Strogo Mirovanje: Literarna profilaksa Željke Horvat Čeč

Rukopis podijeljen u tri ciklusa naslovljenih premetanjem provodnih motiva (ljubavi, otoka i bolesti) sačinjen je od 48 tekstova koji uglavnom, unatoč konceptualnoj osjetljivosti cjeline, funkcionirati mogu i samostalno (u šali ću reći koncertno), što po sebi zaslužuje pohvalu. Čak i unatoč naznakama kvalitativne neujednačenosti onda kad se, mimo logike teksta, pojavljuju vulgarizmi koji, u bitno drukčijim izvedbenim okolnostima, itekako koriste kao učinkoviti stilski pojačivač, a što je svakom iole iskusnijem čitatelju ne samo poezije poznato. Ono što je osobito pohvalno kontrolirano je korištenje genitivnih konstrukcija za kakvima se u recentnoj pjesničkoj proizvodnji obilato poseže zbog izvedbene jednostavnosti uvjetovane društveno-mrežno potpomognutom hiperprodukcijom, ustvari opsesivnom potrebom za stalnom prisutnošću na “sceni”, što god to značilo. Uočljivo je i vrlo ograničeno korištenje metafore, kao i razmjerno rijetko posezanje za u pravilu nimalo pretencioznom poredbom. Mahom pročišćena, disciplinirana sintaksa čitatelja pritom ne lišava katkad vrlo snažnog emocionalnog naboja, atmosferičnosti koja u recentnom pjesničkom stvaralaštvu, suprotno izvjesnoj pretpostavci, zbog gustih metaforičkih slojeva u pravilu biva prigušena. Spomenuta je disciplina kontinuirana i podjednako se odnosi kako na kraću, liričniju formu (uvodna ‘Ljubav’, ‘Bolest’, ‘Metamorfoze’, ‘Nula’, ‘Neko ime’ i sl.), tako i na dulje i, očekivano, narativnije tekstove. Prvi ciklus (‘Ljubav, otok, bolest’) naglašeno upućuje na uzročno-posljedičnu vezu psihofizičkoga propadanja i skepticizma (‘Sumnjam u bolest i ljubav’), no uz diskretnu naznaku kritike po većinu degradirajuće postsocijalističke zbilje, pri čemu je bolest osviještena nemoć pojedinca suprotstaviti joj se ili prilagoditi (‘Dugi otok’, ‘Debela’, ‘Kornjača na leđima’, ‘Zvuk’). Navedeno upućuje na sadržajno-semantički opravdanu dominantnu prisutnost slaboga subjekta. Unatoč uvažavanju mogućega, svjedočimo i semantičkim klizanjima poput logičkog argumenta lišene međugeneracijske transpozicije nade kojoj je mjesto ustupio zbiljski očekivani sukob generacija (‘Krevet do prozora’): ‘dijete, ti si mlada/cijeli je život pred tobom’.