Ena Katarina Haler, Miljenko Jergović i Julia Očić za Bestbook pišu o austrijskom piscu Stefanu Zweigu.
Trenutak kad grofica Ostrowska...
Piše: Ena Katarina Haler
Posljednji pisac "stare Europe", kroničar svijeta na izmaku i zaljubljenik u taj svijet kakvog više nesumnjivo nikad neće biti, danas se može, protivno vjerojatnom prvotnom (i zapravo posve smislenom) dojmu, smatrati potpuno suvremenim piscem. A biografija Stefana Zweiga potpuno pripada nekom davnom svijetu: rođen je u Beču 1881. godine u imućnoj židovskoj bankarskoj obitelji, u takvom je ozračju i odrastao, uz sve blagodati tog Beča na kraju jedne epohe za kojom se itekako imalo žalovati. I nema toga koji je tu tugu za idejom o Europi zapisao kao Stefan Zweig, kao da je pomalo samo njegova i kao da to posljednje od starih stoljeća, osim što završava za cijeli svijet, ipak nešto više, nešto bolnije završava za njega.
Odgojen dakle od Beča u kojemu se rađaju modernizam i avangarda u umjetnosti (i umjetničkoj misli), koncept psihoanalize, ideja kozmopolitizma i začeci cionizma, u vrijeme neposredno prije nego što će u istom tom gradu proključati dotad neviđeni nacionalizam.
Suprotno nekoj općeprihvaćenoj slici Beča koja nam je nametnuta kroz televizijske filmove i sapuničaste serije, o bajkovitom carskom secesijskom gradu koji bismo i danas najradije preselili u naše kontinentalne provincije, Beč s početka, odnosno "kraja stoljeća" najmanje sanja o toj ušećerenoj verziji prošlosti. Onodobni Beč je progresivan, provokativan, budan, prost i razvratan, do te mjere da Zweig djeluje kao da mu i ne pripada, kao ideja austrijskog pisca nastala kojih stotinu godina kasnije, smještena u taj utješni san o Beču. U njegovom pisanju nema eksperimenta, nema izazova, nema avangarde, Zweig je staromodan i za svoje doba, ali - ima ljepote, bezvremenske i neprolazne, ljepote veće od stoljeća.
Proslavili su ga potpuno genijalni biografski romani - ispisao je, među ostalima, živote Marije Antoanete, Erazma Rotterdamskog, Magellana, Marije Stuart (škotske kraljice)... Tome se posvetio u već zreloj fazi svoje zavidne uspješne spisateljske karijere, u dvadesetim i tridesetim godinama prošlog stoljeća, kad je bio i jedan od najčitanijih i najprevođenijih europskih pisaca. Imao je svakako sreće, čak i nakon te čudesne slučajnosti kakva je bila roditi se usred građanskog Beča na kraju 19. stoljeća. Ali nema te sreće koja može bez posvećenosti. To što je biti Židovom usred Beča ubrzo postalo najmanje sretnom okolnosti koju čovjek ne bira, upisuje se i u Zweigovu biografiju. No život koji je proživio dotad može se opisati kao potpuna posvećenost književnosti, ali u srži - tom svijetu koji je, jasno je iz svake njegove rečenice, tako suludo volio.
Knjiga "Ljubav Erike Ewald" (objavljena nedavno u prijevodu Branke Gubić) nosi naslov po jednoj od četiri pripovijetke koje pripadaju onome što se naziva "ranom fazom" stvaralaštva. Računam, Zweigu je bilo 25 kad je prvi put objavio "Eriku Ewald", kao i ostale pripovijetke okupljene u knjizi ("Zvijezda iznad šume", "Hodočašće" i "Čuda života"). I na trenutak me to zatiče, mada izbija iz ovih priča, iz njihova jezika, jedan mladenački zanos i neka neodoljiva nevinost. Dob pisca govori o knjizi manje i od korica. Thomasu Mannu su naposljetku bile svega 24 kad je napisao "Buddenbrookove". Ali nekog je nezamjenjivog zanosa, na doduše drugačiji način, ali ipak i u Zweigovim biografskim romanima, pa i u kultnoj "Noveli o šahu" iz 1942. godine. I u ovim je pričama, s druge strane, neke mudrosti nalik staračkoj, pronicljivosti kakva ipak rijetko stane u 25 godina.
Zašto se Zweig proslavio baš biografskim romanima, potpuno je jasno nakon čitanja njegovih ranih djela. To potpuno zanimanje za čovjeka ono je što Zweiga čini velikim piscem. Bila to neka nesretno zaljubljena Erika Ewald ili pak Marija Antoaneta, posvećenost je ista, a ista je i nježnost. Priče su ovo, najkraće rečeno, o čežnji, o najljepšem što praznina u čovjeku može stvoriti. Ne mogu se sjetiti postoji li igdje ispisana nesretna ljubav kao što je ova Erike Ewald, od koje bi moglo samo oduzeti, to da je ostvarena. Ima nešto simpatično i šarmantno u tragediji "Zvijezde iznad šume", priče kakvu je zaista mogao napisati samo mladi pisac, još uvjeren u moć slučajnosti, a koja je često uvjerljivija u stvarnosti, nego u književnosti. Ali trenutak kad grofica Ostrowska, iznenadno i neobjašnjivo tužna, u gotovo fantastičnom obratu nasloni glavu u kutu kupea dok vlak ubrzava, a njoj niz obraze poteku suze i ona osjeti "duboku, neobičnu bol (...) Bol, kakvu osjećaju preplašena djeca kad se iznenada probude usred mrkle noći i shvate da su sasvim sama...", taj je trenutak ništa drugo nego zalog velike književnosti.
