Chris Marcich, rođen je 1955., a odrastao je i školovao se u Americi. Nakon diplome na ekonomskim i političkim znanostima na Sveučilištu Wisconsin magistrirao je međunarodne odnose na Sveučilištu Georgetown. Prvi posao bio mu je na mjestu savjetnika u američkome Ministarstvu gospodarstva u vrijeme Jimmyja Cartera, a na tome mjestu ostao je pet godina, do 1985. Projekti koje je uspješno provodio doveli su ga do Ministarstva vanjske trgovine SAD-a.
Idućih deset godina obnašao je razne odgovorne dužnosti, pa je tako u ministarstvu bio ravnatelj zadužen za poslove sa Svjetskom trgovinskom organizacijom, zatim trgovinski predstavnik u Misiji SAD-a pri EEZ, zatim načelnik Sektora za Europu, pa pomoćnik ministra za pitanja okoliša i na kraju pomoćnik ministra za Europu, Afriku i Bliski istok. Onda je 1995. prešao u privatni sektor i prvi put se upoznao s filmskom industrijom. Počeo je raditi za MPA - Motion Picture Association...
A sada je postao šef HAVC-a.
Koliko ste upoznati sa svim problemima u HAVC-u i oko njega u posljednje tri godine i što detektirate kao glavni problem?
Upućen sam u sva zbivanja proteklih godina i mislim da najprije treba smiriti strasti, motivirati kolektivnu filmsku zajednicu i ljude u HAVC-u te dati smjernice kojima bi se pokrenuli iz inercije u kojoj se trenutačno nalazi cijeli sustav. Naravno, uz podršku ljudi iz struke, od kojih želim čuti što od HAVC-a očekuju i što žele.
Što je najhitnije da bi sustav što prije profunkcionirao?
Jedan od provedbenih ciljeva je da HAVC dovedemo na nivo na kojem se može nositi sa svim izazovima i da ispuni do kraja ciljeve zacrtane u Nacionalnom programu promicanja AV stvaralaštva do 2021. Da bi to mogao, najvažnije su financije. Koliko sam upoznat s poviješću financiranja AV sektora, ono je neadekvatno za zemlju poput Hrvatske. Prije svega, mislim da svi akteri u sektoru moraju ispunjavati svoje obaveze, a tu mislim i na TV postaje, i na internet-igrače, kabelske operatere, prikazivače, distributere, sve do autora i producenata. Dio njih te obaveze ispunjava, ali dio još ne. Ova i iduća godina bit će jako važne jer u tom roku Hrvatska mora implementirati u svoje zakonodavstvo paket od četiri europske direktive i svaka od njih je iznimno važna za cijeli sektori i njegovo financiranje. Nadalje, mislim da ima prostora za poboljšanje programa koji nudi Ministarstvo financija kad je riječ o stranim produkcijama i investicijama.
Pretpostavljam da direktive donose obavezu uplaćivanja novca u HAVC-ov fond za financiranje osnovne i komplementarnih djelatnosti. Ali još je Hrvoje Hribar govorio da čak i HTV duguje HAVC-u. U dvije godine, umjesto 40, uplatili su ukupno 12 milijuna kuna.
I ja sam od Hribara čuo taj podatak. Implementacija tih direktiva je povijesna prilika da se poboljša status financiranja hrvatskog stvaralaštva u AV sektoru i to će biti jedan od mojih prioriteta. HTV ima obaveze i mora ih poštovati, a osobito zato što je riječ o javnoj televiziji koja naplaćuje pretplatu. Ako su brojke istinite, sigurno to neću dopustiti.
Kako to mislite?
Ne mislim banuti na HTV i reći: 'Dajte mi naš novac'. Ali ću sigurno iskoristiti sve druge legalne mogućnosti da podmire dug.
Kakve benefite našoj filmskoj industriji donose europske direktive?
