Kultura
150 prikaza

Subota navečer u galeriji Studentskog centra

Luka Stanzl/PIXSELL
U tom sam prostoru posljednji put bila prije više od desetak godina i vjerojatno i dalje ne bih tamo zalazila da me prijateljica nije upozorila na ovaj po mnogo čemu za mene neredoviti događaj

Važna je razlika između dvije opne gdje se proteže naš svijet: prva opna/ realni svijet/ i druga opna/ metasvijet ideja i apstraktnih značenja/. U metaprostoru dijagramatski modeli stvaraju stabilnost u vremenu i kontinuitet između različitih pozicija. To je otvoreni prostor dijaloga znanosti i raznih vrsta umjetnosti... Dio je to prepisan iz kataloga iznimno zanimljive izložbe, točnije događanja koje se održalo u subotu navečer u Galeriji Studentskog centra pod nazivom DISPOZICIJA 2024 - dijagram dijaloga/ARHITEKTURA & FILM. U tom sam prostoru posljednji put bila prije više od desetak godina i vjerojatno i dalje ne bih tamo zalazila da me prijateljica nije upozorila na ovaj po mnogo čemu za mene neredoviti događaj koji je povezao radionicu, projekcije, predavanja, izložbu i performans.

Izložba je zamišljena u dva dijela. Prvi, uvodni, izložba je autora radionice, dok završni čine radovi studenata arhitekture koji su sudjelovali u radionici. Zanimljivost je da se izložbe međusobno nadopunjuju i formiraju tematsku cjelinu.

"Sve je počelo 2020., kad sam zamolila Stanislava Habjana da mi se pridruži u tom istraživanju i svojevrsnom eksperimentu kao netko tko i inače u svom umjetničkom radu djeluje u prostoru između različitih medija, od dizajna, književnosti, muzike... Bernarda Lukač, arhitektica i glazbenica, s kojom surađujem na projektima arhitekture, postala je dio tima, a ove godine nam se pridružila i Roberta Pavlović, kolegica s Arhitektonskog fakulteta", pojašnjava arhitektica i docentica na Arhitektonskom fakultetu Ivana Tutek.

Ona se temom "Kompozicija i kompozicijski dijagrami u arhitekturi" bavi godinama, a tijekom protekle četiri godine osmislila je pet radionica u različitim galerijskim prostorima (Galerija Modulor, Atelijeri Žitnjak i sad Galerija SC) s različitim temama, uspostavljajući dijaloge između arhitekture i literature, arhitekture i poezije, arhitekture i muzike te napokon između arhitekture i filma.

Multimedijalni umjetnik Stanislav Habjan za tu je prigodu napisao pjesmu i inspiriran njom snimio svoj prvi film noir.

"U trominutnom filmiću koji sam napravio ono što povezuje arhitekturu i film je tekst. Pjesma 'Črna' jedna je od mogućih vizija ili sagledavanja trenutka u kojemu civilizacijski jesmo, a u sebi sadrži i pojmove iz svijeta arhitekture - kao što su kuća, most, stanovanje, cigle, gradnja... Kako već i naslov sugerira, pjesma ima tamnu atmosferu i zbilja se može učiniti crnom u svojoj poruci ili poetici. No samo ako se tekst čita doslovno kao zbir tamnih slika. Ali izgovorena, uglazbljena i snimljena te potom ilustrirana videom na način na koji jest ona postaje sasvim drugačija i, zapravo, nadam se, poticajna, jer ipak afirmira svjetlost, neuništivu potrebu duha da se odupre nestajanju te da slavi život i tamo gdje on navodno prestaje."

Tim riječima Habjan razlaže ideju tog efektnog filma i cijelom projektu pripisuje dodatnu, u ovom kontekstu, neočekivanu vrijednost.

Jer se naizgled sve izloženo čini matematički precizno i arhitektonski točno, no ubrzo se otkrivaju procjepi u koje su upisuju umjetnička nadahnuća. Za mene je do sada slijedeći, njegovo enciklopedijsko značenje, dijagram predstavljao nacrt, crtež, kratki prikaz..., a dispozicija raspored, razmještaj, normu, strategiju, odredbu... U ovom slučaju, u prostoru Galerije SC-a, njihov spoj rezultira začudnim izlošcima, grafičkim oblicima, točnije prijenosima u različite medije, jer ono što se transponira prolazi kroz osobno iskustvo i intimni pogled te ga je nemoguće podvesti pod stroge arhitektonske strukture sklone statičkim i drugim provjerama.

Gledati kako se sekvence filma transformiraju u skice arhitektonskih prostora ili kako se prostor nekog konkretnog trga transformira u gotovo apstraktni dijagram jednako je uzbudljivo kao, primjerice, gledati kazališnu predstavu čiji je završetak u formalnom smislu posve neizvjestan. Iako sigurno sve to nije novo, jer su razna umjetničko-neumjetnička povezivanja/križanja odavno već poznata i rezultirala su različitim nemogućim formama, ova je izložba/radionica/projekcija/događaj... svakako nešto što u našim prilično učmalim obrazovno-kulturnim prilikama otvara drugačije perspektive gledanja i na obrazovne, ali i na umjetničke mogućnosti.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.