I bez jasnih označitelja vremena ili toposa, ove se priče nepogrešivo smještaju samo u jedno vrijeme i jedan svijet, Zweigov svijet intelektualaca, nasljednika trgovačkih građanskih obitelji i usitnjene aristokracije, ali baš kao grofica Ostrowska, i bogati plaču, bez imalo ironije i ljudska je slabost jednaka u bečkim kavanama s početka prošlog vijeka, kao što je u svakoj birtiji, ili kome je draže coffee shopu, i danas i uvijek.
I kako bi se nekoga na primjer neupućenog uvjerilo u izvještačenost tog našeg kontinentalnog sna o Beču nakon što bi pročitao štogod od Zweiga i taj pomalo kićeni jezik koji kao da silno želi biti književnim (zbog kojeg je i zaradio etiketu banalnosti i patetike), kao da već pati za svijetom kojeg uskoro neće biti? Nema druge, nego da je u pitanju ljubav.
Uspon nacizma protjerat će Židove Zweiga i suprugu mu Federike Mariju Burger prvo u Englesku, zatim u SAD i naposljetku u Brazil. Svjetska prepoznatljivost i status koji uživa kao pisac ne mogu mu nadomjestiti njegovu Europu. Među prvima je upozoravao na mogući pogubni ishod rastućih fašističkih ideologija. Njegova je Europa nesumnjivo u salonima i kavanama, među intelektualnom elitom kojoj je dostupna sva širina tadašnje umjetnosti, ono malo Europe gdje je možda jedini put u povijesti postojala sloboda misli, Europa koja ne mora mariti za ksenofobiju, međunacionalne netrpeljivosti, vjerske slobode, kolonijalnu i imperijalističku represiju, gdje pravo na nezavisnost i samoodređenje nisu upitni. I za takvom Europom, koje kao da i nije bilo, itekako vrijedi žaliti. Taj potpuni obzir prema čovjeku, pa i do razine patetike, suštinski je antifašizam.
Magičan i magnetičan
Piše: Miljenko Jergović
Stefan Zweig bio je karakterističan pisac s kraja habsburške epohe. Sin bogate obitelji židovskog tekstilnog industrijalca, sekularnih pogleda na život i svijet, koji je za svoje roditelje govorio da su slučajni Židovi, ali se vrlo ponosio svojim bečkim građanstvom, bio je, poput Karla Krausa, istaknut novinski pisac. Istodobno bio je pjesnik, pripovjedač, feljtonist i putopisac. Često je putovao, odlazio je, vraćao se i dolazio, neprestano se selio u potrazi za avanturom i za duhom epohe. Za Velikog rata bio je uvjereni pacifist, nisu ga mobilizirali, nego je dobio posao u državnom vojnom arhivu.
Nakon rata se, užasnut stradanjima kojima je svjedočio, ali i raspadom velikoga multinacionalnog imperija, iz Beča seli u Salzburg, gdje vrlo intenzivno pokušava u svom književnom radu pobjeći od onoga što ga je tako uznemirilo. Postaje narodski pisac, jednu za drugom niže romansirane biografije slavnih ljudi i sudjeluje u stvaranju tog u međuratna doba vrlo popularnog žanra, koji će, kao i svaki popularni žanr, više biti pamćen po svojim trivijalnim dosezima, nego po svojim vrhuncima. Kad se neki popularni žanr s vremenom demodira, gotovo u pravilu bivaju zaboravljeni svi njegovi vrhunci, pa i pojedina remekdjela, ako ih je bilo. Zweigove biografije Marije Stuart, Erazma Roterdamskog, Magellana, Josepha Fouchéa... bile su vrlo čitane i komentirane knjige kućne biblioteke na Sepetarevcu te sam ih sve vrlo rano, nekako oko 12. godine, pročitao. Uzbudljivije i od najboljih avanturističkih romana, Zweigove su mi biografije kao dječaku bile zanimljivije i privlačnije od Julesa Vernea, Daniela Defoea i drugih svjetskih klasika našega dječaštva, te bi se moglo reći da mi je, dvanaestogodišnjaku, Zweig uz Marka Twaina bio najmiliji svjetski pisac. Još jedna stvar bila je tu važna: njegove biografije čitali smo svi u kući, i Nona, i mama, i nedorasli ja.
