Rukopis podijeljen u tri ciklusa naslovljenih premetanjem provodnih motiva (ljubavi, otoka i bolesti) sačinjen je od 48 tekstova koji uglavnom, unatoč konceptualnoj osjetljivosti cjeline, funkcionirati mogu i samostalno (u šali ću reći koncertno), što po sebi zaslužuje pohvalu. Čak i unatoč naznakama kvalitativne neujednačenosti onda kad se, mimo logike teksta, pojavljuju vulgarizmi koji, u bitno drukčijim izvedbenim okolnostima, itekako koriste kao učinkoviti stilski pojačivač, a što je svakom iole iskusnijem čitatelju ne samo poezije poznato. Ono što je osobito pohvalno kontrolirano je korištenje genitivnih konstrukcija za kakvima se u recentnoj pjesničkoj proizvodnji obilato poseže zbog izvedbene jednostavnosti uvjetovane društveno-mrežno potpomognutom hiperprodukcijom, ustvari opsesivnom potrebom za stalnom prisutnošću na “sceni”, što god to značilo. Uočljivo je i vrlo ograničeno korištenje metafore, kao i razmjerno rijetko posezanje za u pravilu nimalo pretencioznom poredbom. Mahom pročišćena, disciplinirana sintaksa čitatelja pritom ne lišava katkad vrlo snažnog emocionalnog naboja, atmosferičnosti koja u recentnom pjesničkom stvaralaštvu, suprotno izvjesnoj pretpostavci, zbog gustih metaforičkih slojeva u pravilu biva prigušena. Spomenuta je disciplina kontinuirana i podjednako se odnosi kako na kraću, liričniju formu (uvodna ‘Ljubav’, ‘Bolest’, ‘Metamorfoze’, ‘Nula’, ‘Neko ime’ i sl.), tako i na dulje i, očekivano, narativnije tekstove. Prvi ciklus (‘Ljubav, otok, bolest’) naglašeno upućuje na uzročno-posljedičnu vezu psihofizičkoga propadanja i skepticizma (‘Sumnjam u bolest i ljubav’), no uz diskretnu naznaku kritike po većinu degradirajuće postsocijalističke zbilje, pri čemu je bolest osviještena nemoć pojedinca suprotstaviti joj se ili prilagoditi (‘Dugi otok’, ‘Debela’, ‘Kornjača na leđima’, ‘Zvuk’). Navedeno upućuje na sadržajno-semantički opravdanu dominantnu prisutnost slaboga subjekta. Unatoč uvažavanju mogućega, svjedočimo i semantičkim klizanjima poput logičkog argumenta lišene međugeneracijske transpozicije nade kojoj je mjesto ustupio zbiljski očekivani sukob generacija (‘Krevet do prozora’): ‘dijete, ti si mlada/cijeli je život pred tobom’.
Drugi ciklus (‘Otok, bolest, ljubav’), vidljivo već iz teksta ‘Koča’, ljubav, kao i bolest, promatra kao nepodnošljivu egzistencijalnu defragmentaciju, čemu možemo dopisati i jezik sâm (‘Duge pjesme’, ‘Kvadratura’). Motiv pokapanja subjektici bliske osobe u službi je gdjekad pomirenja sa spoznajnom linearnošću kojoj oponira, ali na makroplanu, jezična cikličnost (‘Pokopali smo baku’). Potonji primjer uvjerava da je upečatljivi emocionalni registar cjeline ujedno prosede, što je opasan odabir zbog mogućnosti skretanja u zonu patetike, pa i pamfleta, a što je, i u tome je posebna vrijednost zbirke, pretežno izbjegnuto (nešto što, za primjer, Damiru Radiću polazi za rukom). Opisi su ljubavi i bolesti, u korist atmosferičnosti, primarno aluzivni (‘Tišina’, ‘Sva ta pisma’, ‘Crte koje se ne daju brisati’), s tim da je bolest ponajbolje naglašena isticanjem auditivnih senzacija (u ‘Tišini’ to su zvukovi otvaranja i zatvaranja vrata ili škripanja kolica i kreveta), a ljubav nizanjem slika iz svakodnevice (u ‘Crtama’ koje se ne daju brisati to je kopanje namirnica, listanje knjiga ili pogledi stranaca). Provodni je motiv tih tekstova čekanje, podsjetnik da se ljubav i bolest