Kultura
1248 prikaza

Svijet je poludio,a u britanskoj politici vlada vrlo nizak moralni kodeks

1/5
Neva Žganec/PIXSELL
Njezina je autobiografija najavljena kao manifest hrabrosti, integriteta, optimizma, snalažljivosti i upornosti, intimno i snažno svjedočanstvo evolucije i tijeka pobune te spisateljice, kazalištarke i aktivistice protiv mainstreama

"Nikad nisam prestala pisati jer nisam mogla ne pisati - to je srž moga postojanja i reakcije na svijet", piše britanska spisateljica Bernardine Evaristo u svojoj novoj knjizi "Manifest: Kako nikada ne odustati". U njoj autorica, koja je protutnjala svjetskom književnom scenom kad je za svoj osmi roman "Djevojka, žena, drugo" 2019. godine osvojila jednu od najprestižnijih svjetskih nagrada Man Booker, opisuje kako je izgledao njezin život, od djetinjstva prožetog rasizmom do otkrivanja umjetnosti i slave koju joj je u 60. godini donijela ta nagrada. Bernardine Evaristo (1959.) u književnosti se pojavila početkom 1990-ih s knjigom "Imperatorova beba" i od tada njeguje poseban, gotovo poetski stil pisanja, na čijem je tragu i roman koji ju je proslavio - "Djevojka, žena, drugo" (Profil, prijevod Davorka Herceg-Lockhart). Nakon što je osvojila Bookera, Evaristo je napokon pripuštena na britanski kulturni Olimp: imenovana je časnicom Reda Britanskog Carstva, predsjednicom britanskog Kraljevskog književnog društva (kao prva obojena osoba na tom položaju u 200 godina te organizacije) i predsjednicom svoje alma mater, Rose Bruford College of Theatre & Performance. Za britanski Vogue kao "Vizionarka Voguea" vodila je online tečaj pisanja. Njezina je autobiografija najavljena kao manifest hrabrosti, integriteta, optimizma, snalažljivosti i upornosti, intimno i snažno svjedočanstvo evolucije i tijeka pobune te spisateljice, kazalištarke i aktivistice protiv mainstreama. Knjigu je upravo u prijevodu Dragane Vulić Budanko objavio nakladnik Profil, a Bernardine Evaristo o njoj će sljedeći tjedan u Zagrebu razgovarati s Monikom Herceg u sklopu Frakturina Festivala svjetske književnosti. Tim povodom popričali smo s autoricom o njezinu književnom stvaralaštvu, aktivizmu i viziji, nepokolebljivoj vjeri u sebe i tome kako sanjati velike snove i biti nezaustavljiv. Ukratko, kako biti Bernardine Evaristo.

Express: Na hrvatskom je upravo objavljena vaša autobiografska knjiga 'Manifest', u kojoj detaljno pišete o tome kako je izgledao vaš put prema vlastitom književnom izričaju i samorealizaciji. Knjiga je podnaslovljena 'Kako nikada ne odustati' - koji je vaš recept za neodustajanje?
Jako sam dugo u umjetničkim vodama, još tamo negdje od početka osamdesetih, a kad sam dobila Bookera, shvatila sam da sam ga dobila upravo zato što nikad nisam odustala, jer da jesam, ne bih bila tu gdje sam sad. Naučila sam da je za to, osobito kad se bavite umjetnošću, nužno imati posvećenost i strast prema tome što radite - barem je takvo moje iskustvo, a ja sam oduvijek sto posto posvećena svojoj kreativnosti, vođenju kreativnog života, izražavanju sebe kroz pisanje i književnost. Nikad mi nije ni palo na pamet da bih uopće i mogla nešto drugo raditi, a zapravo nisam nikad ni željela raditi nešto drugo. Tako da nisam nikad odustala, ali isto tako nisam baš ni znala za neku drugu alternativu, jer za mene druge alternative nije ni bilo. Još jedna stvar koju sam usput naučila je i ta da prepreka uvijek ima i da je potrebno pronaći strategije i alate kako bi ih se prevladalo. Kad god sam naišla na neku prepreku, ja sam je bila u stanju prevladati. Nisam joj dopustila da me zgazi jer u tom bih slučaju vjerojatno bila odustala. Eto, to su dvije stvari koje su me tjerale dalje, da ne odustanem.