Jedna od direktiva tiče se AV medijskih usluga i odnosi se na sve televizije u Hrvatskoj s nacionalnom koncesijom – dakle i javnu i one privatne. Po toj direktivi postoje točno određene kvote europskih AV proizvoda i sve televizije s nacionalnim koncesijama ih se moraju pridržavati. Ako se izuzme informativni program, u ostalim terminima moraju imati 50 posto emisija europskog podrijetla, pa tako i kvotu hrvatskih proizvoda. To do sada nije bio slučaj i sve se svodilo na njihovu dobru volju ili na 'inhouse' proizvode. U svim uspješnim sustavima u EU, televizije su jako bitne za financiranje nezavisne filmske produkcije, pa bi tako trebalo biti i u Hrvatskoj. Već sad se vide neki pomaci, ali to nije ni približno dovoljno.
Nadam se da ste se pripremili za jak otpor.
Dobro znam sadržaj tih direktiva i neću tražiti nemoguće. Postoje razni načini da se ispune te obaveze i potrudit ću se da sve bude u interesu sektora, a da nikome ne našteti. Ali treba znati da u tom lancu svi na kraju ovise o stvaralaštvu, odnosno o proizvodu, i zato ga trebaju podržavati. Tako je u svim razvijenim državama u Europi, pa bi tako trebalo biti i u Hrvatskoj. Uložit ću puno truda da se to ispravi i da hrvatska filmska industrija dobije ono što joj pripada, a to trenutačno nije slučaj. To ne znači da će se financijska situacija promijeniti preko noći, ali sam siguran da bi se već za koju godinu mogli vidjeti prvi rezultati. Danas situacija nije na nivou one otprije 3-4 godine i to treba popraviti. Ali je zato ekonomska situacija u državi mnogo zdravija nego prošlih godina, i mogućnosti postoje.
Hoće li se ta direktiva primijeniti i na ostale dionike?
Da, mora se primijeniti i na tzv. elektroničke internetske usluge, odnosno na kuće poput Netflixa, HBO-a, Pickboxa i sličnih. Ona im propisuje da u svojem katalogu moraju imati 30 posto europskog programa, serija i filmova, pa će se to primijeniti i u Hrvatskoj. Zakon će ih motivirati da daju svoj financijski doprinos lokalnom sektoru bilo preko direktnih investicija u produkciju, bilo preko ulaganja u fondove za proizvodnju preko HAVC-a.
Hrvatski glumci muku muče s naplatom tantijema od snimljenih filmova i serija koje se repriziraju, a oni od toga ne dobivaju ni kune.
To regulira druga direktiva koja će se isto implementirati u hrvatsko zakonodavstvo. Bit će zanimljiva autorima i glumcima da se nadoknadi njihov rad ne samo kroz inicijalni ugovor kao sudionicima u produkciji nego i kasnije, za repriziranje putem svih platformi, pa da i oni imaju koristi od te sekundarne eksploatacije, što dosad nije bio slučaj. Tu će biti uključeni i internetski provideri, pa će više paziti na kršenja autorskih prava i nelegalno emitiranje tih sadržaja.
Poznajete li Hrvoja Hribara i njegov rad i jeste li se susretali tijekom njegova ravnateljskog mandata u HAVC-u?
Tijekom karijere puno sam surađivao s Hrvojem i prije, i tijekom, i nakon što je bio ravnatelj HAVC-a. Iznimno cijenim sve što je učinio za tu ustanovu, što ju je uspješno vodio i pozicionirao hrvatski film na međunarodnoj sceni. Osim toga, bili smo suradnici i zajedno smo lobirali u Bruxellesu posljednjih nekoliko godina da se u europskim institucijama izborimo za uvjete koji su korisni za cijeli filmski sektor. Govorili su nam da tražimo nemoguće, na kraju smo uspjeli. Dolazio sam k njemu u ured i razgovarali smo o raznim temama, a jedna od njih je bila i izgradnja filmskog studija u Hrvatskoj. S njegovim odlaskom ti su razgovori zamrli.
Upravo je izgradnja filmskog studija u Hrvatskoj jedan od četiri nova cilja Nacionalnog programa audiovizualne djelatnosti. Koliko bi za to trebalo vremena i novca? I zašto je važna?