putem svojih domaćina međusobno prožimaju. Uz navedeno, treba istaknuti da bolest i ljubav bivaju podvrgnuti i estetskom sudu (‘Leđima gledamo more’): ‘prosute tablete viču/mi smo kamenčići za bacanje u more’. Uočljivo je i empatiziranje trpećega položaja žene, dojmljivo upravo zahvaljujući doziranosti (‘Zaboravljene žene’). Treći ciklus (‘Bolest, otok, ljubav’) dešifrira otok kao mikroprostor dvojnoga subjekta, ali i kao medij svršetka, smrt uzaludno opovrgavanu tradicijsko-religijskim lamentacijama o vječnoj budnosti koja smrti dopisuje melankoličnu ulogu posljednjega sna. Sumnju da je otok-medij istovjetan smrti pritom potvrđuje potresna minijatura naslovljena ‘Nula’: ‘gubitak djeteta je najveći otok s kojeg nema nijednog izlaza/0’. Poezija se, tom nasuprot, ispostavlja kao privid apsolutne slobode, glasa-transparenta, pobune neograničene proceduralnim okvirom za demonstraciju (‘Prostor za vikanje’). Na tragu je angažmana, intertekstualne osjetljivosti, ali i nastavka dekonstrukcije zbilje otpočete stublićevskim bacanjem radija kroz prozor, čitati dojmljiv ‘Prozor osmog kata’, ovaj put uz dodatak mikrovalne, televizora i kompjutora, redoslijedom koji sugerira naraštajno uvjetovanu dijakroniju. Duhovit prikaz neposrednoga suočavanja sa smrću naći je u tekstovima ‘Pitanja s kreveta broj tri’ te ‘Nemoj’. Potonji primjer, korespondirajući s kanonom, upućuje na diskreditaciju predsmrtne intime, ali i zanemarivanje kulturoloških različitosti: ‘nije ti ovo brate moj/ni Cordoba ni Andaluzija’.
Tekst ‘Crveno’ ističem kao rijedak primjer svjesno izvedene, a stilski učinkovite aliteracije: ‘i još ono na b kao bol kao bolest batina britva/i bljak blitva’. Tekst ‘Odlazak’, pak, propitkuje neodvojivost čovjeka i njegove bolesti ili, u ovom slučaju, bolesti i njegova čovjeka. Ljubav se, opterećena kriterijima senzacije i moranja, naposljetku promeće u po subjekticu najopakiju bolest (‘Ljubav sa šestog kata’): ‘od svih bolesti ljubav će me najprije ubiti’. Zbirka, prema svemu sudeći, nije mogla imati drukčiji zaključak. Onaj s kojim se predani čitatelji priručnika za samopomoć nipošto neće složiti. A takvih se potkralo i pri čitanju/pisanju poezije: društvo porobljeno pljačkom, karijernim patriotizmom i beskičmenjaštvom, zadovoljštinu je pokušalo pronaći u emocionalnom imperativu moranja voljenja i bivanja voljenim, što se osjeti i na planu posredne (autor - djelo - čitatelj) te neposredne (autor - čitatelj) književne komunikacije (podjela je uvjetovana komunikacijskim mogućnostima koje nam pruža digitalna tehnologija, s naglaskom na društvene mreže). To zasigurno, u odnosu na recepciju zbirke, ne djeluje obećavajuće. Tim više što izvedbeno, ponovit ću, odstupa od dominantnoga poetičkog polja recentnoga pjesništva. Onoga baziranog na progresivnoj metafori i po autora obično bezopasnom angažmanu koji detektirati mogu tek teorijski osviješteni čitatelji kakvih je, nasuprot eksploziji poetesa i poeta, neznatan broj. Utoliko je pošteno oprostiti rijetke rubno pamfletističke trenutke (poput ginsbergovski pisanoga teksta ‘Vrata do vrata’) ili spomenute povremene vulgarizme koji se, s obzirom na po sebi ekspresivni jezik druge zbirke nesumnjivo nadarene autorice, čini zalihosnim. Oprostiti te čitanjem solidne literaturne jedinice, u vremenu epidemije paraliterarnoga internetskog šarlatanstva, djelovati preventivno - s ciljem očuvanja dobroga ukusa.
