Skandal s elementima tragedije, tako seks skandal i raspad Švedske akademije (te skupa s njom i Nobelove nagrade za književnost), opisuje Guardian.
No, do rastakanja sustava, dekadencije i možebitnog gašenja same Akademije došlo je kroz godine i godine ignoriranja problema kojima je Akademija bila prožeta.
Osim seks skandala, bila je poprište nepotizma, klijentelizma, ucjena, pronevjere, borbi različitih "struja" za prevlast, elitizma i šovinizma. Lice s kojim to sada povezujemo je ono francuskog fotografa i kulturnjaka Jean-Claude Arnault koji je u braku s članicom Akademije, pjesnikinjom Katarinom Frostenson.
On je, sve je to još uvijek navodno, serijski seksualni predator (dva su od 18 slučajeva upravo prešla u optužbu silovanja), a njegova je supruga navodno koristila sredstva Akademije kako bi financirala njihov kulturni klub i mužu bi "odavala" imena pobjednika Nobela kako bi zaradili na kladionicama.
Arnault je sve navode demantirao, a Frostenson se odbija oglasiti. U ponor su sa sobom poveli i čitavu plejadu sporednih likova. Šestero članova Akademije (od njih 18) povuklo se iz rasprava, a dvoje je na to prisiljeno. Sa samo 10 članova nemoguće je razbiti vakuum pa čak i izabrati nove članove, a članovi Akademije, prema pravilima, svoje pozicije drže do smrti.
U međuvremenu je imidž Nobelove nagrade za književnost, pa i Akademije, nepovratno uništen, a sve su glasnija šuškanja kako će švedski kralj Karl Gustaf sve razmontirati.
No niz nesretnih događaja nije krenuo jučer, niti s #MeToo pokretom ili bračnim parom Frostenson-Arnault. Dio zaposlenika Akademije kažu kako njima leđa drži "mačist i šovinist" povjesničar Horace Engdahl, nekada tajnik cijenjene organizacije, i bliski prijatelj Arnaulta koji za propast "Akademije i Švedske krivi švedske feministkinje".
Čak 18 priča žena o iskustvu s Arnaultom (novina ga nigdje ne imenuje ali je cijeloj Švedskoj bilo jasno o kome se radi) objavila je novina Dagens Nyheter. Arnault je svoje žrtve, mlađe žene, često napastovao i u luksuznim stanovima u Parizu i Stockholmu čiji je vlasnik Akademija.
Ubrzo nakon što se skandal razmahao i tajnica Akademije, Sara Danius, inače kći poznate švedske književnice Anne Wahlgren, rekla je kako je Arnault seksualno zlostavljao i nju. Sazvala je odvjetnike i pokušala ishodovati da se Frostenson izbaci iz Akademije, no Engdahl je pak vodio svoju kampanju u kojoj je tražio da se izbaci Danius.
Na kraju su obje žene "izletjele", a veliki se dio švedske javnosti konsolidirao s Danius tvrdeći kako je ona "žrtveno janje pokvarene žene i moćnih muškaraca", a dovoljno je članova Akademije odstupilo da se ne može postići kvorum.
Nobelova je fondacija u međuvremenu javno rekla da ne planira financirati Akademiju ukoliko ne "počisti svoje redove".
Akademija je, analizira Guardian, dugi niz godina bila besramno mačistička i elitistička, a sve što se radilo (i guralo pod tepih) radilo se u ime tradicije i časti, zaštićeno slavom, novcem i prestižem. Sada se, gledano unatrag, postavlja pitanje koliko su vjerodostojni bili njihovi izbori književnika za Nobela, i što zapravo - idejno i tradicijski - stoji iza tog priznanja.
Sama Akademija datira iz 1786., a osnovana je s idejom njegovanja lijepe književnosti te švedskog jezika. Članstvo u Akademiji garancija je cjeloživotnog prestiža, fanfara, relativno dobre apanaže (40.000 funti godišnje), ručkova u najboljim restoranima i odsjedanja u najboljim hotelima.