Dolazak stranih produkcija u Hrvatsku je jako koristan za cjelokupno hrvatsko gospodarstvo. Lijepo je to što su setovi u Rovinju, Rijeci, Dubrovniku, Visu… Ali dodana vrijednost, koja je iznimno važna, sad odlazi iz Hrvatske. Kad završe snimanja, ekipe odlaze u Mađarsku, Rumunjsku, Estoniju i tamo dovršavaju poslove u studijima. Zato je važno zadržati ih tu. Osim zbog novca, studio je važan jer bi zapošljavao naše ljude, zadržavao domaće talente, kojih doista imamo. Ti poslovi su iznimno atraktivni mladim ljudima. Studio može biti tehnološki centar u kojem su locirani razni akteri cijele filmske proizvodnje, tu bi se okupljali, učili, dolazili u kontakt sa stranim stručnjacima, a naravno, stvorili bi prostor i domaćim produkcijama. Uz filmski studio idu radna mjesta, nove tehnologije, puni se državni proračun. S takvim središtem reputacija zemlje automatski raste i ljudi bi više gravitirali Hrvatskoj.
A odakle novac?
To nije projekt od danas do sutra i vrlo je skup. Ali novac se može namaknuti iz EU fondova. Sad je pravi trenutak jer je potražnja iznimno velika, streaming usluge su naglo povećale proizvodnju AV djela. S raznih strana čujem od producenata da u postojećim europskim studijima nema dovoljno termina. Nastala je velika potražnja i za filmovima i za serijama poput naših 'Novina', ali nema kapaciteta. Trenutak je da se što prije uključimo u ovu utrku. A cijena takvog projekta ovisi o mnogim faktorima. Bio sam nedavno u Društvu redatelja i producenata u Španjolskoj. U Valenciji su izgradili studio koji je koštao nekoliko stotina milijuna eura. I tamo su se bunili. Ali filmski studio je uvijek velika investicija – nije na razini nekoliko milijuna nego na razini stotina milijuna eura. Treba 5-6-10 tisuća kvadrata zemljišta samo za studio. Ali s ostalim kapacitetima, pravi tehnološki centar treba barem 20.000 kvadrata zemljišta. Bilo bi izvrsno i korisno tu smjestiti i studije za proizvodnju videoigara, s kojima idu također visoke tehnologije, oprema… Nužno je i da bude dobro infrastrukturno povezan, da bude blizu aerodroma, da postoje dobre ceste.
Budući da ste bili čelni čovjek europskog predstavništva MPA - Motion Picture Association, koji objedinjuje šest najvećih američkih filmskih studija - Paramount, Sony, Universal, Fox, Disney i Warner Brothers, jeste li njihov igrač?
I dok sam radio u američkoj administraciji, i dok sam radio za MPA, doživljavali su me tamo kao europskog igrača, a sad me ovdje doživljavaju kao američkog. Nisam uopće siguran da bi Amerikanci imali ikakav interes graditi studio u Hrvatskoj. Oni za takve investicije imaju Englesku. Mislim da se gradnja filmskog studija u Hrvatskoj puno bolje može riješiti preko EU fondova i europskih investitora i eksperata. Vidjet ćemo što će se dogoditi s Brexitom i koliko će to utjecati na atraktivnost Velike Britanije – koja je svjetski centar kad su u pitanju filmski studiji. Ako se oni odreknu europskog liderstva, onda će se dio tih investicija pomalo seliti u druge EU članice. Već vidim se da razne agencije za prodaju licencija za emitiranje sele iz Londona u Belgiju, Nizozemsku i Luxembourg jer se boje da zbog Brexita neće imati status europskog broadcastera. Sve to će jako mijenjati perspektive. Nisam sklon da u Hrvatskoj studio grade američki investitori, ali ako imaju što dobrog za ponuditi, rado ćemo ih saslušati.
Što mislite, koji je optimalni opseg godišnje filmske proizvodnje u Hrvatskoj? Je li to 10, 20, 30 dugometražnih filmova?
