Kako je klinac iz Freeholda, New Jerseya, koji nikad u životu nije radio, postao simbol radničke klase? Kako je mladić koji je izbjegao regrutiranje napisao pjesmu koja je postala simbol veterana Vijetnama? Tip koji ni danas ne zna čitati note i, kako priznaje, nema baš neki glas, najbolji je live izvođač na svijetu. Sve što vam je potrebno za to su talent, volja, puno vježbanja i neutaživa strast za slavom, lovom i ženama, piše Bruce Springsteen u svojoj autobiografiji "Born To Run", koju je objavio Profil.
Za naslov opsežne priče o njegovu životu uzeo je pjesmu i album kojim se probio na šire tržište. Osim toga, na više od 500 stranica Springsteen je pisao o djetinjstvu, kompliciranom odnosu s ocem i majkom, prvim koncertima, inspiracijama za najveće pjesme, frustracijama i kontroverzama koje su ga pratile, supruzi, djeci i dugogodišnjoj borbi s depresijom. The Boss je, prema svojem priznanju, više desetljeća proveo na antidepresivima koji su mu "spasili život". Svoja sjećanja zapisivao je gotovo cijeli život, a ideja da sve objavi u jednoj knjizi došla mu je nakon što je s E Street Bandom svirao u poluvremenu Superbowla 2009. godine.
A sve je počelo u obalnom gradiću Freeholdu, gdje je Bruce odrastao uz snažnu majku, oca alkoholičara i pretjerano nježnu baku koja je od njega stvorila razmaženka. Springsteen je odrastao u irsko-talijanskoj obitelji radničke klase, u gradu koji je definirao njegovu osobnost i njegov glazbeni opus. Prijelomni trenutak njegova djetinjstva bila je emisija Eda Sullivana u kojoj je prvi put vidio i čuo Elvisa Presleya. Tad je odlučio da mora svirati rock’n’roll i tad je shvatio da želi biti zvijezda. No do toga će proći još mnogo vremena. Nagovorio je majku da unajme gitaru jer za kupnju nove nisu imali novca. Išao je na satove gitare, da bi ubrzo shvatio kako je svirati "jako teško". Uostalom, note ga nisu zanimale", samo je htio udarati po gitari kao Elvis i zadiviti publiku. Proći će još nekoliko godina dok ne odluči raditi cijelo ljeto da bi si kupio gitaru i sam, uz malu pomoć rođaka, nauči svirati sa 16 godina.
O pjevanju tad još nije bilo govora, ali provodio je dane i noći učeći svirati Beatlese i Stonese, sve dok mu nije uspjelo okupiti prvi bend. Koji je bio loš, naravno, ali barem je Bruce bio sve bliže tome da postane solo gitarist. Prvi ozbiljniji bend bili su The Castiles, s kojima je snimio dvije singlice, a zatim su se raspali. Traženje je trajalo još nekoliko godina, dok nije pronašao prvu postavu budućeg The E Street Banda, s kojim će ući u povijest rock’n’rolla i pop kulture. Škola Springsteena nije previše zanimala. Na maturu nije otišao, a kad mu je teta Dora sredila upisivanje fakulteta, nije bio oduševljen i radije je dane provodio svirajući ili lutajući ulicama New Yorka.
Kad je imao 19 godina, njegovi su se roditelji odlučili preseliti na Zapadnu obalu SAD-a. Naime, Bruceov otac Douglas cijeli je život patio od depresije i (vjerojatno) bipolarnog poremećaja, zbog čega je cijela obitelj patila. O odnosu s ocem Springsteen piše detaljno, otvoreno i s puno emocija. "Kad me otac gledao, nije vidio ono što je želio vidjeti. To je bio moj zločin. Ja sam za njega bio uljez, stranac, suparnik u našoj kući i grozno razočaranje. Volio me, ali nije me mogao podnijeti. Osjećao je da se očajnički natječemo za majčinu naklonost", piše Springsteen.
S druge strane, njegova majka, iako vrlo brižna i očeva suprotnost, uvijek je ispred Brucea te njegovih sestara Virginije i Pamele birala oca. Pa kad se on odlučio preseliti u San Mateo kraj San Francisca, majka je Brucea pitala ide li s njima, ali nije ga nagovarala kad je odlučio ostati. Springsteenov je otac, osim što je bio bolestan, bio i alkoholičar. "Očeva želja za druženjem sa mnom gotovo uvijek bi se javila nakon noćnog religioznog rituala ispijanja ‘svetog pakiranja od šest limenki piva’. Jedno pivo za drugim u mrklome mraku u kuhinji", piše Bruce o ocu, iako priznaje da ga je često u pjesmama portretirao nepravedno loše, kao "arhetipskog nasilnika". Ne zato što on to nije bio, nego zato što nije bio kriv", bio je bolestan. Zbog očeva problema s alkoholom mladi Bruce izbjegavao ga je u širokom luku i prvi se put napio s 23 godine.