 | Author: PROMO PROMO

Express: U knjizi otvoreno govorite o svojem odrastanju kao birasna osoba u Velikoj Britaniji opterećenoj grandioznom kolonijalnom prošlošću. Kad danas gledate unatrag, zamjerate li išta svojim susjedima Britancima, jeste li ljuti?
Nisam ljuta, odavno sam to prestala biti. Mislim da ljutnja nije osobito korisna emocija. Jako sam dobra u racionaliziranju emocija i u nekom sam trenutku shvatila - mislim da je to moglo biti negdje u mojim 30-ima - da me grčevito inzistiranje na bijesu i ljutnji drži zarobljenom u negativnoj spirali, a da to najviše šteti samo meni. Ako ste stalno ljuti, ozlojeđeni, ogorčeni, jedina osoba kojoj time nanosite stvarnu štetu ste vi sami. Tako da nastojim ne dopustiti takvim emocijama da se predugo zadrže. Nisam ljuta, ali nalazim vrlo intelektualno izazovnim pokušati razumjeti zbog čega se ljudi ponašaju tako kako se ponašaju. To je ono što me fascinira u pristupu likovima u mojoj fikciji, ali i kad je riječ o ljudima općenito. Jer oni ljudi koji su bili izrazito netrpeljivi prema meni i mojoj obitelji kad sam bila dijete, danas vjerojatno nisu toliko netrpeljivi, zato što se dogodila kulturološka promjena. Ono što nastojim u svojemu 'Manifestu' pokazati je, među ostalim, da se one vrste ponašanja, koje su u vrijeme mojega djetinjstva prevladavale jer su ljudi imali isprane mozgove pod utjecajem propagande o velikoj britanskoj povijesti i ljudima koji dolaze u Britaniju iz njezinih bivših kolonija, mogu racionalizirati, da se može na intelektualnoj razini shvatiti zašto su se ljudi ponašali tako kako su se ponašali.

Express: Ako se društvo toliko promijenilo, zašto se onda dogodio Brexit?
Kao prvo, želim biti posve jasna: ja sam jedna od onih koji su bili za ostanak, nisam željela da dođe do Brexita, baš kao i - možda ne baš 50 posto, ali - gotovo polovica ove zemlje. Svjesna sam da ljudi na nas izvana vjerojatno gledaju misleći - to je zemlja ljudi koji su bili za Brexit. Ali ne, nije! Samo smo izgubili na referendumu. Ali u pravu ste, jer iako se ljudi jesu promijenili, nešto se jako zanimljivo dogodilo: tamo negdje od kasnih 90-ih netrpeljivost, koja je ranije bila usmjerena prema obojenim ljudima - crncima i Azijatima, preusmjerena je prema istočnim Europljanima. Tad smo svjedočili jednoj drugoj vrsti netrpeljivosti koja nije bila rasizam u pravom smislu, jer očito većina ljudi koja je dolazila iz istočne Europe nije bila tamne boje kože. Neprijateljstvo se usmjerilo na njih, a tu su vrstu mentalnoga sklopa iskoristili desničarski politički demagozi, uključujući Borisa Johnsona, koji su se zalagali za Brexit - igrali su na kartu te netrpeljivosti. No da se još nakratko vratimo na društvene promjene - one se jesu dogodile, britansko je društvo sad izrazito multikulturalno, osobito u velikim gradovima, i tako već priličan niz desetljeća. Naravno, ono nije savršeno, nije utopija, ali postoji određena razina integracije i asimilacije koja se kvalitativno značajno razlikuje u usporedbi sa 60-im i 70-im godinama prošloga stoljeća, kad sam ja bila dijete. Današnja Britanija ne može se uopće usporediti s jučerašnjom Britanijom, čak i uz i dalje prisutnu latentnu netrpeljivost koja čuči u podsvijesti mnogih ljudi.

