Netko neupućen u povijesne lokalne prilike, ostat će šokiran kad u ulici Bachstraße u gradiću Ravensburgu u Gornjoj Švapskoj na uglu bivše gostionice naiđe na skulpturu umjetnika Petera Lenka. Skulptura prikazuje debelog svećenika kako sjedi na ramenima njegovog sluge, a ovaj sjedi na ramenima žgoljavog dječaka i još ga šiba štapom. Riječ je o skulpturi kojom se podsjeća na to da je u gradiću koji danas ima 50.000 stanovnika, u 19. stoljeću postojala tržnica djece. I to kakve. Bila je riječ o djeci iz alpskih krajeva kojom se na takvim mjestima doslovno trgovalo kao praktično ropskom snagom, jer su bila ili siročad ili iz siromašnih obitelji ili iz vanbračnih veza ili im je netko od predaka bio Rom ili su ih roditeljima oduzeli iz tko zna kojeg razloga.
Razloga u tim jezivim vremenima u dozlaboga isključivim i hermetički zatvorenim područjima Alpa bilo je nebrojeno. Brutalna epizoda iz povijesti utoliko je gora zato što je bila riječ o sustavu zbrinjavanja nezbrinute djece koji se provodio – zakonski, iza kojega su stajale državne vlasti. Najčešće su ih preuzimali vlasnici seoskih gospodarstava, mada je bilo slučajeva da su djeca morala raditi i u industriji, čak i rudnicima. Djeca su bila prisiljena raditi bez plaće, hranili su ih slabo, naravno da su ih njihovi "skrbnici" zapravo vlasnici gadno tukli, umirala su od pothranjenosti i bolesti, a nerijetko su bila i seksualno zlostavljana.
Takva praksa pojavila se od otprilike 1800. godine, zapravo kao nadomjestak za ukidanje kmetstva. Provodila se u alpskim područjima Njemačke i Austrije, ali je najgore posljedice ostavila u Švicarskoj. Posljednji slučajevi djece-robova u Švicarskoj zabilježeni su čak još i u 1980-im godinama. Cjelovite brojke djece koja su tijekom skoro dva stoljeća prošla kroz pakao ropstva usred suvremene Europe apsolutno nikada neće biti poznat. No, već i fragmentirani podaci naprosto su užasavajući. Prema podacima Marca Leuenbergera, povjesničara iz Berna, uoči Prvog svjetskog rata čak 10 posto sve djece u tom švicarskom kantonu bilo je prisiljeno na takav ropski rad do punoljetnosti. Ukoliko bi punoljetnost djeca i doživjela.
A ako bi sve to i preživjela, ostajala su neobrazovana, užasno traumatizirana, bez apsolutno ikakve imovine, uništenog zdravlja... Procjenjuje se da je uoči Prvog svjetskog rata u jednom trenutku na području cijele Švicarske od 1,17 milijuna djece na takav način ropski bilo iznajmljeno njih čak četiri posto ili 47.000. Procjene o nekoliko stotina tisuća djece robova iz Alpa tijekom dva stoljeća takve prakse stoga se, zapravo, čine i vrlo, ako ne i previše umjerenima. O tom dijelu svoje povijesti, do te mjere donedavne da zapravo seže skoro do samog kraja 20. stoljeća, Švicarska je uvelike šutjela sve do 2005.
Tada je švicarsko ministarstvo pravosuđa zatražilo i dobilo izvještaj stručnjaka o zbrinjavanju djece iz tog doba, a iz izvještaja su stali iskakati leševi izmrcvarene djece kroz stoljeća i sve do prije nekoliko godina. To je bio i prvi put da se o toj djeci počelo govoriti kao o "žrtvama" i tek tada je nekome palo na pamet da se prihvati revizije dotadašnje prakse zbrinjavanja djece u udomiteljskim obiteljima, još uvijek suspektnom pojavom u zabačenijim krajevima Alpa. Tek tada se po prvi put stalo spominjati da je čak i danas, u 21. stoljeću, praksa udomljavanja djece i korištenja kao radne snage uvelike zakonski neregulirana.
Odnosno, od 15.000 djece koja su danas udomljena, nitko ne može tvrditi da je od njih ijedno zakonom potpuno zaštićeno. Čak i broj od 15.000 nije iz nekakvog registra, nego se naprosto procjenjuje da ih danas u Švicarskoj ima toliko. A tek o tome koliko je danas odraslih koji su kao djeca preživjela moderno ropstvo ili kmetstvo, kako tko voli nazvati, i koji i danas trpe teške emocionalne, psihičke i druge zdravstvene posljedice, apsolutno se može samo nagađati. Prije dvije godine, ipak, u Švicarskoj je pokrenuta akcija "Wiedergutmachungsinitiative", u sklopu koje će se osnovati fond vrijedan pola milijarde švicarskih franaka, kako bi se iz njega odraslim žrtvama dječjeg ropstva isplaćivalo između 20 i 25 tisuća franaka odštete.
