Danas se pokazuje koliko snažan utjecaj kazalište za djecu može imati na razvoj djeteta, izloženost imaginarnim svjetovima povoljno utječe na razvoj inteligencije, a pogled na svijet iz drukčije perspektive pomaže mladim umovima da zamisle nove svjetove, ideje, mogućnosti… Važnosti kazališta za djecu vrlo je svjesna i naša sugovornica, glumica Gradskoga kazališta Žar ptica Amanda Prenkaj. Rođena 1986. u Ivanić Gradu, studij glume završila je na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu, a danas, s pozornice matičnoga kazališta, preuzimajući razna lica, progovara o velikim i važnim temama. Pa iako je izravan povod našem razgovoru predstava “Mala Frida”, autorski projekt Jelene Kovačić i Anice Tomić, čija je premijera u Gradskom kazalištu Žar ptica zakazana za 28. listopada, s mladom smo glumicom razgovarali i o predstavi koja otvara problematiku vršnjačkog nasilja i šutnje kojom je ono obavijeno, “Ako kažeš, gotovi si”, a koja je Amandi Prenkaj donijela Nagradu hrvatskoga glumišta za najbolju žensku ulogu u lutkarskoj predstavi ili predstavi za djecu i mlade.
Express: Igra, čini se, ima vrlo širok raspon primjene u izvedbeno-scenskim umjetnostima i snažan kreativni potencijal. Kažemo da glumac na pozornici igra. Koliko je ‘igre’ u vašem igranju? Jesu li vas još zaigrani momenti privukli glumi? Kad se pojavio prvi impuls za glumom?
Gledajući svoju kćerkicu, koja ima pet godina i kojoj je igra najvažnija na svijetu, uviđam kako je igra neophodna za život, i onda kad odrastemo, a u kazalištu je ona glumcu poput kisika. Zahvalna sam što radim u kazalištu jer mi je dana svakodnevna mogućnost igranja. Za mene je to privilegij, a još kad naiđeš na kolegu s kojim se na isti način igraš, e to je čista radost. No čini mi se da nas ovaj današnji način život, koji diktira potrošačko društvo, udaljava od igre i da naša mašta biva sve više ukalupljena u neke uobičajene načine promišljanja i zamišljanja. Tu dolazimo do kazališta za djecu, koje brani ili bi trebalo braniti ‘pravu’ igru. U moru svih tehnoloških atrakcija lako se možemo pogubiti u stvaranju predstava. Zato mislim da kazalište tu igra bitnu ulogu. Dobra priča i igra sve su što djeci treba. A moj prvi impuls iliti potreba za glumom posve je nesvjestan. Ne sjećam ga se, ali se sjećam potrebe da nešto izvodim nekome, bilo kad.
Express: Odrasli ste u Ivanić Gradu, ondje ste pohađali osnovnu i srednju školu, a potom ste godinu dana u Zagrebu pohađali glumu u studiju Kubus. Koliko vam je to iskustvo poslije bilo od koristi u bavljenju glumom? Je li vas pripremilo ili ohrabrilo za upis na akademiju? I čime je Osijek pobijedio Zagreb?
Odrastanje u malom gradu najljepše je odrastanje koje dijete može imati, najzdravije. Ono je odredilo neke moje temelje osobnosti. Ivanić me podsjeća na Cicely, gradić iz serije ‘Život na sjeveru’. Sad vam ta informacija može više reći što sve osjećam prema svom gradu. Recimo, prostorna inteligencija koja mi je dana samo zato što sam cijelo djetinjstvo provela igrajući se u šumi, na livadi i polju, neprocjenjiva je. A što se tiče mojega glumačkog puta ili poziva, s odmakom mislim da je tekao prirodnim putem. Bojala sam se odmah ići na prijamni u Zagreb jer nisam išla ni na kakvu dramsku u Ivaniću, pa sam se uz pomoć i ohrabrenje jednog prijatelja odlučila za studio Kubus i divnu pedagoginju Simonu Dimitrov Palatinuš. Ona me uvela u glumački svijet, u to što to znači biti glumac, i to na nenametljiv način. A Osijek, u taj grad sam zaljubljena od tinejdžerskih dana. Priča je nebitna čitatelju, ali ljubav prema tom gradu me valjda i odvela onamo. Nema idealnijega grada za vožnju biciklom. Hehe, U Osijeku se dogodio drugi dio mog odrastanja. Prvi je vezan za Ivanić. A treći dio, eto, za Zagreb. Širila sam svoje krugove od manjeg prema većem. Razmišljam o tome da se u budućnosti preselim natrag u Ivanić, da zatvorim krug. To su moja tri grada i svaki ima svoje mjesto bitno za moje odrastanje.
