Pripreme za "Labuđe jezero" bile su dugotrajne. Bio je na svakoj probi baletnog ansambla kako bi dobio dojam o koreografiji. Zatim je usklađivao pokrete s glazbom. "Mjerio sam metronomom njihove pokrete, napamet sam naučio koreografiju, što nije bilo lako. U ovoj izvedbi postoji stotinjak skokova koji nisu u Čajkovskijevu originalu, to je bilo izazovno", priča Čobanov.
Glazba mora uvijek biti savršena, bez kompromisa, a on stalno mora paziti da je cijeli orkestar usklađen s baletnim i opernim solistima. Ako neki plesač izvodi pokret sporije nego što je u koreografiji zadano, on mora prilagoditi tempo i pratiti ga. Da on pogriješi, orkestar bi se vjerojatno raspao, kaže.
"Naravno, ovisi u kojem trenutku i na koji način, ali svakako je nezgodno. Dogodi se da maestro pogriješi, a orkestar nastavi dalje jer odmah shvate da nešto ne valja. Svakom se može dogoditi", kaže Čobanov. Desna ruka su mu koncertni majstori, posao koji u orkestru HNK obavlja, između ostalih, Vlatka Pehljan, inače violinistica. Osim što je solistica, ona je spona između dirigenta i orkestra. Njegove umjetničke zahtjeve prenosi glazbenicima, uštimava orkestar te svira svoje dionice.
"Na neki način moram biti umjetnička i moralna vertikala orkestra. Radimo s puno ljudi i moramo imati pozitivnu radnu energiju kako bismo svi bolje radili", kaže Pehljan. Dobra komunikacija svih članova orkestra važna je za sve i svi se trude da održe dobru atmosferu. "Ne moramo baš biti prijatelji, ali moramo biti u dobrim odnosima kako bismo mogli zajedno izvući najljepše melodije i emocije", kaže harfistica Branka Janjanin Magdalenić.
Kod sviranja u orkestru bitno je muzičko povjerenje, a ja ga za većinu kolega i kolegica imam. Znam da možemo zajedno zasvirati i da će biti dobro, da će svatko napraviti svoj dio posla i da se mogu osloniti na njih, ističe oboistica Jelena Ilčić. Kad publika dolazi u dvoranu, većina članova orkestra već je na svojim mjestima. Zagrijavaju instrumente i svatko svira svoju melodiju. Kako bi bili što manje primjetni i kako ne bi odvlačili pozornost s pozornice, svi su odjeveni u crno.
Na stalcima ispod partiture glazbenici stavljaju svoje mobitele, a rijetko tko međusobno razgovara. Svi se psihički i fizički pripremaju za predstavu. Uzbuđenje je posebno veliko kad je premijera. "Uvijek imam tremu, bez iznimke.Više se radi o adrenalinu. Kad ulazite u 'rupu' prije predstave i osjetite da svi imaju tremu, to je prekrasno. Ako nemate tremu, to onda znači da vam je ovo ipak samo posao", opisuje violončelist Chelfi.
Koncertna majstorica Peljhan objašnjava kako se radi o "lijepoj vrsti treme", kad svatko od njih zapravo razmišlja kako može pridonijeti tome da doživljaj predstave za publiku bude još ljepši. Kao koncertna majstorica, ona je zadužena za uštimavanje orkestra prije nego što se u rupi pojavi dirigent. Dotad već svi trebaju biti spremni. Tijekom predstave publika na parteru gotovo uopće ne vidi glazbenike, a pogled na njih dijelom imaju posjetitelji u ložama i na balkonu.
Kad na svoje mjesto dođe dirigent, cijeli orkestar ustane kako bi pozdravio njega i publiku, koja to uglavnom uopće ne vidi. Zatim sjedaju i u tišini se pripremaju za početak, gledajući dirigenta i čekajući njegov znak. "U jednoj su operi mjerili otkucaje srca solista za vrijeme premijere i htjeli su prekinuti predstavu jer su se liječnici zabrinuli za srce prvog oboista. Neposredno prije sola imao je nevjerojatno velik broj otkucaja, skoro 160, a nakon toga spustio se na 40. Mislim da nam je svima tako, adrenalin je visok", kaže Chelfi.
Tri sata predstave orkestar odradi bez ijedne pogreške. Za to jednostavno nema prostora. Možda se potkrade manja pogreška, no publika to najčešće neće ni čuti ako se ne radi o grešci solista. "Kad se radi o solu, greške su nedopustive. To je ono što ste trebali pripremiti prije. Ne može se griješiti pri takvim stvarima", kaže Vlatka Peljhan. Da solist orkestra pogriješi, bio bi to ekvivalent falša opernog prvaka ili pada primabalerine; nedopustivo.
Kad orkestar završi i kad se spusti zastor, u rupi nastaje muk. Dirigent je jedini koji se kasnije popne na pozornicu, a orkestar također ustane i pokloni publici, samo ih većina ponovno ne vidi u njihovoj rupi. "Nitko ni s kime ne razgovara prvih pet minuta nakon što predstava završi, uvijek je tako", kaže Chelfi. Pod dojmom su, smiju se. Međusobno si čestitaju, stisnu ruku, možda kažu dvije-tri riječi. Nije lako tri sata raditi bilo što, a kamoli nešto tako emocionalno iscrpljujuće.
Dok baletni ansambl već desetak minuta uživa u ovacijama oduševljene publike, dio članova orkestra već je izašao iz rupe. Neki brišu svoje instrumente i polako ih spremaju u kutije. Neki samo sjede i provjeravaju mobitele. Dirigent im s pozornice baca buket cvijeća koji je dobio, no nitko se baš ne trga za njega, većina ni ne primijeti da je tamo.
"Kako bi nas motivirao, maestro Antonio Allemandi jednom nam je rekao: 'Na pozornici se svi izmjenjuju, dolaze i odlaze plesači i pjevači. Mi smo jedini ovdje od početka do kraja, od prve do zadnje note'. Možda se malo nepravedno zapostavljaju umjetnici u orkestru. I mi imamo sola, ogromna je težina na tome. Oni koji plešu ili pjevaju rade to pred svima. A ono što je kompozitor zamislio i napisao, sve je na orkestru", zaključuje violončelist Chelfi.
Glazba ostaje u rupi, i svi znaju da je bila savršena.
