Sve što sam u životu uspio postići postigao sam lako

U filmu Prestona Sturgesa iz 1941., uspješni holivudski redatelj John L. Sullivan koji karijeru duguje "plitkim" komedijama, u želji da se odmakne od toga i učini iskorak u navodno ozbiljnije filmove, otisne se na "Sullivanova putovanja" kako bi kao privilegirani pripadnik elite, prerušen u beskućnika, proživio i spoznao istinsku patnju. Joel McCrea kao Sullivan treba se prvo izgubiti u bespućima američkih prerija, biti ozlijeđen, pokraden, čak i na neko vrijeme izgubiti pamćenje, kako bi pred kino platnom u zatvorskim prostorijama i jednim naoko banalnim crtanim filmom shvatio: smijeh možda nije puno, no nekim ljudima je sve što imaju. Ne znam je li Jiri Menzel pogledao Sturgesov film, no ono za što su fiktivnom holivudskom redatelju (a ne podsjeća li tako neodoljivo na stvarnost?) bili potrebni mjeseci nesretnih avantura, Menzelu se, rođenom tek godinu i pol prije rata u Pragu, nekako samo po sebi podrazumijevalo. Ne samo to da smijeh nikad nije banalna utjeha, nego i to da komedija često priča zapravo najveće tragedije. Toga kolika je vještina potrebna za uspješnu komediju, vjerojatno nije bio svjestan. Ali ju je imao kao rijetko tko.

"Sve što sam u životu uspio postići postigao sam lako", piše češki redatelj, glumac i scenarist na početku svoje autobiografije "Hirovita ljeta", objavljene ove godine na hrvatskom u izdanju Školske knjige, u prijevodu Dagmar Ruljančić. Svakome tko se makar nakratko susreo s Menzelovim radom jasno je kako tu rečenicu piše bez imalo pretenzije, iskreno i s punom zahvalnošću na, kako kaže, "nezasluženom sretnom životu". Knjiga naslovljena prema jednom od njegovih poznatijih filmova posve je osobna kronika tog sretnog života, koji bi se kroz nečije druge oči vrlo lako mogao doimati posve drugačijim. No sreća na Menzelovu pogledu. Jer "Hirovita ljeta" nisu samo biografija jednog uistinu izvanrednog čovjeka - kao da to ne bi bilo dovoljno - nego i biografija umjetnika u punom smislu. To je i kronika jednog vremena, turbulentnog i po svemu sudeći neponovljivog, Čehoslovačke u tri okupacijska režima, začetaka sjajne češke kinematografije. Pomalo i Jugoslavije, onog najboljeg što je tad mogla ponuditi. I kao što se odmah može odbaciti svaka pretencioznost i nadmenost, jednako se može učiniti i sa sentimentom i nostalgijom. Jiri Menzel ispisuje svoj život kako je tijekom njega i stvarao - jednostavno, zaneseno, s puno ljubavi prema sadašnjem trenutku i gotovo dječjom vjerom u dobrotu. Iskreno i hirovito. Nema tu žaljenja za prošlim, nema preispitivanja, nećete naići ni na ogorčenost ili zamjeranje. Na 425 stranica ima pak dirljivih obiteljskih uspomena, anegdota jedne generacije filmske akademije, vjerojatno neponovljivog spoja talentiranih i posvećenih ljudi, sjećanja s filmskih setova, ponajviše druženja, razgovora i međusobnog poticanja glumaca, filmaša, književnika (itekako ima književnosti!), a prvenstveno - u apsolutno svemu ima tog njegova divnog humora. Memoarski zapisi popraćeni su brojnim fotografijama i dokumentima, a oni pak duhovitim Menzelovim opisima i komentarima, koji su i sami za sebe mali literarni dragulji. I iza svega toga je, čini se, ona ista lakoća zbog koje se "Ljeta" čitaju tako neopterećeno, kao što Rudolf Hrušinsky u (gotovo) istoimenom filmu pluta po površini jezera s cigarom s ustima.

Kao ratno dijete iz jedne građanske obitelji s tadašnje periferije Praga, Jiri Menzel nije uopće imao ambiciju postati filmskim redateljem. Poput većine njegove generacije odgajane u duhu sveopće i blažene jednakosti, nije imao potrebu za isticanjem. Imao je pak sklonost književnosti od djetinjstva, čak je sanjao postati novinar kao što mu je to bio otac, koji je zbog svog djelovanja bio i uhićen tijekom njemačke okupacije. I iako će se kasnije sukobljavati s komunističkom vlasti, doživjeti da mu zbog cenzure film "Ševe na koncu" stoji u ladici do 1990., kao i sve drugo, uz malo sreće izbjeći fizički okršaj tijkeom Praškog proljeća, prva objavljena pjesma tad 14-godišnjeg Menzela bila je posvećena ni manje ni više nego Staljinu. Nasreću, i jedina takva.