Express: U jednom ste nastupu govorili o prekretnici doživljenoj na trećoj godini studija, kad vaša klasa nije uspjela srasti s novim profesorom. Koliko vas je to iskustvo oblikovalo? Kako danas gledate na važnost mentorstva?
Jednostavno, i loše i dobro mentorstvo te oblikuje i razvija kao osobu. Samo što si dobrom mentorstvu zahvalan do kraja života i uvijek se tome mentorstvu vraćaš kad zapneš kao umjetnik ili kao čovjek, kad posumnjaš u sebe. Dobro mentorstvo poštuje u potpunosti tko ti jesi i veseli se svim tvojim uspjesima.
Express: Što je bilo presudno za vaš povratak iz Osijeka u Zagreb? Je li postojao strah da će vam, kao diplomantici akademije izvan Zagreba, biti teže pronaći angažman?
Presudno je bilo to što u vrijeme mojeg studiranja u Osijeku nije bilo diplomskog fakulteta, a mojoj kazališno-životnoj suputnici Dunji Fajdić i meni bilo je bitno nastaviti studirati, pa smo upisale diplomski studij na Filozofskom fakultetu, na odsjecima za komparativnu književnost i fonetiku. Na kraju je to ispao fenomenalan spoj, umjetnički i intelektualni. A naravno da je teže doći do angažmana kada dolaziš iz manjeg mjesta. Ne znaju te režiseri, ne znaš ni ti njih. Nisu imali prilike nigdje te ni vidjeti. I jednostavno moraš tražiti načine da probiješ taj balon i pokušati pronaći svoje mjesto pod suncem.
Express: S kolegicama glumicama nakon diplome ste postavili predstavu ‘Glumice & to’. Bio je to vaš pokušaj da za sebe stvorite priliku na tržištu na kojem prilika gotovo da i nije bilo. Nedostaje li nam poduzetničkog momenta i nagona da konce pokušamo preuzeti u svoje ruke? Jesmo li često suviše pasivni?
Bio je to pokušaj, i to dobar pokušaj. Evo još živimo na staroj slavi, hehe... Ne samo da smo imale potrebu izraziti sebe nego smo imale i što reći našoj generaciji i onoj oko nje. Izrazile smo se kao glumice, kao stvarateljice i kao žene. Ja vam sve situacije u životu gledam kao situacije koje su meni bitne za rast. Vrlo sam mnogo naučila o sebi i o tome što želim a što ne želim u životu. Iako mi je i dan danas teško reći ‘ne’ nekim stvarima, ali učim se. Mislim da se u tome krije ta pasivnost, prepustimo se toj rijeci koja nas vodi kroz život, ali često ne shvaćamo da smo i mi kormilari tog putovanja. Trebamo ohrabrivati tek netom izašle studente s akademije da se izraze, i da zaslužuju sve dobre stvari. ‘Biti spreman, to je sve’, rekao je Hamlet.
Express: S druge strane, mora li glumac, odnosno umjetnik, ujedno na nekoj razini biti i poduzetnik ili barem poduzetan? Tjera li ga na to današnje ubrzano vrijeme?
Glumac mora i ne mora biti poduzetan. Svatko od nas ima različite želje, potrebe i pozdrave. Neki od nas vole biti dobro vođeni od strane redatelja u nekom projektu, a neki glumci vole kreirati (npr. pisati i režirati). Nažalost, metaforički rečeno, danas se sve svodi na to da si ti sam svoja firma koja ovisi o tome koliko si sposoban kao kreativni direktor voditi svoju firmu i ‘prodati’ sebe kao proizvod. Nemamo agente, pa smo zato prepušteni svojim direktorskim sposobnostima.
Express: ‘Glumice & to’ proglašene su najboljom predstavom VI. Gumbekovih dana, što vam je donijelo određeno priznanje i prepoznatljivost u kazališnim krugovima. Ipak, napola u šali kazali ste kako vam nije osigurala pojavljivanje u svim predstavama ili filmovima, što me navodi na pitanje bi li takva praksa uopće bila dobra? Koliko kazalište gubi pojavom stalno istih lica, necirkuliranjem glumaca?
