Islandski pjesnik i romanopisac Eirikur Orn Norddahl (1978.), autor šest knjiga poezije, pet romana, dviju zbirki eseja, pa čak i jedne kuharice, trenutačno je jedna od najsjajnijih zvijezda na islandskom književnom nebu.
U književnost se otisnuo kao eksperimentalni pjesnik, no proslavio se s nagrađivanim romanom "Zlo" (2012.), satiričnom kritikom rasizma i desničarskog populizma u kojoj moderni ljubavni trokut između Židovke opsjednute nasljeđem holokausta, njezina muslimanskog dečka i ljubavnika neonacista u suvremenom Reykjaviku koristi kao odskočnu dasku za uranjanje u povijest Islanda i Europe, čije mračne tajne poput raka izjedaju sadašnjost, odnoseći nove žrtve starih bolesti europskih društava - nacionalizma, fašizma, netolerancije, zatvorenosti, mržnje...
Sin ribara i učiteljice, odrastao u malom ribarskome mjestu na sjeveru te otočke zemlje, Norddahl je doista osebujna ličnost - prvi mu je posao bio u tvornici škampa s 12 godina, a u međuvremenu je radio kao noćni čuvar, kuhar u dječjem vrtiću, učitelj razredne nastave, jedini bijelac među čistačima na finskom cruiseru, školski podvornik, čuvar u staračkom domu, prevoditelj i novinar.
Njegova četvrta knjiga "Zlo" mješavina je ispovijesti, pripovijesti i bloga uobličena u drsko duhovit literarni feljton o opasnoj povijesnoj petlji neprestanog ponavljanja zločina prošlosti. S autorom započinjemo od, naravno, književnosti.
Island je vrlo 'književna' nacija - Islanđani pišu više knjiga po glavi stanovnika od bilo kojeg drugog naroda, a otprilike svaki deseti ima objavljenu knjigu. Čini se da je spisateljski posao na Islandu - posao kao svaki drugi. Znači li to da je temeljna uloga književnosti - kao instrumenta društvenog osvještavanja, zrcala društva, alarma koji naciju čuva od 'zastranjivanja' - dovedena u pitanje? Što književnost predstavlja vama?
Dosta toga je, naravno, pretjerivanje. Jedna od prednosti toga da ste mala zemlja je to što možete plasirati svakakve izmišljotine, a nitko ne može znati što je prava istina. A onda toliko pretjerujemo da na kraju i sami zaboravimo na tu istinu. Kad je riječ o književnosti, Island uglavnom muče isti problemi koji muče druge zapadne nacije, na primjer, razina pismenosti tinejdžera je užasna, posebno među dječacima. Također, podaci o broju objavljenih knjiga uključuju sve vrste izdanja, dakle i priručnike, samizdate te slično. Čini mi se da sam negdje pročitao i to da se tvrdnja da je svaki deseti Islanđanin nešto objavio zapravo odnosi na bilo što u tiskanom obliku, uključujući novine. Ali ima u tome i zrnce istine. Mala kultura mora održavati određeni broj pisaca želi li nastaviti imati živu književnost na vlastitom jeziku. To nije stvar postotaka - mala kultura mora proizvoditi svake godine određeni broj tiskanih knjiga, različitih žanrova i raznolikih glasova. Drugačije ne bi mogla preživjeti. U manjoj kulturi ta brojka postaje veći postotak nego u velikoj. Važno je napomenuti da na Islandu gotovo nitko ne bi mogao preživjeti samo od pisanja - zato postoji državni fond koji autorima omogućuje da nekako sastave kraj s krajem.
Višestoljetna islandska tradicija bilježenja i pričanja priča dio je procesa samoodređenja Islanda kao nacije. Utječe li današnji globalizirani, internetom pogonjeni svijet na patriotski kanon? Postoji li mainstream, što sadrži i kako se vi u njega uklapate? Je li, po vama, internet utjecao na književnost na pozitivan ili negativan način?
