'Tito je bio karizmatičniji, veći Zagorac od Tuđmana'

To su posljedice koketnosti koja se pokazala pogubnom. Za takve je tipove kultura samo polje ideološkog obračuna, da li si za nas neofašiste ili si protiv nas. Drugo ih ne zanima. Ozbiljna umjetnost u sebi uvijek ima neku ideologiju, ali je i jača i veća od toga. Ovdje je kultura pristala na najmanji postotak na svijetu, pristala je da se polovni avioni smatraju nacionalnim blagom, a taj isti novac nikada nije uložen u znanost i kulturu. To je razlog zašto ljudi odlaze odavde.

I u knjizi spominjete tu drugu emigraciju. Budući da dio godine provodite u SAD-u, smatrate li se njezinim dijelom? Koliki je jaz između ove nove i one stare emigracije? Vidjeli smo kako je, primjerice, neslavno prošlo otvaranje HDZ-ove podružnice u Dublinu.

Ti ljudi su pobjegli od HDZ-a i korumpirane države. Od ’91. odlaze ogromne količine ljudi, to su ogromne brojke. Odlazili su najbolji, generacija koja bi danas trebala voditi ovu državu, biti na vrhuncu snage i dati državi pravac i smisao. Ovdje već 30 godina traje negativna selekcija i to se vidi. Ti klinci, koliko ja vidim, ne žele imati ništa s Crkvom, HDZ-om i ustaškom emigracijom. Nisu ni otišli iz ekonomskih niti iz tzv. političkih razloga. Otišli su jer im se učinilo da će im se to kolo nesreće zapetljati oko nogu. Htjeli su raditi i živjeti u veselju. Nema to veze s politikom i ekonomijom, samo potragom za boljim životom. Oni se neće učlaniti u HDZ niti po crkvama vikati "Živio Pavelić". Hrvatska gubi te ljude na najstrašniji način i pokušava ih vratiti na isti način kao ove stare, a za to nema nade.

Niste cijelo vrijeme uronjeni u hrvatsku priču. Kako gledate na nju kada se vratite, plaši li vas?

Marko Lukunić/PIXSELL

Sve više. Uvijek presjedajući u avion za Zagreb kažem da, po količini grubosti i guranja za mjesto, mogu procijeniti kakvo je stanje u državi. Osjetiš da ideš u nešto što nema kontrolu niti disciplinu zajedničkog života. Dok tu nema neke elementarne brige da, dok ja vas ne cijenim i puštam da živite i pritom vam ne implementiram svoj način, teško će se nešto dogoditi u politici. Teško je očekivati plemenitost od politike, a taj svakodnevni nivo samo je refleks stanja vlasti. Stvarno se bojim da je toliko dobrih ljudi otišlo da će negativna selekcija biti sve strašnija za Hrvatsku.

Imate vrlo bogato obiteljsko naslijeđe, rado to ističete. Koliko vam je ta multikulturalnost, multinacionalnost obitelji važna?

Ne znam, to me zadesilo, ali jesam od onih koji vjeruju da je to sudbina urbanih sredina. Zagreb je nekoć težio biti takva sredina. Ljudi nisu uvijek bili jednodimenzionalni kao danas, što se tiče krvnih zrnaca, nekoć su se povezivali na ljudskoj razini. Svaki veliki grad zbir je djece poput mene i mislim da je to ogromna vrijednost. Svatko iz svog naslijeđa donosi nešto novo i drugačije, divno je ne biti Susak. Na Susku su ljudi jako niski, to je posljedica zatvorenosti i međusobnog sklapanja brakova. To smo "samo mi i među sobom". Tako je i s državama, mislim da se to i Hrvatskoj događa. Zato cijenim bakcground koji sam dobio. Ti svjetovi oplemenjuju, samo su u malim selima ljudi čistokrvni. Sve ostalo su mješanci. Zanimljivo je da takvo što nisam osjetio u Americi.

A opet, "Ustav Republike Hrvatske" ondje je doro prošao. Plaši li vas to?

