Njezina djela i danas utječu na našu kulturu, i to stoljeće nakon što su napisana. Kao što njezini eseji žive i danas tako nam pažnju izaziva priča o njezinom samoubojstvu. Virginia Woolf 1941. godine džepova punih kamenja ušla je u obližnju rijeku, i nestala zauvijek.
Iza te tužne priče stoji žena koja se borila sa tragedijama i mentalnom bolešću cijeli svoj život, na kraju kojeg je pokleknula pred mislima koje su je progonile.
Rođena je 25. siječnja 1882. godine i od svojih mladih dana odrastala je privilegiranim životom. Njezini roditelji Sir Leslie Stephen i Julia Stephen bili su ugledni ljudi u svojoj londonskoj zajednici. I sami su bili pisci, Leslie je bio urednik Dictionary of National Biography, a Julija pisala knjigu o svojoj profesiji, njezi bolesnika.
Virginia i njezina sestra Vanessa neko su se vrijeme školovala u obiteljskoj kući, zahvaljujući bogatoj knjižnici njihova oca. Zatim su obje krenule u kraljevski koledž u Londonu. U svijet književnosti ušla je nakon diplome, i uključila se u krug umjetnika i intelektualaca poznatih kao Bloomsbury grupa.
Tu je upoznala i svog supruga Leonarda Woolfa, a nakon njihova vjenčanja 1912. godine kupili su Hogarth Press tiskaru, i počeli objavljivati djela pisaca poput Sigmunda Freuda i T.S. Eliota, piše.
Polubraća su je seksualno zlostavljala
1915. godine objavila je Putovanje no slavu je stekla 1925. godine sa četvrtom novelom Gospođa Dalloway. Teme kojima se bavi vrte se oko feminizma, metalne bolesti, i homoseksualnosti.
Zatim je objavila ostale vrijedne i popularne novele kao što su K svjetioniku, Orlando, ali i poznate eseje Vlastita soba i Tri gvineje. Ta su djela dovela do njezinog uspjeh kao revolucionarne i ugledne spisateljice.
Unatoč uspjehu i slavi, Woolf je iza sebe imala četiri neuspjela pokušaja samoubojstva, što je bio znak da nije dobro.
"Odrastanjem se gube neke iluzije, i nastaju druge", jednom je rekla.
Najvjerojatnije je zlostavljanje potaknulo niz njezinih problema sa mentalnim zdravljem, no majčina smrt 1895. godine samo je ubrzala taj proces. Ubrzo nakon toga doživjela je svoj prvi živčani slom, sa 13 godina. I od tada je krenulo samo nizbrdo, umrla joj je polusestra Stella dvije godine nakon, a 1904. godine otišao je i otac nakon raka želuca. Zbog toga je bila i institucionalizirana.
Čak i nakon književnog uspjeha i sretnog braka sa Leonardom, nastavila se boriti sa depresijom i mentalnim problemima. Nekoliko puta se pokušala ubiti, borila se sa halucinacijama i razdobljima manije. Isprobala je različite psihološke tretmane, no zbog tadašnjeg stanja istraživanja tih problema u njezinom vremenu, imala je samo negativne rezultate. Jedan od tih tretmana uključivao je i vađenje zubiju, što je bila teorija koja je vladala 20-ih i koja je povezivala mentalnu bolest sa dentalnim infekcijama.
Na nadgrobnoj ploči su rečenice iz njezine novele
"Dragi sigurna sam da opet ludim. Mislim da ne možemo opet kroz to strašno iskustvo prolaziti, a ovaj se put neću oporaviti. Počela sam čuti zvukove, i ne mogu se koncentrirati. Zato ću napraviti ono što mi se čini da je najbolje", napisala je.
"Želim ti treći da svu svoju sreću dugujem tebi. Bio si toliko strpljiv sa mnom i nevjerojatno dobar. I svi to znaju. Ako me je itko mogao spasiti to si bio ti. Mislim da nitko nije bio sretan poput nas", pisala je u svom oproštajnom pismu.
U panici je Leonard krenuo u potragu za njom, ubrzo je pronašao otiske njezinih koraka i štap za hodanje na obali rijeke, no voda je već odnijela tijelo. Pronašli su ga tri tjedna kasnije, na obali uz Southease. Kada su objavili vijest o njezinoj smrti, T.S.Eliot napisao je kako je to "kraj svijeta".
Njezino tijelo je kremirano, a pepeo razasut ispod dva drveta, s nadimcima Virginija i Leonard u njihovom dvorištu. Na nadgrobnoj ploči stoje rečenice iz njezine novele, Valovi.
"Protiv tebe se bacam, nepopravljivo i nepopustljivo, o smrti! Valovi su se razbili na obali".
Ostavila je nezavršenu novelu i autobiografiju, a posljednje nešto što je napisala bilo je njezino oproštajno pismo.
Njezino stvaralaštvo živi i dalje, djela su joj postala omiljeni klasici, a eseji su je pretvorili u modernu feminističku ikonu. Utjelovljena je u Satima, djelu koje je nagrađeno Pulitzerom. Knjiga je ekranizirana a glumila ju je Nicole Kidman.
Njezina smrt potaknula je tim istraživača da rade na razvoju aplikacije koja bi mogla predvidjeti mogućnosti samoubojstva, po onome što neka osoba piše.
Proučavajući njezin dnevnik kojeg je pisala tijekom života, kao i zahvaljujući osobnim pismima, nadaju se da će kreirati softver koji će analizirati tekst, emailove. Kada aplikacija utvrdi negativnu promjenu u pisanju pacijenta, odmah će obavijestiti onog tko se brine za nju da je došlo vrijeme za intervenciju.
Njezino nasljeđe tako postaje puno veće, beskrajno, poput zvijezda.
"Kada uzmete u obzir nešto poput zvijezda, čini se da ono što mi radimo uopće nije važno, zar ne?"