 | Author: Neva Žganec/PIXSELL Neva Žganec/PIXSELL

Express: Boris Johnson uskoro odlazi s mjesta premijera, a na jesen će ga zamijeniti Liz Truss ili Rishi Sunak. Dakle, na čelu Velike Britanije bit će ili žena ili osoba indijskog podrijetla. Mogu li se očekivati velike promjene u zemlji? Postoji li mogućnost da nova vlada pokuša ponovno ojačati veze s Europskom unijom nakon Brexita?
Ha, ha, ha, ha... Puste tlapnje!!! Točno, Sunak je azijskoga podrijetla, a Liz Truss je žena, no oboje su članovi konzervativne vlade Borisa Johnsona i konzervativci do srži. Truss je ispočetka bila protiv izlaska iz EU, ali je, kako bi osigurala veću kontrolu i umirila torijevsku desnicu, u međuvremenu postala tvrdolinijaški brexitaš. Ključna promjena koja mislim da bi se mogla dogoditi preuzme li netko od njih dvoje premijersku fotelju - a bit će to Liz Truss - jest da oni neće biti takvi neprikriveni lažljivci kakav je bio Johnson, jer on je bio upravo to, neprikriveni lažljivac i jedna totalno neodgovorna osoba koja nikad nije smjela biti postavljena za premijera. Ali, osim toga, ne vidim puno drugih razlika i ne mogu baš zamisliti da bi Truss mogla poželjeti ojačati veze s Europom kad je upravo ozbiljno dovela u pitanje odnose Britanije i Francuske kad je prije nekoliko dana ni s čim izazvana odjednom iznosila uvredljive komentare na Macrona. To naprosto ne bi imalo nikakvog smisla. Politička klima u Britaniji - i globalno, dakako, jer dio iste priče su i Trump i Bolsonaro i Orban i Erdogan - pod utjecajem je populističke desničarske kulture. Svijet je poludio i to me trenutačno jako zabrinjava. A u britanskoj politici vlada vrlo nizak moralni kodeks, kao onaj u Sjedinjenim Američkim Državama u vrijeme Trumpa.

Express: Vratimo se malo na vaš 'Manifest'. U toj knjizi nastojite shvatiti tko ste u kontekstu svojeg obiteljskog nasljeđa i društvenog okruženja. Do kojih vas je zaključaka doveo taj proces ekstenzivnog samopropitivanja? Tko ste vi, što predstavlja glavne uporišne točke Bernardine Evaristo, osobe?
Imam jako čvrst osjećaj identiteta obojene osobe u ovoj zemlji, kao crnkinja i birasna osoba, iako istodobno znam da rasa nije biološka činjenica. Ali, kao što znamo, to je stvarnost koju živimo - kako će se drugi prema nama ponašati ovisi o tome koje smo boje kože. Tako da i ja koristim te riječi - crn, birasan i tako dalje - iako znam da one zapravo nemaju previše smisla, no one su oduvijek u korijenima svih mojih kreativnih praksi. Posve sam otvorena u pogledu svoje političke opredijeljenosti, znam da sam ljevičarka, da sam feministkinja, da sam protiv rasizma, da vjerujem u progresivno društvo. Imam jako snažan osjećaj sebe koji je nemoguće poljuljati, a to je jako dobar temelj da budete kreativna osoba. Eto, to je ono što na neki način odgovara na pitanje tko sam ja.

Express: Gledajući unatrag, postoji li nešto zbog čega žalite, što biste poželjeli da ste učinili drugačije, što biste možda rado promijenili da se možete vratiti?
Nastojim ne željeti išta mijenjati, jer što je bilo - bilo je, i upravo je to ono što me učinilo osobom kakva sam danas. Voljela bih da sam kad sam bila mlađa možda bila malo ambicioznija. Sad sam strašno ambiciozna, ali nisam to imala u sebi kad sam bila mlađa, jer u svojim 20-ima nisam toliko vjerovala da je sve moguće, nisam imala veliku viziju toga kakva bih osoba mogla biti, a voljela bih da jesam. Ali istodobno sam svjesna da je snažna osoba koju sad vidite posljedica svega što sam proživjela, što sam se često osjećala kao outsider, što nisam baš uvijek bila onoliko samouvjerena koliko sam trebala biti, što sam ostajala u odnosima u kojima nisam trebala ostajati. Ali jesam, i rezultat je da sam postala jača, to me očvrsnulo. No nastojim ni zbog čega ne žaliti jer ne vidim smisla u tome. Ionako ne možemo ništa promijeniti. Najbolje što možemo jest da stvari gledamo kroz pozitivnu prizmu, radije nego da žalimo zbog nečega što je bilo i davno prošlo.