Trenutačno 30 nije realna brojka. Mislim da se trebamo ugledati na uspješne filmske industrije u malim zemljama poput Hrvatske. No u budućnosti svakako treba povećati broj snimljenih filmova. Ali treba unaprijediti cijeli sustav i postaviti ga da pomogne toj investiciji - od razvoja do realizacije, a naročito poboljšati naknadne usluge. HAVC mora pomoći autorima i više ulagati u promociju, jer lijepo je snimiti film, ali publika mora postati svjesna da taj film i postoji, on mora biti dobro distribuiran, reklamiran i prikazan. Svi znamo da je konačni potrošač promijenio način konzumacije AV djela. Prosječni Hrvat ide jednom godišnje u kino. U Hrvatskoj se godišnje proda 4,000.000 kino ulaznica. Ali zato gledaju putem interneta pa im se moramo prilagoditi. Serija 'Novine' su dobar primjer koji je našao svoju publiku i u cijelom svijetu zahvaljujući Netflixu. Proizvodnja serija za streaming - zašto ne? Jer televizije se, nažalost, rijetko brinu za ono što su stvorile i za život proizvoda izvan granica.
Rumunjska kinematografija ima sličan problem kao i hrvatska. Filmovi dobivaju nagrade na festivalima, a u domaćim kinima ne nalaze publiku.
Jedan od strateških ciljeva Nacionalnog programa je poticanje filmske pismenosti i razvoj publike. U Hrvatskoj se jako malo zna o filmskom stvaralaštvu, u školama se to ne uči. Moj sin ide u treći razred gimnazije i tamo rade na jednom projektu, ali se sve svodi na učenje iz interneta i entuzijazam profesora koji usmjeravaju mlade prema filmu. To nije dovoljno. Mlade zanima film jer se vole baviti spojem tehnologija i umjetnosti. Jako cijenim hrvatski film i tužno mi je da nema brojniju kino publiku. Nema razloga da ga u kinima pogleda jedva 10.000 ljudi. Ne kažem da treba raditi blockbustere, ali ne slažem se u potpunosti s onima koji kažu - bitna je priča. Je, bitna je, ali ako hoćeš slati poruku, moraš doprijeti do publike.
Rekli ste da film treba imati publiku. Neki strahuju da ćete odobriti zato godišnje tri projekta koji imaju kino potencijal, a ostalo HAVC neće financirati.
Ja to uopće ne želim, a čak i kad bih htio, tu zamisao ne bih ni mogao ostvariti. Autori su pokretači, film je od početka do kraja autorsko djelo i to se neće mijenjati niti želim to mijenjati. Cijenim europski model i zagovarao sam ga i dok sam bio na čelu MPA te ih pokušavao upoznati sa specifičnostima europskog filma. Takve paranoje su doista bez osnove. Za mene su autori filma redatelj i scenarist, a ne producent. Nema straha, ljudi mogu mirno spavati. Nisam 'američka podmornica' u hrvatskom filmskom akvatoriju. Kao prvo, odluka koje će projekte HAVC financirati nije u mojoj domeni. Za to je nadležno Umjetničko vijeće. Osim toga - bit ću iskren - ja se uopće ne smatram kompetentnim odlučivati o kvaliteti nekog scenarija. Kad bi se mene pitalo koji scenarij ima potencijal blockbustera, ja ne bih znao ni izabrati ni pogoditi. Nisam iz te struke i to moraju raditi ljudi koji se u to razumiju. Treba poštovati pravilnik. Jedan od faktora pri odabiru svakako je da film ima izgleda za uspjeh u Hrvatskoj i koji je značajan za hrvatsku kulturu. Ali isto tako želim poticati mlade autore. Oni po definiciji ne mogu imati iza sebe uspjeh, ali ako se njima ne daje šansa i ako se u njih ne investira, onda nećemo imati sljedeću generaciju autora. Zato ne dolazi u obzir da se financiraju samo renomirani autori. To je kontraproduktivno i to ne radi ni jedan sustav koji želi biti uspješan.
Što mislite o slučaju kina Europa?