Trump se dogodio, jako je pomogao filmu. Ta ksenofobija nije samo hrvatski izum niti je ovdje počela, fašizam traje na ovom kontinentu, a on funkcionira samo kroz mržnju bližnjeg. Amerika je bila nešto sasvim drugo, vrlo se disciplinirano kontrolirala, ali to je kontrolirana finoća. Ondje 200 milijuna zakona i podazkona onemogućuje netoleranciju jer ih ima previše različitih. Trump je došao na valu potisnute rasne mržnje prema Obami. I taj jadni čovjek živi od raspirivanja mržnje. Tako se smiju kada im kažem da je ovo film iz hrvatske sadašnjosti, a njihove budućnosti, ali nakon filma se slože sa mnom. Ta osjetljivost da se nekog ne voli jer je drugačiji je sve jača.

Ante Tomić kaže da bez Srba ne bi bilo potrebe za Hrvatima, a i vi imate zanimljivu crticu o neprijatelju kao eliksiru mladosti. Jesu li nam neprijatelji zaista nužni?

Mislim da ovdje svaka politika živi od svog neprijatelja. Hrvatski nacionalisti žive od Šešelja, srpski od raznih hasanbegovića i markićki. To su isti tipovi, identičan pogled na svijet samo s obrnutim predznakom. Potreba za velikom mržnjom je najsigurnije što politika može naći. Hrvatska politika treba Srbe jer treba apsolutnog neprijatelja kao što srpska politika treba Hrvate. Dok god to puni naslovnice, dotad će ljudi to piti kao vodu jer moraju skupljati plastične boce i treba im razlog zašto im se život tako ružno dogodio. Ovdje na ovom prostoru se to troši do besvijesti, a ovi koji su to vidjeli su otišli.

Pišete i o majčinu boravku na Golom otoku. Nisu li žene onda odvodili na Sveti Grgur?

Marko Lukunić/PIXSELL

Jesu, Goli otok sam iskoristio kao opće ime. Brinula se o čamcima, pa su je držali u vodi, na buri, po tri sata. Jednom smo na Rabu došli do mjesta s druge strane grada Raba, odakle se ide na Goli. Ondje su se iznajmljivali čamci za prelazak preko. Pitao sam je želi li ići, ali rekla je "Ni u ludilu".

Ipak, niste mrzili Tita.

Ne, mene nisu naučili da mrzim ili volim Tita, imao sam neutralan odgoj. Moji su bili ljevičari, vjerovali su da je Tito napravio ogroman poduhvat, organizirao prvu vojsku protiv fašista i dobio rat. Njemu se pridavala ta važnost tog rata i ismijavalo se to kako je počeo živjeti svoj bogati život nakon rata. Gledao sam ga kao junaka iz filmskih novosti. Jednom sam s njim izgovorio jednu rečenicu.

Susreli ste se i s Titom i s Tuđmanom.

Jesam, Tito je bio i bistriji i karazmatičniji od Tuđmana. Bio je veći Zagorac od ovog drugog Zagorca.

Koliko fikcije ima u vašoj stvarnosti i je li bitno povući granicu?

Meni je bilo. Kada govorim o stvarnosti, pokušavam je učiniti što je moguće stvarnijom, što je manje pretvarati u fikciju. To je teško jer ne možeš izmjeriti koliko dodaješ vlastitoj priči.

Za kraj, kakvo je vaše mišljenje danas o Motovunskom filmskom festivalu? Htjeli ste festival koji će biti više od filmskog.

Htio sam događaj, nisam veliki ljubitelj filmskih festivala. Meni se nije radio još jedan filmski festival. Tada u Hrvatskoj nije igrao nijedan europski film, ni azijski, afrički ili južnoamerički. Htjeli smo pokazati da se rade i drugi filmovi osim holivudskih. Uz to smo htjeli "kvariti mladež", pokazati im da umjetnost ne mora biti dosadna, rigidna, opterećena dogmom. Htjeli smo otok veselja u moru ne pretjeranog veselja. Generacije su izgubile nevinost tamo, otvorile oči, vidjele da postoji drugačiji način. Festival je bio mali, siromašan, ali pun veselja. Primjeren državi u kojoj se događa.