Naravno da sam kasnije zaboravio na Zweiga. Sjetit ću ga se opet kad za naših ratova devedesetih prvi put - to znači: dosta kasno - budem čitao “Jučerašnji svijet” i “Novelu o šahu”. “Jučerašnji svijet” memoarska je, u velikoj mjeri i komemorativna bečka i habsburška autobiografija, bez sumnje književno najznačajnija Zweigova knjiga i jedna od markantnijih knjiga europske književnosti 20. stoljeća. U ta ozbiljna predsmrtna doba, kad se pisac pripremao za odlazak, ne vjerujući da je za njega takvog na ovom svijetu još ostalo mjesta, on je sav svoj golemi dar, rječit i vičan da priču do kraja ispripovijeda, ali i da je ispripovijeda tako da svakome bude razumljiva, uložio u temu nad temama našega 20. stoljeća. Dok je prije toga pisao da bi ga što više ljudi čitalo, sad je pisao bez vjere da će ga čitati više itko. Ali pisao je na jednako osvajajući, magičan i magnetičan način. Od Zweiga se ne može odustati nakon što se njegova knjiga jednom uzme u ruke.
Aktualno kao i prije više od sto godina
Piše: Julia Očić
Zweigova novela "Pismo nepoznate žene" gotovo je u cijelosti ispripovijedana u formi pisma - neimenovana žena čije je dijete umrlo i koja se i sama u trenutku kad piše pismo nalazi na samrti, upućuje svoje posljednje riječi čovjeku kojega je voljela tijekom čitavog života, ocu svojega djeteta, svojoj jedinoj ljubavi, ali istovremeno i čovjeku koji o njoj ne zna apsolutno ništa, koji je uopće ne poznaje.
Prvih nekoliko stranica njezina pisma djeluje kao da je adresa primatelja izabrana potpuno nasumično - kako je uopće moguće da je najveća ljubav nepoznate žene netko tko je ni ne poznaje? Ipak, u ostatku pisma priča postaje vrlo jasna: nepoznata žena opisuje njihov prvi susret kad je ona još bila djevojčica, a zatim još dva njihova kratka susreta u razmaku od nekoliko godina. Njezina priča nije samo priča o neuzvraćenoj ljubavi, već o potpuno neprepoznatoj, nedoživljenoj ljubavi i potpuno nepoznatoj osobi koja za njezina voljenog nije predstavljala ništa osim kratke, usputne avanture, samo jedne u nizu. To je priča o ženi koja je čitav život podredila drugome, koja je čitav život provela u iščekivanju najmanjeg kontakta s čovjekom kojega je voljela iz daljine i koja je pred smrt napokon odlučila ispričati svoju priču upravo onome zbog koga priča i postoji.
Njezina tragična sudbina prožima svaku stranicu ove novele i navodi čitatelje na razmišljanje o svemu onome što tijekom života nisu izrekli na vrijeme te o svim onim pismima, doslovnima i metaforičkima, koje su u nekome trenutku htjeli poslati, ali to nisu učinili.
Novela "Manija", pak, iako je sadržajno potpuno drugačija od "Pisma nepoznate žene", s prethodnom je novelom povezana upravo motivom pisma koje u "Pismu nepoznate žene" zapravo služi kao čitava radnja, a u "Maniji" ima funkciju osnovnog pokretača radnje. Slikar Ferdinand koji je sa suprugom Paulom pobjegao u Švicarsku dobiva službeni poziv da se vrati u svoju državu i priključi vojsci. Čitava novela odraz je njegova unutarnjeg stanja - od trenutka kad uzme pismo u ruku, Ferdinand razmišlja o nizu načina na koje bi mogao izbjeći odlazak u rat, no istovremeno osjeća kako ga nešto vuče upravo u taj rat, u stroj stvoren za ubijanje koji žrtvuje ljudske živote zbog nekih besmislenih ideja, zamaskiranih u pojmove kao što su "dužnost" ili "domovina". U Ferdinandu se tako suočavaju strah od odbijanja poziva koji ga istovremeno vuče u rat te želja za životom i slobodom, na što ga redovito podsjeća njegova supruga koja ne ga ne želi izgubiti u korist tuđih ideala i planova u koje ni on sam ne vjeruje. Ferdinandovo stanje naposljetku se počinje graničiti s ludilom, a čitava novela zapravo u sebi sadrži snažnu antiratnu poruku i kritizira utjecaj rata na pojedinca s vlastitim moralnim vrijednostima, ali i na čitavo društvo koje u ratnim vremenima ne postaje ništa drugo osim topovskog mesa, potrošne robe koja postoji samo kako bi ubijala ili umirala.
Pisana riječ osnovni je element u dvjema novelama, no pritom u "Pismu nepoznate žene" te riječi predstavljaju odraz nesebične, ali i nikad prepoznate, tragične ljubavi, a u "Maniji" su pak upravo riječi na papiru te koje prisiljavaju čovjeka na težak i konfliktan izbor između vlastitih moralnih načela i osjećaja neshvatljive dužnosti prema tuđim idealima. Obje novele tako na različite načine govore o snazi pisane riječi, ali istovremeno tjeraju čitatelja na promišljanje o ljubavi, boli, moralu i slobodi, odnosno brojnim temama koje su i u današnjem svijetu jednako aktualne kao i prije više od sto godina kad ih je Zweig napisao.