To art-kino apsolutno mora opstati. Svi koji tamo idemo znamo da ga treba renovirati. Neka ide javni natječaj i nek' prođe najbolja ponuda. Ali isto tako ta ponuda mora jako sličiti ponudi baziranoj na modelu koji je postavila sadašnja ekipa. Imaju odličan program, dali su raznoliku ponudu, za njih se zna u cijeloj Europi, oni su mnogima primjer. Ja ću se jako zalagati da takav model ostane i u budućnosti. Ne mogu utjecati na to hoće li i dalje to raditi Boris T. Matić, ali jako cijenim sve što su on i njegova ekipa tamo napravili. To je stvarno veliki uspjeh te mi je nezamislivo da bi se kino zatvorilo i pretvorilo u nešto što ne promovira hrvatski i europski nezavisni film, kao i sve događaje koji su se dosad tamo odvijali i koji su pridonijeli ugledu tog kina. Nadam se da će svi malo stati na loptu.
Matiću se sad zamjera što je dobivao javna sredstva od Grada i HAVC-a, no sigurno znate kakva je praksa financiranja takvih kina u EU metropolama? Može li taj koncept preživjeti bez dotacija?
Takva kina se financiraju javnim novcem posvuda u EU, a načini su različiti. Mreža Europa Cinemas ima jako važnu ulogu, ali dostupni su im i nacionalni i europski fondovi. U puno zemalja sam sjedio na takvim raspravama. Svuda ta kina dobivaju poticaje da bi mogla opstati, a podržavaju ih čak i velike kino mreže jer su svjesni da ne mogu postojati samo multipleksi. Osim toga, poznato je da i multipleksi, kao i ovakva mala nezavisna kina svuda u Europi, po slobodnoj procjeni zarađuju više od prodaje kokica, piva i sokova nego od rentanja filmova. Od prodaje karata ostaje im jako malo jer ulažu u pogon, promociju..., a to svakako nije dovoljno za opstanak jednog kina i zato nije ništa neobično da uz kino postoji kafić. Način na koji se to radi u kinu Europa nije nimalo neuobičajena praksa i u drugim takvim kinima u EU. Ne vidim ništa sporno u tom modelu rada te mislim da se politika ne bi trebala miješati u način poslovanja i programiranja filmova. To nije uloga ni gradske ni državne vlasti. Budući da su u mreži Europa Cinemas, kino Europa mora prikazivati određeni broj europskih filmova i dati priliku publici da se s njima upoznaju, a to je Matić odlično radio. Vrlo je uspješan i vani ga jako cijene.
Ovdje ga zovu uhljebom i sumnjiče da je javnim novcem tjerao svoj biznis.
Uvijek ćemo naći i takvih primjera, ali siguran sam da to ne rade svi. Ne bismo trebali biti toliko cinični i toliko zavidjeti drugima na uspjehu. Ako netko legalno koristi državne fondove te uspješno posluje i stvara novu vrijednost, to ne znači da je automatski pokvareni kradljivac. U Hrvatskoj se pretpostavlja da se čim netko uspije iza toga krije neki nelegalni posao. Trebamo mijenjati takav pristup. Nadam se da će se s vremenom taj mentalitet promijeniti. Uzet ću primjer Francuske jer je izvrstan. Oni se uvijek bune protiv svega, u podjeli novca se bore svatko za svoj dio kolača, ali su jako složni oko sustava. Ne zamjeraju nekom kino prikazivaču ako je uz poticaje napravio uspješan projekt u Burgundiji. Razumiju i vjeruju da državne institucije, a imaju nešto slično HAVC-u, rade u interesu cijele zajednice, da rade korektno. E, sad - je li to primjenjivo u Hrvatskoj - ne znam. Bio sam u Italiji i tamo su mi rekli: 'Mi bismo takav model kao u Francuskoj'. Odmah sam im rekao: 'Vi ga ne možete imati jer se ne možete dogovoriti ni oko čega i nemate povjerenje u institucije kakvo imaju Francuzi'. U Francuskoj se točno zna da kino prikazivači od prodaje karata uplaćuju u fond 11%, da televizije plaćaju 5%, da videostreaming uplaćuje 2%, i na kraju da taj novac dijele. I svi se slažu s tim modelom. Doći do tog konsenzusa nije baš najlakše. To je stvar kulture, ali i mentaliteta ljudi, a on se teško mijenja.