"Nisam se drogirao, nisam pio, nisam se petljao s curama... Dobro, to jesam, ali ne ako bi stale na put ‘glazbi’. Tko se s tim zajebava, leti iz mojeg života", već kao mladić postavio je prioritete. Kasnije je pio alkohol, ali umjereno, sretan jer je "veseli pijanac", a ne agresivni, kao njegov otac. Nakon što su njegovi roditelji otišli prema zapadu, Bruce je nastavio svirati, a onda je došao poziv za novačenje u Vijetnam.
"Možda sam se samo prestrašio i nisam želio umrijeti. Istog trena sam odlučio da neću ići. Učinit ću što god treba da ne odem, nije bilo šanse da odem", napisao je Bruce i zaista se potrudio", došao je neopran, masne kose i ponašao se luđački kako bi dobio jednogodišnju odgodu zbog mentalne nesposobnosti. Fizički nesposobnim proglasili su ga jer je nekoliko godina prije u motociklističkoj nesreći zaradio potres mozga. Bio je medicinski riskantan za vojsku i presretan jer ne mora u Vijetnam. O tome nije ni mislio sve dok godinama poslije nije pročitao knjigu Rona Kovica "Rođen 4. srpnja", u kojoj je taj veteran hrvatskog porijekla opisao pakao Vijetnama, Nedugo nakon toga su se upoznali. Springsteen je prvo napravio koncert za vijetnamske veterane, a onda se počeo i politički angažirati. U to je vrijeme, a bila je to turneja za album "The River", napisao "Born In The USA", najveći hit njegove karijere.
No i najneshvaćeniji. Iako na prvi pogled izgleda kao vrhunska patriotska pjesma, radi se o kritici SAD-a u kojoj Springsteen progovara o besmislenosti Vijetnamskog rata i nevidljivosti koju su veterani iskusili desetljeće nakon što su se vratili u domovinu. Krivo ju je shvatio i Ronald Reagan, s kojim se Springsteen verbalno obračunao tijekom predsjedničke kampanje poručivši mu da nije shvatio pjesmu te da nema pojma o tome kako žive Amerikanci čije je glasove htio pridobiti. Susret s vijetnamskim veteranima Brucea Springsteena podsjetio je da je za dlaku izbjegao njihovu sudbinu. On zapravo nikad nije pisao poluautobiografske pjesme, nego one o čovjeku kakvim je on trebao postati", američki radnik koji nema vremena za politiku jer mora prehraniti svoju obitelj i koji je služio svojoj zemlji. Kao otprilike njegov otac. Bruce je cijeli život bio potpuno opijen slavom koju je vrlo pomno gradio, i to uvijek po svojim pravilima", od tuda i nadimak The Boss. No stalno je osjećao grižnju savjesti.
Od oca nije naslijedio mnogo, ali bolest ga nije preskočila. Springsteen se veći dio života borio s depresijom, slično kao i otac ne znajući o čemu se točno radi i zašto se tako osjeća. "‘Nešto se dogodilo, moja se depresija širi kao naftna mrlja preko tirkiznozelenog zaljeva mojeg pažljivo isplaniranog i kontroliranog ponašanja. Njezina crna površina prijeti da će ugušiti sav u meni preostali život", opisao je Springsteen svoj prvi depresivni slom. Imao je više od 30 godina kad je prvi put došao kod psihoterapeuta. "Ulazim; gledam u oči potpunog stranca, ljubaznog i sijedog, s brkovima; sjedam i briznem u plač", nikad iskreniji Springsteen piše u autobiografiji.
Dugo je proveo na antidepresivima, za koje kaže da su mu "spasili život", i to više puta, kad je imao krize koje su ga lomile unatoč svjetskoj slavi i ispunjenju svojih glazbenih snova, kao i onih privatnih. Dobro se osjećao samo na pozornici, kad je više od tri sata svirao za sto tisuća ljudi. Priznao je tako da je većinu svojeg života proveo boreći se s maničnom depresijom. "Koncerti vas dižu nezdravo visoko. Svi vas obožavaju, svi vam se ulaguju, sve se vrti oko vas. Kad turneja završi, sve se u trenu promijeni, postajete otac i suprug", objasnio je dodajući da ga je taj put, kao i mnoge dotad, spasila ne samo farmakologija, nego prvenstveno supruga Patti, kojoj je u autobiografiji posvetio poglavlje "Crvenokosa revolucija". "Kad je pogledam, vidim i osjećam boljeg sebe", kaže Bruce, koji s Patti ima troje djece i s kojom je ostvario svoj san o velikoj, sretnoj američkoj obitelji.