Internet je užasan. I divan. Ali prije svega, internet je samo to što jest, poput motora s unutarnjim sagorijevanjem - i, baš kao motor s unutarnjim sagorijevanjem, mogao bi nam doći glave. Ali barem je zabavno dok traje. Ali među piscima na Islandu dugo je postojala tradicija prepričavanja saga, ako ste na to mislili pod 'patriotski kanon'. Ne znam jesu li internet ili globalizacija na to osobito utjecali, isključim li iz te kalkulacije sve prilike koje su kulturni konformisti iskoristili kako bi okretali očima na Marvelove filmove te sve njihove Thorove i Lokije. Mislim da Island ima prilično širok mainstream, i to zahvaljujući činjenici da je scena naprosto premala da bi poticala razvoj bilo kakvih ozbiljnijih supkultura. Najpopularniji hobi među piscima je - kao, pretpostavljam, i u mnogim drugim zemljama - pokušaj pronalaska nekakve definicije 'duše nacije' - traženje odgovora na pitanje što uopće znači biti Islanđaninom. Pretpostavljam da bi se isto moglo reći i za mene, ali uz jednu razliku: ja više volim pisati o tome kako mi vidimo sebe, o toj specifičnoj opsjednutošću sobom i neprekidnom petljom introspekcije, nego se introspekcijom baviti u najosnovnijem smislu te riječi. Razlika je suptilna, i možda ne manje narcisoidna, u tom promatranju sebe kako gledate sebe u ogledalu, umjesto da samo gledate sebe u ogledalu. Na Islandu je 'Zlo' percipirano kao knjiga o Europi, s europskim obuhvatom, i kao takva je smatrana iznimkom. U Europi je, naravno, u većoj mjeri doživljavaju kao knjigu o Islandu. Za mene, to je knjiga o sličnostima - o tome koliko je Island puno više dio kontinenta nego što to uopće može i sanjati.
U toj knjizi miješate različite narativne tehnike, uz priličan upliv neformalnog tipa diskursa uobičajenog za internetski način komuniciranja s čitateljima/sugovornicima. U književnost ste ušli kao eksperimentalni pjesnik. Između ostalog, utemeljili ste kolektiv avangardne poezije. U post-post-post modernističkom društvu što se danas uopće može smatrati avangardnim? Što je umjetnost - književnost - za svijet današnjice?
Ha, ha. Pitam se koliko ćemo postova zaključiti s modernizmom, prije nego što mu stvarno dođe kraj. Avangarda je postala tradicija s vlastitom kontinuiranom više nego stoljetnom poviješću te sa svakakvim vrstama protoavangardnih umjetnika koji su djelovali u stoljećima prije pojave dadaista i futurista. Kao takva, avangarda nosi vlastito povijesno breme. Mislim da će ona to naprosto morati prihvatiti - ili, bolje, da će to društvo koje je okružuje morati prihvatiti, jer se meni ne čini da su oni koji se bave avangardnim tradicijama osobito zabrinuti. Jedan od problema s kojima se avangarda svakako suočava je društveno raslojavanje. Avangardna umjetnost - barem ako je definiramo kao transgresiju - pronašla je dom u galerijama i tiskovinama te onim zakutcima interneta kamo već odlaze entuzijasti transgresije u potrazi za 'šutom'. Time se, naravno, dokida bilo kakva transgresija, bilo kakav prijestup. Ali kad iz bilo kojeg razloga iskorači iz te galerije - kad istupi iz prostora koji joj je određen - i pojavi se negdje gdje je ljudi ne očekuju, odjednom postaje šokantnom. Prije nekoliko godina u Reykjaviku je gotovo izbio skandal oko izložbe koja je, među ostalim, prikazivala neka djela seksualnog sadržaja. Nije tu bilo ništa 'stvarno' šokantno, ali djela su bila izložena u kantini za zaposlene u gradskoj upravi, koji su se pobunili i sporni su izlošci uklonjeni. Ljudi nisu željeli gledati takve sadržaje dok jedu. Izložba je potom ponovno postavljena u kazalištu na suprotnoj strani ulice, gdje je izgledala potpuno nedužno.