Možda nije gledao Prestona Sturgesa, no slušao je Glenna Millera, Gershwina, Sinatru, Ellu Fitzgerald, kasnije i Smetanu i Mozarta, gledao je pak Jeana Renoira, Vittorija de Sicu i Federica Fellinija, čitao je Karela Čapeka, Čehova, Maupassanta. Čitao je neprestano i nemilice. Ta ga je ljubav prema književnosti dovela i do Vladislava Vančure, kod nas relativno nepoznatog češkog pisca, autora, između ostalog, i pripovijetke "Hirovito ljeto" te, naravno, Bohumila Hrabala. S njim je Menzel surađivao dugo, imali su blizak, prijateljski i s Hrabalove strane pomalo i očinski odnos. Njegove su priče poslužile kao podloge nekima od Menzelovih najpoznatijih filmova. Upravo je zadivljujuće povjerenje tad etabliranog pisca, "strike Hrabala", kako ga je Menzel oslovljavao do kraja njegova života, kad upoznaje 27-godišnjeg mladića s tek nekoliko studentskih filmova iza sebe (i željom da se bavi kazalištem) i s njim počinje pisanje scenarija prema svojoj noveli "Strogo kontrolirani vlakovi". Film je to koji na najbolji mogući način odgovara na vječno pitanje o odnosu književnog predloška i njegove filmske adaptacije, odnosno pokazuje kako se radi adaptacija u pravom smislu - ona nije prijepis, nego prijevod, različiti se mediji trebaju nadopunjavati, međusobno komunicirati, a vlastita interpretacija otvara nove prostore i ni s čim ne umanjuje polazišno djelo. Opće je poznato da je taj Menzelov dugometražni prvijenac osvojio Oscara za najbolji strani film 1966. godine, no priča o njegovu nastanku, odabiru suradnika, jednostavnom i posvećenom radu, neopterećenosti rokovima i čistoj ljubavi prema filmu - gotovo je jednaki užitak za čitati, kao što je to samo gledanje filma. Iz današnje perspektive, kad je i ne samo nepisano pravilo da se za konkuriranje za Oscara itekako mora lobirati, nestvarnim zvuči ta nehajnost s kojom je Menzel došao na dodjelu, da bi se vratio s kipićem (koji je, uzgred rečeno, do kraja života držao u vrećici u kojoj ga je donio) u državu, odakle je kasnije najdalje mogao - u vikendicu.

"Vlakovi" su tek jedna od filmskih epizoda - svoja poglavlja imaju i cenzurirane "Ševe na koncu", puno manje uspješan "Zločin u noćnom klubu", "iskupljenički" film koji ga je oslobodio embarga, "Tko traži zlatni grumen", posveta vještom češkom nasljeđu bijega unutar "željezne zavjese", "Vikendica kraj šume", sretan slučaj filma "Selo moje malo", njegova druga nominacija za Oscara - uz to i mnogo kratkih filmova, opisanih jednako podrobno i pronicljivo kao i svjetske uspješnice - te apsolutno fenomenalan "Striženo, skraćeno". Kako ga je filmu dovelo kazalište, jednako su, ako ne i više, zastupljene i njegove dugovječne predstave, među kojima se svakako ističe ona prema Machiavellijevoj "Mandragoli".

Ipak, autobiografija nije faktografija i ono što ostaje nakon čitanja ulomci su o dosad nepoznatome Menzelu, Oscarom nagrađenom redatelju koji je i kao sredovječni gospodin živio u roditeljskom domu, dugovječnom neženji (njegova supruga Olga trebala je ući u neku sljedeću knjigu - ipak se oženio već u poznoj dobi), ipak s velikim brojem prijateljica o kojima govori bez imalo senzacionalizma i hvalisanja, moguće i zbog toga što si nije mogao priuštiti voditi ih u hotele, pa ih je da ne bi provodili vrijeme u njegovu Trabantu ili kasnije Saabu dovodio u stan Vaclava Havela, kojega je oslovljavao s "gospodin stanodavac", sve dok nije bilo primjerenije obratiti mu se s "gospodine predsjedniče države". Za spomenuti je i Menzelovo iskustvo režiranja "Hamleta" u Dubrovniku koji "izgleda kao da ga je netko izrezbario iz jednog komada bjelokosti", mjestu gdje je, kako kaže, proveo najljepše ljetovanje. Nesumnjivo bi bilo tako i da nije tamo došao iz zatvorene Čehoslovačke. To ljetovanje ga je dovelo i do kasnijih angažmana u zagrebačkom kazalištu Komedija, posebnog odnosa s hrvatskim glumačkim velikanom Perom Kvrgićem, a onda i suradnje s nacionalnom televizijom na dokumentarnim filmovima o Jadranu te gostovanja u kultnim "Kratkim dodacima" Trećeg programa.

