Svijet magije na američkim robovlasničkim plantažama

Ta-Nehisi Coates sa svojom knjigom “Vodeni ples” ulazi u svijet fantastike, nekima će se svidjeti, a neki će, poput mene, ostati s upitnicima nad glavom. Knjiga jest dobra, lijepo je napisana, premda na nekim dijelovima s previše opisa koji idu u nedogled, no nedostaje ono nešto. Što točno? Ja bih rekla realnosti. Radnja započinje u Zapadnoj Virginiji sredinom 19. stoljeća. Rob Hiram Walker glavni je lik u priči. Još od djetinjstva živi na plantaži duhana Lockless, otac mu je bijelac i vlasnik je iste. Zahvaljujući tome “spašen” je teškog rada i postaje kućni rob. Vrlo je pametan i to svi prepoznaju te dobije učitelja kako bi uz pomoć njega proširio znanje. I to je otprilike to što se tiče “realnosti” u knjizi. Ispočetka, pisac nas polako uranja u svijet fantastike, neprimjetno, gdje se započinjemo pitati što se to točno događa. A onda postaje sve očitije da ovo nije samo obična proza. Hiramu je majka ostavila poseban “dar”, a nakon smrtne opasnosti, odluči pobjeći s plantaže. Ulazi u tajnu družbu koja pomoću posebnih moći, koje i on ima, izbavljuju robove s drugih plantaža.

Isprepliću se razni događaji, obitelji, prijateljstva i ljubavi, no sve to nekako ostaje nedorečeno. Iako nas pisac upoznaje sa stanjem kakvo je bilo u 19. stoljeću, to nije ni približno da nam dočara jaz između bijelih i crnih u ono doba. Umjesto toga, upoznajemo izmišljeni svijet magije. Hiram ima moć te ga pratimo na njegovu putovanju u kojem otkriva sebe. Ono što bih istaknula kao najljepši dio knjige jest činjenica da svaki čitatelj može shvatiti na svoj način što Hiramova moć znači, i svaki način shvaćanja bit će točan. Ja sam isto pokušala sebi dočarati, a negdje na sredini knjige dogodio mi se “klik”, zbog čega mi je knjigu bilo ljepše čitati, no i dalje mi je ostavila gorak okus u ustima. Jednostavno sam očekivala više i nadala se da ću dobiti neku novu informaciju iz onoga doba, neku koja nije već sto puta rečena i, da, treba reći i milijun puta što su ljudi, samo zbog različite boje kože, preživjeli, no ja se i dalje ne mogu složiti s Oprah Winfrey da mi je ovo “jedna od najboljih knjiga koje sam u životu pročitala”.

Unatoč tome što nisam u potpunosti zadovoljna knjigom, većinom jer mi se nije svidio taj svijet magije koji se isprepliće s radnjom, svakako bih je preporučila jer knjiga u sebi krije dozu nadahnuća i mnoštva pitanja u kojima do odgovora morate doći sami. Na nekim dijelovima knjiga jest potpuni klišej, na nekima monotona, no ako ostanete do kraja, neće vas razočarati. Veliki plus od mene je svakako interpretacija žene kroz knjigu. Krhke su, ali i snažne. Znaju što žele, a u nekim slučajevima hrabrije su i od muškaraca. Zapravo, uz Hirama, nose radnju knjige, a njegova tiha patnja Sophia najviše me se dojmila, pogotovo onda kad i ona žudi za ljubavi, ali da je u toj ljubavi slobodna. Ne znam postoji li ijedna žena koja se ne može pronaći u ovim riječima, ja svakako jesam. Afroamerikanac Ta-Nehisi Coates nagrađivani je pisac, a “Vodeni ples” je njegov prvi roman, sigurno ne i posljednji. Iako nisam “oduševljena” knjigom, željno iščekujem neki novi roman jer me zanima što ovaj pisac ima reći.