Svake godine Švicarska potroši skoro 8 milijuna švicarskih franaka na promociju i očuvanje retoromanskog jezika odnosno romanša ili, kako ga pišu sami Retoromani, rumantsch. Riječ je o jeziku kojim govori švicarski narod Retoromani, čak zapravo niti ne svih 75.000 Retoromana, nego njih još samo 60.000. Broj onih kojima je to materinji jezik, još je i manji, njih samo 36.600.
Čak i u Graubündenu živa je egzotika pronaći nekoga od takvih, a unatoč tome imena ulica u tom kantonu, natpisi u restoranima još uvijek se redovito ispisuju i na retoromanskom. U prvom redu je razlog onih 8 milijuna franaka godišnje, zbog čega i jest moguće da još uvijek izlaze novine na tom jeziku, da postoji TV postaja na tom jeziku, da se u tu i tamo ponekoj školi na tom jeziku održava nastava. Osim lingvistički, ovaj jezik jako je zanimljiv zanimljiv zbog još nekoliko razloga.
Prvo, zato što se vrlo precizno zna otkada potječe, oko 15. godine prije Nove ere kada su u taj kraj prodrli rimski vojnici i trgovci, pa je do nastanka novog jezika nastala mješavinom pučkog latinskog i starosjedioca tadašnje Rhaetiae, odnosno današnjeg Graubündena. "Discurras ti rumantsch?", na to pitanje danas će potvrdno odgovoriti sve manje Retoromana, jer se u 21. stoljeću broj govornika tog jezika – prepolovio. To znači da jeziku doslovno prijeti izumiranje, što je drugi razlog zašto je jezik zanimljiv.
Izumiranje, inače, ozbiljno prijeti i nekim jezicima u Hrvatskoj, i to: arbanaškom, istriotskom, istrorumunjskom, judeošpanjolskom, svim dijalektima romskog jezika, venetskom jeziku i zapadnorusinskom mikrojeziku. Ogromna većina Hrvata za većinu njih nikada nije ni čula, kao što nije čula niti za dalmatski jezik, potpuno izumrli jezik koji se nekoć govorio uz današnju dalmatinsku i crnogorsku obalu. Za njega je skoro jedinstven slučaj da se točno zna trenutak kad je nestao; 10. lipnja 1898. kada je Krčanin Tuone Udain poginuo u eksploziji cestarske mine.
Na točno tom putu danas je i retoromanski jezik u Švicarskoj, jezik koji je u ovom kantonu bio prevladavajući jezik čak jedno i pol tisućljeće, sve do 15. stoljeća kada je kanton ušao u konfederaciju iz koje se razvila današnja Švicarska s tri prevladavajuća jezika – njemačkim, francuskim i talijanskim. Problem koji se pojavio, isto kao što je riječ s izumirućim jezicima u Hrvatskoj, bio je isključivo praktične prirode.
U novoj konfederaciji najlakše je bilo koristiti se njemačkim jezikom, jer se retoromanski, već do tada u ionako tijekom prometno katastrofalnog Srednjeg vijeka, lokalizirao u 150 više ili manje izoliranih dolina i tijekom dugih stoljeća podijelio u pet različitih dijalekata, svaki sa svojim i izričajem i pisanim normama. U kanton su sve više prodirali i njemački i francuski, od 19. stoljeća tadašnje vlasti čak su počele i poticati Retoromane u Graubündenu da se koriste njemačkim jezikom, koji je danas glavni jezik na tom području.
Ipak, još 1938. Švicarci, ponosni na svoju četverojezičnu naciju, glasali su s čak 90 posto da i retoromanski jezik bude službeni jezik u Švicarskoj. Takva kultura jedne nacije pokazuje, zapravo, gdje referendum ima smisla, u kakvom civilizacijskom okruženju, jer, naime, Švicarci jako vole referendume, često ih imaju i u pravilu na njima si tek rijetko zakompliciraju problem koji njime idu rješavati.
Retoromanski je 1982. doživio i to da je lingvist Heinrich Schmid sa Sveučilišta u Zürichu složio ujedinjenu, standardiziranu verziju retoromanskog, a od 1996. taj njegov retoromanski jezik postao je jedan od jezika koji se koristi na raznim razinama administracije u Švicarskoj. Problem je ispao u tome što je većina Retoromana odbila koristiti taj jezik u svakodnevnom životu, smatrajući ga umjetnim, što on doista i jest, ali to još nije bio glavni razlog, koliko to što su jedinstveni retoromanski jezik smatrali i smatraju prijetnjom po svojih pet različitih dijalekata.
Dodatna prijetnja i jeziku i njegovih pet dijalekata jest to što je u posljednje vrijeme čak 40 posto izvornih govornika retoromanskog odselilo u Zürich i druge velike gradove u potrazi za poslom, karijerom, obrazovanjem, što im je već primarno važno u životu.
Izvornih govornika je sve manje i u samom kantonu Graubünden, jer i tamo gdje se jezik još tu i tamo i govori, naprosto je lakše živjeti i snalaziti se s njemačkim jezikom kao primarnim, nego s retoromanskim koji je svakodnevno živ u društvu samo još u nekolicini raštrkanih donekle izoliranih mjesta. Istina, još uvijek odlično stoje i retoromanska televizija i retoromanski radio, kao i retoromanske novine, čak i prodavaonice knjiga s izdanjima na tom jeziku, kao što je Provini Il Palantin.
Postoji čak i hip-hop bend koji repa na retoromanskom jeziku, "Liricas Analas". Tu krajnje egzotičnu pojavu iskopao je BBC. "Svi u bendu odrasli su u Graubündenu. Jezik je u rapu sredstvo izražavanja i ako ne repaš na svom materinjem jeziku, puno više si preokupiran korištenjem tog sredstva izražavanja nego slobodnim izražavanjem misli i ideja. Nikada nam nije bila ideja našim muzičkim radom promovirati jezik, ali ako na ovaj način možemo postati dijelom promoviranja retoromanskog, utoliko bolje", kazao je Johannes Just.
Tom izjavom Just je nesvjesno objasnio koliko je važno očuvanje svakog jezika i kolika je tragedija po čovječanstvo, po kompletnu današnju civilizaciju, kada neki jezik nestane. A procjenjuje se da u prosjeku svaka dva tjedna nestane po jedan jezik. Stvar je u tome da je svaki jezik nastao kao način izražavanja skupine ljudi određene svojom kulturom, društvom, uvjetima života, da se razvijao i mijenjao tijekom stoljeća.
To onda znači da je svaka posebnost jezika nastala kako bi se na izvoran način opisala neka okolnost u društvu narednim generacijama. Gubitak nečega takvog kroz gubitak jezika posljedično znači i gubitak znanja i kulture iz nebrojenih generacija prije nas. No, Švicarci se za svoj retoromanski jezik danas bore žešće nego ikada upravo zato što je jezik ugroženiji nego ikada, sveden na samo 36.600 govornika kojima je on primaran.