Pisana s lakoćom, da, no nipošto olako, Menzelova autobiografija, poput njegovih djela i njega samog, oštroumna je i profinjeno sarkastična. Kritična i prema društvu i prema Menzelu samom. Sve ono kroz što prolazi u životu uz malo sreće, on vrlo jasno vidi, razumije i secira - svjestan je da su za njegov i uspjeh njegove generacije, one takozvanog čehoslovačkog novog vala, odgovorni isti oni koji mu nakon za Europu ključne 1968. godine predstavljaju barijeru i na neko vrijeme čak onemogućuju rad. Svjestan je toga i kad se odbija pridružiti kolegi Milošu Formanu u SAD-u i prigrliti sve ono što dolazi s velikom filmskom industrijom u kojoj bi nesumnjivo postigao uspjeh. Jiri Menzel ostaje sumnjati u svom Pragu, odabire financijsku nesigurnost, strah od cenzure, no odabire raditi na svom jeziku (engleski mu ionako nije bio jači, učio je francuski) i, što mu je najvažnije, sa svojim prijateljima. I od dobre priče - a to mu je nepobitno važno - važniji su mu ljudi.

S tankoćutnošću i društvenom svijesti, kako je radio svoje filmove, postavlja i "Hamleta" na Lovrijencu u suradnji s Georgijem Parom. Na sudjelovanje na Dubrovačkim ljetnim igrama čekao je punih deset godina od prvog poziva. Naposljetku su ga boljševici pustili izvan države, umro je Tito, a Menzel režira oduševljen zagrebačkim i beogradskim glumcima. Mudro intervenira u kraj drame, kako intervencija strane vojske ne bi aludirala na onu moguću sovjetsku. Od njegove sklonosti političkoj provokaciji, ona možda najzanimljivija ostala je nesnimljena. Jedini film za koji mu je žao što ga nije snimio, tako tvrdi jedan od najvećih autora europske komedije, ni manje ni više je onaj prema zatvorskim "Sjećanjima" Alberta Speera. Trudim se ne razmišljati o toj možda najvećoj nesnimljenoj europskoj tragičnoj komediji - kako bi to veliki film bio!

O tome kako je odabrao glumicu za lik Maryške u fenomenalnom filmu "Striženo, skraćeno", također prema Hrabalovoj pripovijetki, i to o ljubavi njegovih roditelja, vrijedi čitati samo iz njegova teksta. One Maryške, za kojom kad najednom kratke kose, u suknji što se tek neznatno podiže dok klizi biciklom kroz selo njeno malo, svećenik nekome prišapne: "Golo žensko koljeno drugo je ime Duha Svetoga!". U Čehoslovačkoj 1981. izgovorena je jedna od najvještijih rečenica filmske komedije, sigurno ikad. I samo iz Menzelovih riječi vrijedi čitati i o tome kako je "na prijevaru" upao na Akademiju, kako mu se taština nakon prvotnog uspjeha obila o glavu, u čemu je razlika rada s glumcima u kapitalističkoj Švicarskoj i kod kuće u Pragu, kako je naučio hodati na užetu za potrebe glume - kako se počeo baviti glumom uopće, kako je... mnogo toga, i više nego što se čini da stane u jednu knjigu.

Tko je uživao u Menzelovim filmovima, uživat će i u "Hirovitim ljetima". Tko nije, stigne ih još pogledati, barem je taj grijeh lako ispraviti. Mogla bih napisati još toliko toga o njemu, a ipak je sav svoj rad on sam najbolje sažeo u jednoj sasvim osobnoj uspomeni: "Doživio sam još jedan zvjezdani trenutak u kojem sam dobio poruku da nije toliko važno da onaj kojeg volim bude baš sad sa mnom i voli me. Važno je to što uopće postoji! Da je netko na svijetu koga ja volim, kome se šutke povjeravam, kome pripadaju moje misli. To je moj neslućeni dvojnik bez kojega bih bio poput čovjeka s jednom nogom. Nekoga voljeti ne znači

da ga želiš posjedovati. Ta me je misao umirila i umiruje me do danas". Možda se čini da to nema nikakve veze s njegovim filmovima. Ali ima, itekako ima.