 | Author: Neva Žganec/PIXSELL Neva Žganec/PIXSELL

Express: U svojim memoarima otkrivate puno intimnih detalja. Kako ste odlučili do kuda ići, koliko toga otkriti? Jeste li požalili zbog te otvorenosti?
Nisam, jer se nisam otvorila do kraja. Nisam željela biti jedna od onih koji odluče napisati memoare, ali su onda tajnoviti, ne otkrivaju se - željela sam da ljudi nakon što pročitaju moju knjigu znaju tko sam ja. Istodobno, ti memoari nisu samo priča o meni - ne pišem samo o svojem životu, nego i o drugim ljudima, dolazim iz velike obitelji s osmero djece, majka mi je još živa. Morala sam pokazati određeni senzibilitet u tome kako pišem o svojem djetinjstvu i nekim odnosima, a isto tako, morala sam malo i sebe zaštititi. Tako da mislim da sam u toj knjizi dala vjerojatno nekakvih 80 posto sebe, a zadržala možda nekih 20-ak, 25 posto. Ali čak i tako, to što sam dala, za mene je jako razotkrivajuće, jer sam čitav život, ili barem većinu života, živjela jako daleko od očiju javnosti. No sad je gotovo s time, sad sam javna osoba i, zapravo, čak mi se to i prilično sviđa! Sviđa mi se biti vidljivom, sviđa mi se da ljudi imaju snažan osjećaj toga tko sam ja.

Express: Do prije desetak dana, kad je 'Manifest' izašao iz tiska, vaši su hrvatski čitatelji imali priliku čitati samo jednu vašu knjigu u prijevodu, onu koja vam je priskrbila Bookera, 'Djevojka, žena, drugo'. Čitajući vašu biografiju dok sam se pripremala za ovaj intervju, imala sam dojam da prepoznajem mnoge motive uvezene u likove tog romana. U kolikoj ste mjeri za tu knjigu crpili iz vlastitoga života i što je ona u tom smislu predstavljala za vas?
Lik Amme je labavo temeljen na meni kad sam bila mlađa, ali to nikako nije autobiografska knjiga. Svi su ostali likovi fikcionalne kreacije. Jako mi je puno vremena trebalo da je napišem, više od pet godina. Bio je golem izazov kako osmisliti sve te različite likove i njihove odnose te kako ih sve oživjeti u romanu, zajedno, a svakoga za sebe. Jako sam bila posvećena tome, jer je moja ambicija s tom knjigom bila u određenom smislu vrlo jednostavna: htjela sam napisati knjigu s najvećim mogućim brojem ženskih likova, britanskih crnkinja. Odlučila sam se pozabaviti kroničnim odsustvom nas kao likova u korpusu britanske književne fikcije. Crne Britanke nisu baš prisutne u ovoj kulturi i ja sam to željela promijeniti i ugurati koliko god mogu takvih likova u jednu knjigu. Na kraju ih je ostalo dvanaest, ali to, naravno, nije konačan broj nas niti su one krajnja ilustracija tko smo sve mi, ali su povećale naš udjel u britanskoj književnosti.