Jeste li upoznati s problemom Jadran filma u vlasništvu Vinka Grubišića, koji posjeduje dio hrvatske filmske baštine i kojoj se ne zna sudbina?
Znam, i znam da je tu jako komplicirano pitanje vlasništva. Jedni tvrde da Jadran film nije vlasnik tih filmova, drugi da jest jer im je to pripalo u privatizaciji s tvrtkom. No pitanje je - je li bilo moguće da se privatizacijom tvrtke ustupe i autorska prava nad tim filmovima? Vrlo je teško tako olako riješiti pitanje autorskih prava s jednim potpisom kupoprodajnog ugovora. Ne znam je li država imala uopće mogućnost sastaviti tako sveobuhvatni ugovor u kojem bi se prepustila autorska prava novom vlasniku na taj dio kulturne baštine. Treba sjesti ponovno s ljudima i pročistiti pravni status tih djela. Čak i ako su ti filmovi vlasništvo Jadran filma, obaveza je Hrvatske da ih restaurira te da budu dostupni i za 100 godina. Filmska 35-ica ili neka druga filmska vrpca na kojoj je snimljen film propada i restauracija košta. Cijene su i do nekoliko stotina tisuća eura. EU želi sačuvati cjelokupnu filmsku baštinu i daje potpore, ali je preduvjet da se precizno zna vlasništvo. U protivnom sigurno neće dati novac. Vjerujem da će se otvoriti opcije za rješavanje tog problema koji se u Hrvatskoj vuče već desetljećima.
Kaže se da je za inozemni festivalski uspjeh nekog filma važno lobiranje. Sigurno ste upućeni u tajne lobiranja. Kako to točno izgleda?
Da, treba biti umrežen s izbornicima filmova u raznim kategorijama i s voditeljima festivala. Nisam nikad lobirao za neku nacionalnu industriju jer američke kompanije to rade same za sebe. Ali ako je ovo pitanje 'što možeš napraviti za hrvatski film?', mislim da mogu napraviti puno. Poznajem sve ljude koji vode i Cannes i Veneciju i Berlinale i druge veće festivale. Bio sam aktivan u organizaciji FIAP, koja ima u nadležnosti akreditacije svih festivala, i poznajem mnogo ljudi koji su bitni u tom svijetu. Mislim da mogu otvarati vrata, jer poznajem i ljude koji iza njih sjede, ali ću inzistirati i da filmaši i ljudi u HAVC-u odrade svoje. Naravno da ću se konzultirati i s Hrvojem Hribarom te se nadam da ćemo ostati i dalje kolege.
Hrvatski film posljednjih je godina opet u raljama politike što je zakočilo cijelu filmsku zajednicu. Jeste li spremni za moguće probleme?
Vjerojatno će ih biti. Moj je stav da je film politički komentar i kritika stanja u jednoj državi ili društvu. Stvaralaštvo mora biti slobodno, filmovi autorski i kritični prema raznim aspektima tog društva. Utoliko film ima veze s politikom. Ali to ne znači da on treba biti u službi neke ideologije ili neke stranke. Država ne smije financirati bilo kakvu ideologiju.
Koliko dugo mislite da ćete izdržati?
Imam skoro 64 godine i namjeravam ići jednog dana u mirovinu. Planiram ostati jedan mandat i želim postaviti strukturu koja će uspješno trajati i nakon mojeg odlaska. Siguran sam da ću u HAVC-u naći mnogo sposobnih ljudi i da ću složiti odličnu ekipu profesionalaca. Stalno ponavljam da sam timski igrač i nisam se natjecao za ravnatelja HAVC-a da bih sebi pripisivao bilo kakve zasluge niti slavu, nego zato što vjerujem da mogu puno pomoći.