Mala zemlja s jedva nešto više od 300 tisuća stanovnika, Island je najslabije naseljena europska država. 'Zlo' je na neki način politički roman, odgovor na jačanje antiimigrantskog raspoloženja u vašoj domovini. Znači li to da Islanđani nisu osobito veseli kad im dolaze novi imigranti iako očito imaju puno prostora za njih? Što vas je nagnalo na taj književni 'eksperiment u propitivanju polarizacije' u čijem je središtu ljubavna avantura Židovke i neonacista?
To je moj odgovor na antiimigrantsko raspoloženje diljem svijeta. Ili u svakom slučaju, neka vrsta promišljanja tog raspoloženja. Island nije gori od drugih zemalja, ali nije ni išta bolji - i ni blizu toliko dobar koliko misli da jest. Uvijek postoji određeni postotak stanovništva koji se, pa možemo reći, 'plaši' stranaca, plaši nepoznatog, čudovišta pod krevetom, da ne kažemo samo da su jednostavno rasisti. Taj postotak sigurno i kontinuirano raste posljednjih otprilike dvadesetak godina, i to u većini, ako ne i u svim zapadnim zemljama, pa i u onima tradicionalno smatranim 'liberalnima' i 'otvorenima'. To me fascinira još otkad sam bio tinejdžer, mada sam na priču iz knjige nabasao manje-više slučajno, sudjelujući na književnom festivalu u Jurbarkasu u Litvi. Jednostavno sam počeo potezati tu neku nit, ne znajući što bi mi moglo pasti na glavu i, na kraju, nakon četiri godine mahnitoga pisanja, uspio sam razmrsiti veći dio 20. stoljeća i komadić 21. stoljeća.
U 'Zlu' holokaust zauzima važno mjesto, međutim, čini se da ste hrabro skinuli rukavice političke korektnosti u diskursu kojim se obraćamo kad govorimo o njemu, kao i o drugim problemima današnjice. Ta vam je knjiga donijela slavu. Kako ona rezonira 'na ulici', među 'običnim' ljudima? Jesu li Island i Europa spremni na otvoreni razgovor o užasima prošlosti?
Poznajem samo izvanredne ljude koji svi obožavaju moju knjigu! Šalim se. Živim u malom ribarskome mjestu gdje većina ljudi koje znam dolazi iz radničke klase, ako je to ono što podrazumijevate pod 'običnim ljudima'. Ono po čemu se razlikuju od izvanredno obrazovanih klasa je to što vam neće govoriti nikakva sranja o tome što misle. Redovito mi se događa da mi u baru prilaze pijani mornari, nastavnici, medicinske sestre, stolari i razni majstori, koji mi silno žele reći što misle o toj ili drugim mojim knjigama, ili o meni kao osobi, ličnosti, klaunu... Neko su me vrijeme znali prilično često i nazivati, ali onda sam prestao dizati slušalicu. Ali ti obični ljudi nemaju jedno uniformno mišljenje o 'Zlu' - većina ljudi koji mi prilaze kažu da im se sviđa, da je knjiga izuzetna, važna i slično. Potom, tu su i oni koji smatraju da je sve to skupa gomila sranja. Svi su oni, naravno, u pravu - ta je knjiga jedna izuzetna važna hrpa govana, užasno zamorno štivo prohujalo u oluji majstorske književnosti. Suosjećam sa svim tim mišljenjima. Ali svi oni isključivo primjećuju detalje - knjiga je puna detalja koji se tiču raznih ljudi, tako da svi mogu pronaći vlastiti detalj na koji se mogu kritički obrušiti. Neki francuski čitatelji s buržoaske desnice jako su mi zamjerili kako sam pisao o Sarkozyju, Danci su pak bili strašno bijesni zbog načina na koji sam opisao Piju Kjærsgaard i tako dalje. Neke kritike u tim zemljama doslovno su se bavile samo jednim izoliranim pasusom u knjizi, potpuno ignorirajući preostalih 599 stranica.
Nastavak na sljedećoj stranici...