KNJIGA MJESECA Kultura 'Djevojka, žena, drugo' - nasilje, rasizam, siromaštvo

Express: Nakon što ste dobili Bookera, jedan od podataka koji se stalno ponavljao je činjenica da ste prva crna britanska dobitnica u više od pola stoljeća povijesti te nagrade. Što to govori o toj nagradi i britanskom društvu koje na pragu drugog desetljeća 21. stoljeća s ponosom iznosi taj podatak? Već ste spomenuli da današnja Britanija nije ona ista Britanija od prije pedeset godina...
Britansko se društvo posljednjih desetljeća kontinuirano razvija, a činjenica da je trebalo tako dugo da crni britanski autor ili autorica dobije tu nagradu govori nešto o predrasudama koje u tom društvu vladaju, jer uvijek su postojali pisci koji su pisali odlične romane, samo što Britanija nije osobito držala do ženske fikcije niti je ozbiljno shvaćala ono što piši crni britanski autori. No mislim da ne možemo reći ni da je nagrada sve dosad bila rasistička, jer ipak ju je dobio respektabilan broj azijskih autora, mislim nekih sedam ili osam. To što je netko od nas nakon 50 godina ipak dobio tu nagradu samo po sebi nije dokaz da se društvo promijenilo, no svakako mi ovdje danas živimo u vrlo zanimljivim vremenima: prvi put u povijesti crnci i Azijati u ovoj zemlji općenito žive bolje. Uz to, pogledate li u političku sferu, oni su danas na nekim vodećim položajima u zemlji. Možda ne baš u premijerskoj fotelji ili u samom političkom vrhu, ali svakako jesu u vladinu kabinetu, na visokim državnim pozicijama. To prihvaćamo kao normalno, a to je prvi put da se tako nešto događa! A najveće je iznenađenje to što se to dogodilo upravo u vrijeme konzervativne vlade, koja je oduvijek bila poznata kao rasistička.

Express: Od mladosti se borite za povećanje vidljivosti manjinskih skupina - osobito crnih žena - u britanskom društvu. Nakon što ste osvojili Bookera, između ostaloga, imenovani ste predsjednicom Kraljevskog književnog društva Ujedinjenog Kraljevstva, postavši tako prva obojena osoba na tom položaju u dvjestogodišnjoj povijesti te organizacije. Znači li to da ste postali mainstream? Je li popularnost koju uživate danas zatupila oštricu vaše beskompromisnosti?
Ne bih rekla. Ali jesam mainstream - ja sam establišment. To je nešto što moram prihvatiti - pa predsjednica sam Kraljevskog književnog društva, ne može se biti veći establišment od toga! Ali ja unosim svoju politiku u sve što radim, tako da. da, postala sam mainstream kad sam dobila Bookera, ali nemojmo zaboraviti da sam ga dobila za jednu izvanredno provokativnu knjigu, jedan radikalan eksperimentalan feministički tekst. Kraljevsko književno društvo ljudi možda smatraju jako staromodnim i tradicionalnim, i doista je nekad takvo i bilo, no danas je to jedna vrlo progresivna organizacija, vrlo inkluzivna i otvorena prema najrazličitijim vrstama autora, i jako sam ponosna što sam dio toga. Tako da nemam osjećaj da kompromitiram svoju politiku ili svoju kreativnost zato što sam postala prihvaćena, osobito jer se i dalje bavim aktivizmom - trenutačno sa svojim izdavačem kuriram ciklus knjiga obojenih pisaca koje su davno izašle iz optjecaja, neke od njih su objavljene prije stotinjak godina. Istodobno, dio sam čitalačke grupe vojvotkinje od Cornwalla. Vidim sebe kao nekoga tko ispunjava prostore i premošćuje jaz između problema za koje smatram da zaslužuju ozbiljnu pozornost i ljudi koji prate Instagram grupu supruge princa Charlesa u potrazi za književnim preporukama. Tako da, ovih sam dana spremna kretati se svim mogućim prostorima koji mi ranije nisu bili dostupni, a u kojima, po mojemu mišljenju, mi - obojeni ljudi u ovoj zemlji - moramo biti prisutni. Jer ja više nemam status outsidera - imam pristup svim društvenim sferama kojima prije nisam imala pristup.