Danas, kao i u većini zemalja (posebno manjih), na životu uz pomoć subvencija drži "lijepu i neprofitnu" književnost i njezine autore, a "mainstream" pisce poprilično ignorira. Već je sedamdesetih, piše Guardian, u pitanje dovedena ideja da je švedska Akademija utjelovljenje svega onog najboljeg i najispravnijeg kada je riječ o umjetnosti. Članovi Akademije bili su prisiljeni ne samo čitati književnike iz Japana, Latinske Amerike i Azije, nego i kontekstualizirati njihove radove unutar njihovih kultura i tradicija.
Kada su Šveđani pokušali "gurnuti" svoje kandidate, pjesnika Harryja Martinsona i Eyvinda Johnsona, smijao im se čitav svijet. Martinson je, kažu znalci, svakako bolji pjesnik od Boba Dylana koji je 2016. dobio nagradu. Ali javno prozivanje i kritike prema Martinsonu i Johnsonu bile su samo naznake novog vremena.
Martinson je, ujedno, bio i član Akademije koji se pet godina nakon nominacije ubio. Njegovo je mjesto ispunila književnica Kerstin Ekman, sa sjevera Švedske, koja nije bila impresionirana prestižem Akademije. Naprasno je napustila Akademiju nakon javne svađe kada ostali članovi nisu htjeli niti razmisliti o tome da se podrži pisac Salman Rushdie na kojeg je bačena fatva.
Ekman, i još dvojici članova koji su je podržavali, rečeno je kako nema načina da "izađu" iz Akademije, jer je počast doživotna, pa su oni učinili nezamislivo - prekinuli svake kontakte s institucijom, a glas o skandalu se pronio po svijetu. Ekman je, uz to, bila jedna od rijetkih članova Akademije čiji su se romani i prodavali, a odlično podcrtava jaz između "popularnog" pisanja i elite.
Guardian navodi još jedan primjer, onaj dvojice pisaca iz malog grada sa samog sjevera. Obojica se zovu Stig Larsson (iako je drugi nakon uspjeha prvog ime promijenio u Stieg). Dok je Stieg Larsson pisao za ljevičarske novine te nije niti doživio svjetski uspjeh svog "komercijalnog" djela, trilogije "Millennium" (za koju su mnogi članovi rekli kako je nisu niti probali pročitati), Stig Larsson je oko sebe okupio vrhunski obrazovane književne kritičare i osnovao časopis "Kris" u kojem je objavljivao intervjue s Foucaultom i borio se protiv najezde amerikanizacije kulture.
U pokušaju okretanja novim generacijama u Akademiju je 1992. uvedena mlada feministička pjesnikinja Katarina Frostenson. Već je tada bila udana za starijeg Jean-Claude Arnaulta s kojim je vodila klub Forum, predan visokoj kulturi. Ako ste u Švedskoj za sebe htjeli stvoriti ime i prestiž trebali ste biti član Forum/Kris kružoka, a Forumu je iz Akademije počelo kapati još više novca. Akademija se sada brani da oni tada nisu znali da pola Foruma i formalno glasi na pjesnikinju.
U Akademiji su, od tih godina, sve važniji postajali Arnault i Engdahl. Engdahla, kojem su na vratima radi oštrih kritika svojedobno ostavljali ljudske fekalije, medijima je "cinkala" i njegova nekadašnje supruga, teoretičarka književnosti Ebba Witt-Brattström.
"Kada je 1998. izabran u Akademiju bio je toliko sretan i ponosan da je skakutao okolo kao da je konzumirao heroin. Sav mu se rad isplatio, kao i ulizivanje. On je sada bio bio na braniku visoke kulture, ili se barem tako vidio", rekla je Witt-Brattström.
Njegov veliki prijatelj Arnault je kasnih devedesetih već imao titulu ženskaroša, ali u pred #MeToo eri njegovi se postupci nisu preispitivali kao danas.
Nastavak na sljedećoj stranici...
