Početkom devedesetih Quentin Tarantino bio je omiljen. Danas, nakon osmog filma, prvi put postaje omražen. Zamoran. Teškog hoda. Dosadan. Nesnosno dosljedan. I pritom, naravno, očekivano bahat, što mu je zaštitni znak.
Ne zove se njegov osmi film zaludu “Mrska osmorka”. Jedan gledatelj, nakon što je odgledao “Osmorku”, ogorčen filmom nazvao je Tarantina “debelim čovjekom s golemim ružnim licem i čelom”.
To bi sredinom devedesetih bilo nezamislivo. Sve do “Mrske osmorke” Tarantinovi su filmovi bili lijepi, među rijetkim suvremenim američkim filmovima u kojima vidimo sve boje pod nebom i u kojima ljudska put ima boju prave puti, a ne odvratan neljudski digitalni sivozeleni metalik premaz.
Njegova ranija dva filma, “Nemilosrdni gadovi” i “Odbjegli Django”, osim što su izvrsni, pravi su melem za gledateljev vid, bolno osakaćen ružnim digitalnim izgledom suvremenih holivudskih filmova.
S ta dva filma Tarantino nas vraća u holivudsku prošlost raskošnog Technicolora i widescreen formata koji je imanentan njegovom filmskom svijetu i licima, a ne formalna rutina suvremene produkcije namijenjene golemim multipleks ekranima.
Osim što su lijepi, Tarantinovi filmovi zadržali su u widescreen formatu normalan ljudski ritam i intimnost života u bezbrojnim redateljskim i glumačkim detaljima, a to je bila odlika klasičnog Hollywooda.
Tarantino se nikad ne žuri jer voli svoje junake i negativce te uživa u njihovom načinu života i govora na ekranu. Kao Woody Allen i Martin Scorsese, Tarantino pušta svoja lica da žive i govore koliko žele, a da pritom nikad ne dojade gledatelju.
Sve do “Mrske osmorke”, filma u kojemu su Tarantinovi karakteri prvi put zamorni i u kojemu 2 sata i 45 minuta filma prolazi kao vječnost.
Što se dogodilo? Je li moguće da je 52-godišnji Tarantino sam sebe ukleo kad je izjavio da će prestati režirati kad navrši 60 godina jer je uvjeren da redatelji (“kojima se više ne diže”, rekao je) nakon šezdesete više ne mogu režirati dobre filmove.
I to je izjavio baš on koji obožava nove filmove trojice danas još najvećih živućih američkih redatelja - 80-godišnjeg Woodyja Allena, 73-godišnjeg Martina Scorsesea i 85-godišnjeg Clinta Eastwooda! Sudeći po “Mrskoj osmorki”, Tarantino je kao redatelj “izgorio” mnogo ranije: u pedesetoj, nakon “Odbjeglog Djanga”.
Bez obzira na to kako će izgledati budući Tarantinovi filmovi (nadam se, naravno, da će, kao i Allen, Scorsese i Eastwood, režirati još dugo nakon 60.), njegovo je mjesto u povijesti američkog filma osigurano sa šest izvrsnih ostvarenja, kojima dva slabija (“Otporan na smrt” i “Mrska osmorka”) ne mogu potamniti sjaj.
Obilježio je epohu, vratio filmu i kinu glamur o kojemu je govorio Luc Besson kad ga je odgovarao od namjere da “Nemilosrdne gadove” radi kao TV mini seriju objašnjavajući da su njegovi filmovi jedini razlog zašto još ide u kino.
Iako američka kritika uglavnom hvali “Mrsku osmorku”, nisam zapazio da itko tvrdi kako njegov novi film spada među najbolje, a to se redovito pisalo o svim ranijim Tarantinovim filmovima (osim “Otpornog na smrt”).
Po tome se vidi da je u SAD-u Tarantino još nepogrešiva sveta krava. No publika ne mari za svete krave i njezine su reakcije okrutnije.
Za većinu normalne publike, dosad sklone Tarantinu, “Mrska osmorka” je mrzak, predug, zamoran, dosadan film s antipatčnim karakterima i nezanimljivom pričom nalik vestern krimiću u stilu Agathe Christie.
Gomila ljudi nađe se u snježnoj vijavici u nekoj brvnari te se dva i pol sata mrze, vrijeđaju i umiru tražeći krivca za zločine za koje nitko u kinu ne mari.
“Mrska osmorka” nije samo mrska, što bi bilo podnošljivo, nego je sitničava, čangrizava i nakazno pompozna, kao da publici s ekrana servira šampanjac i biftek, a ne podgrijano varivo staro osam dana.
Gledamo, kao u kazalištu, više od dva sata osmorku u zagušljivoj brvnari, u bučno reklamiranom Super Panavision 70 mm formatu, kako mrze jedan drugoga i cijeli svijet te bi nam to trebalo biti zanimljivo, duhovito i zabavno.
Nasreću, Tarantino još posjeduje urođeni osjećaj za razliku između dobra i zla te njegov moralni kompas osuđuje sve na pakao kakav zaslužuju, no u “Mrskoj osmorki” to i nije neki uspjeh jer nikoga na ekranu nije šteta.
Tko mari za mrskom osmorkom na ekranu?
Da stvar bude gora, sve pojedinačne sastavnice filma, kad ga seciramo kao truplo, vrhunske su: Tarantinova raskošna režija, njegovi dijalozi, izvrsni glumci, Richardsonova fotografija, scenografija, kostimi, ugođaj zimske divljine i pustoši.
Te su sastavnice, međutim, mrtve jer malo tko u kinu mari za mrskom osmorkom na ekranu: dvojicom čangrizavih lovaca na ucjene, jednom ružnom i prljavom ženom ubojicom koju čeka vješanje, mladim šerifom bez autoriteta, ekscentričnim engleskim krvnikom, šutljivim revolverašem u kutu, senilnim južnjačkim rasističkim generalom i podlim Meksikancem zvanim Bob.