 | Author: Profil Profil

Express: 'Djevojka, žena drugo' također je i komentar tadašnjega globalnog trenutka, u kojemu je, citiram, odvratni milijarder vječno preplanule puti postavio novu najnižu intelektualnu i moralnu točku u povijesti čovječanstva. Odvratni milijarder više nije na vlasti: je li danas bolje? Kakvu sliku vidite danas, nakon pandemije i s novim ratom koji bijesni na rubovima Europe? Jeste li iole optimistični?
Moram biti optimistična jer nisam spremna biti pesimistična, ali mislim da živimo u istinski nesigurnim i zabrinjavajućim vremenima. Postali smo moralno kolebljivi, u što smo se imali prilike uvjeriti s COVID-om - mnoge je prilično iznenadilo to što su neki ljudi odbili tu bolest shvatiti ozbiljno, nijekali da uopće postoji, da su se odbijali cijepiti. Puno je ludila svuda oko nas. Smatram nevjerojatnim to što je Trump mogao prikupiti 200 milijuna dolara od svojih pristaša za koje ne mora nikome podnositi račune - on ne otkriva gdje taj novac odlazi ili što on s njim čini, a oni ga svejedno i dalje podržavaju. Nevjerojatno mi je da takav čovjek može biti predsjednik Sjedinjenih Američkih Država i gotovo pa orkestrirati puč pomoću svojih sljedbenika jer odbija priznati izborne rezultate. Da se razumijemo, ne smatram ludošću što on tako misli, jer on je on, ali smatram ludošću da postoje ljudi koji tako nešto podržavaju. Kad me pitate za rat u Ukrajini - to je jedan užasan rat i svi su bili užasnuti i šokirani kad je počeo, ali moram vam reći, ovdje je to sad postalo nešto sasvim normalno, pozadinska buka. Putin je sam sebi zakon, svi ostali su bespomoćni. Britaniji prijeti energetska kriza, cijene struje i grijanja mogle bi skočiti na dvije, tri ili čak pet tisuća funta, što si većina ljudi uopće ne može priuštiti. Zatim, tu je i rušenje odluke Roe vs Wade u SAD-u, čime je ukinuta legalizacija pobačaja - 50 godina progresivne politike je nestalo jer je tako odlučio Vrhovni sud. Vremena su doista teška. No, s druge strane, čini mi se da smo ipak prilično napredovali u civilizacijskom smislu. Sigurna sam da se nećemo vratiti u mračno doba. Ali u ovom se trenutku moramo boriti na jako puno različitih frontova kako bismo pokušali očuvati ono što većina nas smatra tekovinama civilizacije.

Express: U toj knjizi upozoravate na nezaustavljivu jurnjavu nizbrdo putem nazadnjaštva i obnovljene mode fašizma. Jesu li doista danas ugrožene humanističke ideje koje su u korijenu demokratskih društava?
Mislim da se nalazimo u teškom trenutku, ali u prošlosti je bilo gore - sjetite se samo Drugog svjetskog rata ili Prvog svjetskog rata, pomislite samo na broj ubijenih. Barbarizam je ušiven u svaku kulturu, svaku civilizaciju. Volimo vjerovati da smo evoluirali, ali moramo nastaviti kontrolirati barbarske instinkte koji su u nama.

Express: U tom smislu, vjerujete li u 'moral književnosti' koji ima potencijal oblikovati moral pojedinca?
Vjerujem da književnost možda može imati takav učinak, da može proširiti i otvoriti ljudski um, utjecati na promjenu perspektive. Mnogi su mi rekli da je na njih 'Djevojka, žena, drugo' tako djelovala, da su saznali nešto što ranije nisu znali, vidjeli nešto što prije nisu vidjeli. Ne mislim da je posao fikcije obrazovati, ali ona nekad može biti obrazovna, iako joj to i nije bila namjera. Isto tako, ne mislim da je posao fikcije davati moralne upute, ali mislim da jest njezin posao istraživati kompleksnosti ljudske vrste i nuditi različite poglede, različita iskustva, uvide... A ako je posljedica toga da netko osjeti promjenu u svojem osobnom moralu, u svom pogledu na svijet, to je super, i to svakako jest jedna od uloga - ili posljedica - književnosti.

Express: U vašoj književnosti, kao i u vašem životu, London je jedan od glavnih protagonista. Za kraj, koliko toga propuštamo ako ne živimo, ili nismo živjeli, u Londonu i nismo upoznati s kulturom trenutka u tom gradu?
Jedna od uloga fikcije je da transportira ljude na nepoznata mjesta. Pisala sam o Londonu na puno različitih načina, čak sam stvorila nekoliko imaginarnih Londona, i volim misliti da svojim knjigama čitateljima predstavljam jedan njima dotad nepoznati London, čak i ako su možda već fizički bili tamo, i nadam se da se, kad pročitaju neku od mojih knjiga, osjećaju kao da su bili na putovanju s kojega su se vratili na neki način transformirani.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.