Takashi Miike je snimio svoj 100. film 2017. i proslavio ga u Cannesu. Bila je to adaptacija samurajske mange "Oštrica besmrtnika", prije mnogo godina prodavane i na hrvatskim kioscima, klasika japanskog stripa, čija je filmska verzija ciljala na zapadnjačko tržište, koliko i na domicilnu publiku. Iako je distribucija u SAD-u podbacila, dobrim kritikama i pretpostavljenoj fanovskoj bazi unatoč. No Miike se nikad nije previše zamarao brojevima. Uglavnom je radio. I radio i radio. Od 1991. do 2017. odradio je režiju stotinjak video i kino filmova, kao i TV serijala.
"Nikad nisam očekivao da ću snimiti sto filmova. Dok sam ga snimao, nisam imao pojma da mi je to stoti film. O tome su me obavijestili s festivala kad sam ga završavao. Prvo što sam pomislio kad sam to saznao bilo je: Aha, znači da će mi sljedeći biti 101.", govorio je na premijeri u Londonu.
Sljedeći je bio "JoJo's Bizarre Adventure: Diamond Is Unbreakable Chapter I", još jedna velika studijska adaptacija mange (Toho i Warner Bros), ne bi li od tada pa do danas snimio još i seriju za curice uzrasta od dvije do šest godina nazvanu "Magic × Warrior Magimajo Pures!", te još jedan igrani film, triler "Laplace's Witch".
Šaranje žanrovima i sadržajima za sve uzraste za Miikea nije novost, ali iako zapravo snima konstantno, više nije hiperproduktivan kao nekad. Recimo kao čuvene 2001. godine, kad je unutar 365 dana snimio čak osam dugih naslova, od čega i neke od svojih najvećih klasika, kao što su "Visitor Q", "Ichi The Killer", "Agitator" i "The Happiness of Katakuris", sve odreda osnovna lektira za one koji se žele upoznati s jednim od najrazvikanijih i unikatnijih talenata Dalekog istoka.
"Nikad nisam snimao puno filmova zato što sam to volio. Ja sam zapravo lijen. Volio bih da mogu snimiti jedan film i nakon njega uživati do kraja života", objasnio je 2017., ali oduvijek je bio šljaker, jedan od rijetkih japanskih redatelja koji živi isključivo od režije i čija je karijera preživjela sve krize.
U 2019. Miike se ponovno vraća Cannesu. Drugi najveći japanski filmski izvoz, Takeshi Kitano, postao je stalnim gostom Venecije još od osvajanja Zlatnog lava s nezaboravnim "Vatrometom" 1997., što se smatra prekretnicom ravnom Kurosawinu osvajanju Lava za "Rashomon" davne 1951. Iako je Miike dolazio u Veneciju, u kojoj je promovirao metafizički samurajski kaos "Izo" i dječji spektakl "Yokai War", u Cannesu je našao svoj stalni novi europski filmski dom.
Ove godine se uputio na francusku rivijeru s "First Love", dramom o prostitutki-ovisnici i boksaču u tokijskom podzemlju, na listi kanske selekcije Directors' Fortnight. Muško-ženski par antiheroja bježi kroz neon od korumpiranih policajaca, trijada i privatnih nemeza, kaže sadržaj, a najavljuje se i kao povratak Miikea gangsterskom urbanom filmu.
Producirao ga je oskarovac Jeremy Thomas ("Posljednji kineski car"), koji je Miikea već dovodio u Cannes s "Oštricom besmrtnika", baš kao i njegova dva samurajska spektakla prije toga, "Hara-Kiri" i "13 Assassins". Ovo je prvi put da Miike i Thomas surađuju na nečemu što barem na papiru uistinu zvuči kao povratak Miikea - Miikeu.
Teško je definirati što je to točno "mikeovski film", s obzirom na to da je ovaj neviđeno produktivni redatelj u karijeri snimao doslovno sve. Prihvaćao je i projekte za koje se zapitao kako ih je uopće moguće snimiti za tako malo novca, kao i velike produkcije namijenjene multipleksima.
"S velikim budžetom dolaze i veća ograničenja. S malim mogu raditi što me volja. Postoje redatelji koji vole ići samo gore. Od niskog budžeta prema većem, i još većem, najvećem. Smatram da ići stalno prema gore nije dobra stvar. Bolje je ići gore pa se onda spustiti natrag. Pa opet ići malo gore, pomalo."
Njegov status se s ove strane Urala uglavnom definira odjecima onoga što je od tih 100-plus naslova bilo dostupno u zapadnom svijetu, bilo da je distribuirano na festivalima ili DVD-ima - svakako na divxima, velikoj novoj sceni "ripanih filmova" s početka novoga milenija, na kojoj je Miike prije petnaestak godina bio apsolutni vladar. Njegovi filmovi razmjenjivali su se kao delicije iz azijskog restorana.
"Moraš skupiti sveeeee", pokemonski je odjekivalo u primozgu kolekcionara, zadubljenog u frenetičnu aktivnost lova na blago novootkrivenog filmskog svijeta.
Tražilo se novo, drugačije i jedinstveno, sve ono što nismo mogli gledati u kinima. Miike svoj uspjeh može zahvaliti i amaterskim online prevoditeljima koji su mnoge njegove filmove titlovali iz čiste ljubavi, za potrebu peer-2-peer razmjene, bez profita i ikakvog interesa osim - podijeliti ljubav. Stoga je Miike iskoristio, ali istodobno i stvorio situaciju u kojoj je točka ključanja preko divxsa pomaknuta na filmski mainstream, iznenada potpuno okupiran nadirućim hordama s Istoka.
Sa svih strana - od Južne Koreje preko Tajlanda i Filipina do Hong Konga i Kine pa čak i Malezije i Indonezije. Danas, kad je produkcija zamrla, teško je zamisliti da je prije petnaestak godina prekooceansko iskrcavanje predvodio Japan. Amerika se bacila u rimejkanje svega što joj je palo na pamet, dovučeni su i japanski redatelji da snimaju hitove za američki box office, a sve je izgledalo kao repriza osamdesetih s autoindustrijom i nekretninama, kad je japanski boom izjeo američko tržište.
Samo se ovoga puta revolucija odvijala u kinodvoranama. Miikea je sve to zaobišlo.
"Bilo je ponuda, ne previše, dvije tri ozbiljne. Ali nije mi se svidjelo to kako Hollywood radi filmove", objasnio je Miike, koji nije navikao na pravnu gnjavažu koja ga je čekala u SAD-u, kao ni to da netko drugi bude vlasnik njegova života.
Nastavak na sljedećoj stranici...