Pa skoro ste sami odgovorili na ovo pitanje. Zamislite da sam u svim kazališnim hitovima i hrvatskim filmovima? Vjerojatno bih reciklira samu sebe do iznemoglosti i površnosti. Zvuči negledljivo. Nažalost, često gledamo isti krug glumaca. I razumijem to, uvijek je malo vremena i novca kad se radi film ili serija, pa pretpostavljam da je to jedan od razloga što se biraju glumci s iskustvom, za koje znaš da ti donose kvalitetu. Ali zaista nas ima puno, redatelji se trebaju interesirati i raditi audicije. Čini mi se da se tu krije taj ziheraški moment, mislim da kao narod ne volimo baš riskirati. Ziher je ziher. Iako neki redatelji ponekad riskiraju, ajmo to tako reći. Evo, nadam se da će neki redatelj riskirati sa mnom, hehe...
Express: Vratimo se na tren igranju. Je li teže igrati (se) na pozornici kad u publici sjede djeca? Koliko se u tom trenutku mijenjaju kazališne zakonitosti? Što je izazov?
Evo baš smo neki dan igrali predstavu ‘Ako kažeš, gotov si’. Djeca su toliko sudjelovala, toliko su bila s nama da su nam pomagala da još bolje igramo. Dakle, nikome od nas glumaca nije smetala takva interakcija publike s nama. Smeta jedino ako publika nije s nama, ali to onda znači da mi gore na pozornici baš i dobro ne pričamo priču, dobro ne igramo.
Express: Tematika predstave ‘Ako kažeš, gotov si’, za koju ste lani dobili Nagradu hrvatskoga glumišta, delikatna je i aktualna, a progovara o vršnjačkom nasilju. Jeste li i vi, odrastajući, proživjeli neki njegov oblik i koliko vam je, za ovu dvostruku ulogu, bilo teško vratiti se u dane odrastanja?
Naravno da sam osjetila na svojoj koži bullying, pa tko nije? Imam tu sreću da mi je dana borbenost, naslijeđena od roditelja, koji su me naučili da ne odustajem ma kako mi teško bilo i hvala im na tome. Tu sam gdje jesam zbog njih. Pitanje nasilja na kraju krajeva svede se na to koliku podršku imamo od najmilijih kojima se možemo povjeriti i potražiti njihovu pomoć. Svako malo svjedoci smo užasnih vijesti. Unutarnji osjećaj govori mi da se moramo vratiti postavkama lokalne zajednice, gdje brinemo jedni o drugima i ne žmirimo na nasilje nego reagiramo na njega.
Express: Trenutno pripremate ulogu Fride Kahlo u predstavi ‘Mala Frida’. Koliko se redateljsko-dramaturška interpretacija razlikuje od onoga što o Fridi Kahlo već znamo? Kakvo je, iz perspektive nekoga tko sad jest u njemu, bilo Fridino odrastanje? Koliko je ono oblikovalo njezin kasniji put?
Razlikuje se u tome da mi pokazujemo njezino djetinjstvo i njezin život nakon što je dobila dječju paralizu. I sve što nosi ta spoznaja da jedno dijete ima dječju paralizu, i koliko je ono izloženo predrasudama. A da ispričate tu priču ne vidim nikog boljeg od tandema Anica Tomić i Jelena Kovačić. Njihov senzibilitet za ovakve priče u ovom je radu krucijalan. Ne smijem mnogo otkrivati jer tekst koji je napisala Jelena Kovačić tako je lijep, poetičan i posjeduje sve kvalitete koje dramski tekst treba imati. Djeci uopće neće biti teško povezati se s pričom jer je Jelena to tako dobro napisala da te priča odmah uvlači u taj Fridin svijet. Mi veliki imamo predodžbu kakav je to Fridin svijet bio, pun mašte i boli, pa me zanima kako će je djeca doživjeti. Raduje me što me dopala ova uloga. Igrati takav snažan ženski lik, prepoznatljiv u cijelom svijetu, sve je što sam mogla poželjeti u životu. Imam osjećaj da se taj njezin svijet mašte i igre malo prelio na mene. I evo opet se vraćamo igri...
Express: Bi li ‘vaša’ Frida rekla ili bi odšutjela? Koja je najvažnija poruka koju ćete gledateljima predstavom pokušati prenijeti?
Oooo, rekla bi! Predstava progovara na toliko razina. Izdvojit ću jednu svima kojima treba malo ohrabrenja, a to je da se svakog straha u životu možemo riješiti. Samo je potrebno malo hrabrosti za to.
