"Kako na svijet gledaju i kako se u njemu snalaze milenijalci...", prva je rečenica sažetka s korica "Ljuljačke" Valentine Mavretić, zbirke priča ove mlade autorice rođene u Rijeci 1993. Kao pripadnica "X-evaca", na tu sam prvu rečenicu stereotipno pomislila kako mi mlada autorica ništa novoga ne može reći i da me pogotovo nije u stanju nasmijati.
Potpuno promašen prvi dojam, jer ove su priče lijepe, pametne, britke i pitke, zabavne kad to trebaju biti. Novinarski, jednostavno pisane, u svojoj su srži itekako slojevite, a likovi presjek ovoga podneblja, ovih sudbina. Svima im je zajednička tuga - očigledna ili prikrivena, težina karakteristična za prostor u kojem živimo. Likovi milenijalci nam pak otkrivaju još nešto, ranijim generacijama nesvojstveno - oni su usamljeni i sami, to je njihov način življenja. Izdanak su svijeta u kojem ljudi više ne odlaze jedni drugima u posjete svakog vikenda, nemaju sindikalna druženja i zabave, ne pričaju viceve, ne rugaju se "u šali" jedni drugima - žive u tihim mikrosvjetovima na koje se mi stariji danas teško privikavamo.
Bivša plivačica sama živi u hotelu, u visokom stupnju trudnoće, Latinoamerikanac Rikardo u Hrvatskoj čuva gradilište na kojem se ne gradi, zaposlenica reklamne agencije, uvjerena vegetarijanka, radi na kampanji za mesne prerađevine, a jedna majka se zapliće u bespuća mailova upućenih gradskim vlastima zbog - ljuljačke. Da, svijet je ipak napredovao toliko da se ojađena majka buni zbog opasne, polomljene ljuljačke, dobro je, pomaka nabolje ima, mali problemi su postali veliki, najveći koje imamo.
"Mogu Vam samo pouzdano reći kako su tu u pitanju mito i korupcija, a ne ljuljačke i tobogani...", dobiva majka odgovor, a priča svoj zaplet. U osobnim iskustvima i događajima iskreno i suptilno govori se o društvenom okruženju i današnjici, o obiteljskim odnosima, oprezno se istražuje vrijeme prije devedesetih. Mavretićini likovi uvijek nešto poduzimaju, nastoje ići naprijed iako zadane okolnosti nisu za njih obećavajuće. "Grom ubio tristo sobova" topla je, nježna ljubavna priča o Javoru i Ani koji su naslijedili - zahod na plaži, sjede ispred njega i iznajmljuju ga turistima, događaju im se nevjerojatne stvari. Mladi par se uselio u zgradu u kojoj živi čudna obitelj sa zamorcima, moli ih da ne kose komadić travnjaka u njihovu vlasništvu... Priča o djevojci Melisi, Mel, strastvenoj pokerašici, priča je pak o onoj jednoj neobičnoj osobi kakvu smo svi imali u razredu. I puno više.
Valentina Mavretić rođena je u Rijeci 1993. godine. Pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu završava preddiplomski i diplomski studij Dramaturgije
U Priči "Volonter" jedna Vera stoji i razmišlja kako bi željela da joj jednog dana podignu spomenik. "Jedan mali, ne mora biti na nekome prometnome mjestu. Može biti i u kvartu koji nitko ne voli, u kojem je ona odrastala. Čak može i sam stajati usred šume. Ne mora ga napraviti neki poznati umjetnik, može i neki student ili studentica kiparstva...". Smiješno, zabavno i dovoljno da si priznamo kako bismo i mi voljeli vlastiti spomenik, a da ne bude samo nadgrobni.
Mavretić je pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu završila preddiplomski i diplomski studij Dramaturgije. Dobitnica je poticaja za književno stvaralaštvo Ministarstva kulture za zbirku kratkih priča, raznih scenarističkih poticaja Hrvatskog audiovizualnog centra za filmske i TV projekte ("Uho", "Mama je kriva za sve", "Biti u rodu s Johnom Malkovichem") i Nagrade "Marin Držić" za dramski tekst "Kod Peregrinovih". Članica je Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela. Živi u Zagrebu s obitelji. "Ljuljačka" je njezina prva zbirka kratkih priča.
