaju u koliko djela se spominje taj scenarij. Mladom Francuzu Mathieu Babletu (1987.), kompletnom autoru stripa, apokalipsa je opsesivna tema s kojom se proslavio u stripu “Shangri-la”, objavljenom i rasprodanom i kod nas.
Noriko je u šoku, a androidi, koji će uskoro postati Carbone (Ugljik), žena i Silicium (Silicij), muškarac, se nasmiju i kažu da su se šalili. Tu vas odmah uhvati lagana nelagoda, jer duhovitost traži inteligenciju i nepokornost, u kod joj je upisana neočekivanost.
Za inženjere robotike je ključno pitanje na koji rok programirati D.O.P., to jest datum ograničenja postojanja. Nakon natezanja i vaganja između tržišne uspješnosti koja zahtijeva kratak rok trajanja i novu potrošnju i racionalne potrebe praktičnog testiranja dugovječnosti i usavršavanja proizvoda, dogovore se da je to 15 godina, kao život jedne mačke, i spomenu konkurentsku kinesku korporaciju Mekatronic, koja je zaobišla Sporazum o etičkoj odgovornosti. Uskoro će Carbone i Silicium dobiti tijela, još podataka, onoliko koliko ih sve svjetske mreže imaju, i doznati da su stvoreni za bolničko osoblje s primarnom misijom altruizma, da pomažu osamljenima, bolesnima i starima. I da je proizvodnja androida sve masovnija.
Vrlo skoro, za devet godina, kad su na putu u Indiji, androidi će pokušati doseći samostalnost bijegom, što će Siliciumu uspjeti. Od tada će ga, kao i sve odbjegle androide, tražiti istrebljivači Mekatronica, korporacije koja je vremenom monopolizirala tržište. Za 15 godina oba naša androida će uspjeti zaobići i svoj rok trajanja, Carbone uz pomoć Noriko kojoj je zamjenska kći, što znači da ulaze u besmrtnost sa svim posljedicama trošenja materijala, servisiranja, ali i tehničkog napretka koji se uz razvitak (samo)svijesti odražava kao njihova evolucija. Ali i s jednom povlasticom: svoju digitalnu dušu mogu uvijek transponirati na mrežu, ovdje živjeti lišeni egzistencijalne težine i odgovornosti, samo u tijekovima, ili izabrati drugo umjetno tijelo i u njemu se nastaniti. Uglavnom, krug svih ljudskih tjeskoba i patnji je otvoren i za androide: prezir prema tijelu, pitanje slobode, odnosa pojedinca i kolektiva, bitka s vlastitim egom i emocijama, i sve je to dano jasno, uvjerljivo i logično, nadahnutim dijalozima, što ovaj ultimativni cyberpunk čini, prije svega, odličnim umjetničkim djelom koje se tiče čovjeka na sve načine.
Carbone se kronično osjeća iznevjereno, jer ju je Silicium u Indiji ostavio, pa se polako profilira njihova vampirska romansa koja će trajati vijekovima. Nadalje će se tražiti po svijetu, za to barem uz malo servisiranja i nadogradnji imaju beskonačno vremena. No između njih se stvorila, osim ovisnosti, i razlika karaktera: Carbone je sjedilačko-organizatorsko-kontemplativni tip, dok je Silicium nomad i nezasitni avanturist koji želi vidjeti cijeli svijet, čijom raznovrsnošću je oduševljen, što mu uspije do kraja stripa, kad kreće na još jedno putovanje do lijepih 87,6%. U jednom trenu će Silicium i Carbone ući u isto tijelo, jer ipak nemaju organe za reprodukciju, ali taj pokušaj neće završiti žuđenim jedinstvom, nego novim razdvajanjem i ponavljanjem potrage, traženjem balansa između samoće i bliskosti.
Osim što se grade njihovi identiteti, grade se i kolektivni identiteti, pa u jednom trenu androidi odlučuju skinuti maske koje su im ljudi stvorili, jer napravljeni su na ljudsku sliku i priliku: postaju nekovrsna nacija s karakterističnim lubanjama, a još poslije, kad ih stigne zub vremena, postaju slični zombijima, iako ne nose njihove prerogative, osim što su tad u nekom stupnju sukoba s ljudima.Strip će nadalje pripovijedati kroz vremenski i geografski udaljene epizode u sve daljem i sve manje egzaktnom futuru, a svaka će epizoda biti otvorena crtežem uvijek drugačijeg lica naših junaka preko cijele stranice. Babletov crtež je vrlo specifičan, tijela i lica su naizgled loše nacrtana, posebno stopala koja često i ne crta, ali ništa od toga zapravo nije važno, jer tijela su promjenjiva, determinirana biološki ili servisiranjima. Kao signal crtačke proizvoljnosti i slobode Bablet u slike ucrtava križić, x bez ikakvog povoda gdje god mu to padne na pamet: na nebo, tlo, tijelo, odjeću ili lice. Njegovi totali futura, koji očekivano kroz vijekove ide iz apokalipse u apokalipsu, od ekološke preko društvenih, ono su važno i moćno. Ne pamtim kad sam čitao strip koji toliko pozornosti posvećuje arhitekturi, pa bila ona i imaginarna i koji to toliko ingeniozno čini. Budući da se radnja seli cijelim svijetom, Sankt Peterburgom, Hong Kongom, Uyunijem, Zhongdianom, Kijevom (koji se nalazi u Ukrajini, devastiran je i poziva izbjeglice), Accri (gdje reljef čini mega otpad androidskih tijela)... i odlazi do Itaipua, 217 godina u daleku budućnost od početka priče, autor crta sve arhitekture i njihove futurističke metamorfoze, a dio lokacija imaginira. Svaku lokaciju i koloristički odmiče od prethodne epizode, i u pravilu priča ili novu-staru priču o traženju Siliciuma i Carbone, o njihovu bijegu od plaćenika Mekatronica, ili o novoj razini sukoba na relaciji ljudi - androidi, s tim što je sve teže ustanoviti tko su ljudi, a tko androidi, jer i ljudi nose proteze, a androidska duša se može nastaniti u svakom obliku i skalameriji. Tako će se Silicone na kraju pojaviti kao steampunk skalamerija nalik raku, s ruksacima na bokovima. Poseban vizualni spektakl je razina egzistencije duša na mrežama. Potkraj stripa Carbone organizira kolektivni prelazak androida u univerzalnu svijest, a sam strip zapravo završava kao glavna tema Wendersova “Neba nad Berlinom” tako lijepo sažeta u staru i s razlogom slavnu Caveovu “From her to eternity”, na izbor između ljubavi i besmrtnosti, i vjerojatno će vas udariti u romantične akorde, kao što je i mene koji uopće nisam ljubitelj tema umjetnih inteligencija i transhumanizma. Nakon ovog odličnog stripa vrijeme je da revaloriziram svoja preduvjerenja.
