Kultura
894 prikaza

U ateljeu kipara Pere Jelisića: Iz grada mi je poručeno da tražim drugi prostor

1/9
Tomislav Miletić/PIXSELL
Iz Grada Zagreba mi je poručeno da se javim na natječaj i tražim drugi prostor, ali ja sam u adaptaciju ovog prostora uložio 20 tisuća eura. Osim toga, i ranije sam se javljao na natječaje i nikad ništa nisam dobio

Nedavno je u Zagrebu u stanu poduzetničkog para Maje i Jonathana Coopera, građenom kao galerijski prostor, održana predbožićna izložba njezina oca i brata, akademskog kipara Pere Jelisića i slikara Davora Jelisića, na kojoj su dvojica umjetnika brojnim gostima i ljubiteljima umjetnosti pokazali čak 86 radova. Izložba je imala humanitarni karakter te je dio prihoda od prodaje umjetnina doniran Udruzi oboljelih od melanoma.

Pero Jelisić je đak doajena Antuna Augustinčića, Frana Kršinića i Vanje Radauša, poznat po jedinstvenoj seriji portreta Nikole Tesle, koji je tijekom duge i plodne karijere dobio za svoje radove brojne nagrade, posebno za djela iz ciklusa “Voda - kapi i njezine varijacije” te za Tesline portrete. Osim Tesle, oblikovao je portrete Josipa Broza Tita, Stipe Mesića, Miroslava Krleže, kardinala Alojzija Stepinca, izumitelja Slavoljuba Penkale i oftalmologa Krešimira Čupaka, a u Njemačkoj je modelirao portrete najslavnijih njemačkih filozofa, od Fichtea i Leibniza preko Kanta i Hegela do Marxa, Nietzschea, Jaspersa i Blocha, koji sad krase zgrade gradskih vijećnica.

 | Author: Tomislav Miletić/PIXSELL Tomislav Miletić/PIXSELL

Jelisić godinama radi u atelijeru u Vlaškoj ulici, bivšoj kapelici, odmah pored Glazbenog učilišta Elly Bašić, gdje su nastale mnoge njegove skulpture, između ostalih i “Suza”, spomenik poginulim glinskim braniteljima, koji je realizirao u suradnji s arhitekticom Anom Ivšić. No nedavno je dobio obavijest od Grada Zagreba, kaže Jelisić, da će 14. travnja doći bravari i promijeniti brave na atelijeru jer im “taj prostor treba za drugu namjenu”.

”Iz Grada Zagreba mi je poručeno da se javim na natječaj i tražim drugi prostor, ali ja sam u adaptaciju ovog prostora uložio 20 tisuća eura. Osim toga, i ranije sam se javljao na natječaje i nikad ništa nisam dobio. Kad sam prije desetak godina ušao u ovu kapelicu, taj prostor je bio u strašno derutnom stanju, strop je bio prepolovljen i visio je na dvije strane, vlaga je izbijala iz zidova i podova, a nije bilo ni vode ni sanitarnog čvora. Šuta je padala na sve strane pa sam morao prvo prije adaptacije izbaciti dva kamiona smeća. Sve sam snimio tako da imam fotodokumentaciju zatečenog stanja. Tražio sam pomoć od Grada Zagreba, ali mi je rečeno neka sam čistim i adaptiram prostor”, kaže Pero Jelisić te dodaje kako je nakon poslijediplomskog studija kod Vanje Radauša 1964. godine otišao u Tuzlu jer također nije mogao dobiti atelijer, dok mu je obitelj, supruga i dvoje male djece, ostala u Zagrebu. Tamo je odmah dobio prostor, a ubrzo je počeo raditi u školi, a zatim na Pedagoškoj akademiji.

Njegov jedinstveni opus sadrži i cikluse posvećene vatri, zatim ženske aktove i impresivne reljefne skulpture Sunca i Mjeseca, te portrete njemačkih filozofa. Skulpture “Majka i dijete” i “ Meditacija”, isklesane u mramoru, te radovi “Bosanka”, “Madona” i “Poezija”, odliveni u bronzi, izlagane su u Parizu na Salonu nacija 1985., gdje su bile zapažene od kritičara. Kako su nastale “Kapljice”?

 | Author: Tomislav Miletić/PIXSELL Tomislav Miletić/PIXSELL

”Smatrao sam da nema smisla raditi već viđene skulpture. Uvijek mi je bilo važno stvoriti nešto novo i originalno. Tragajući za idejom noćima sam razmišljao o prolaznosti života, nastajanju i nestajanju, vječitim promjenama svega što postoji, te Suncu, Mjesecu i svemiru, a onda sam shvatio da su mi iznimno važni voda i vatra. Slušajući Radio Luxembourg pitao sam se kako bih prikazao vatru i vodu u skulpturi da ne bude deskriptivno i onda mi je jedne noći, negdje oko dva sata ujutro, sinula ideja: kapljica je simbol vode, a plamen je simbol vatre. Bio sam neizmjerno sretan jer do tada još nitko nije realizirao takve oblike. U mislima mi se pojavilo mnogo novih skulptura u obliku kapljica i plamena i odmah sam ih počeo modelirati. Kad sam napravio prvu kapljicu, odmah sam je pokrio tako da je nitko ne vidi. Jednom je u atelijer svratio tehnički direktor iz kemijske industrije da uzme jednu moju skulpturu, a onda se slučajno otkrila moja ‘Kapljica’. Kad ju je vidio, rekao je: ‘Upravo to mi treba!’. Radio sam i ženske aktove na kojima se vidi da su zapravo izvedeni iz osnovnog motiva - kapljice. Sve te skulpture - ‘Kapljice’ i ‘Plamenovi’, dobivali su nagrade u bivšoj Jugoslaviji, čak sam poslao na natječaj za spomenik na Ovčari jednu kapljicu, koja je također dobila nagradu, no nije realizirana s obrazloženjem da skulptura nije dovoljno velika. Kapljica je najčišća forma koja djeluje monumentalno i mogla se realizirati i u velikoj formi”, kaže Jelisić.

Pero Jelisić je ratno siroče podrijetlom iz Tuzle, a usvojila ga je 1945. godine, sa sestrom, plemenita obitelj Johane i Antuna Đurđeka, koja je izgubila 15-godišnjeg sina u ratu. Portrete modelira od trećeg razreda osnovne škole. Radio je glave djevojčica u glini, zatim Tita, Lenjina i Marxa, i zatim je te radove nosio u školi. Kaže da su učiteljice pokazivale njegove radove prosvjetnim inspektorima koji su dolazili u školu, a slikar Ismet Mujezinović i kipar Franjo Leder, Meštrovićev đak, prepoznali su njegov talent i bodrili ga još od osnovne škole. Kasnije je napravio njihove portrete.

 | Author: Tomislav Miletić/PIXSELL Tomislav Miletić/PIXSELL

”Leder je slučajno išao s mojoj tetom u školu i dolazio je kod nas u posjete. Kad je vidio kako radim, plakao je. Bio je boem i volio je malo popiti pa je znao reći: ‘To je moj nasljednik’. Portretirao sam i kipara Dragišu Tripkovića, kojemu sam dosta pomagao u radu. Kad sam 1959. bio na prvoj godini zagrebačke Akademije, otišao sam u Bosnu i pomogao mu modelirati spomenik ‘Žena s puškom’, visok 12 metara, koji i danas postoji u Lukavcu. Tripković me je pitao hoćemo li se zajedno potpisati, no nisam htio. Tim poslom zaradio sam toliko da sam mogao mirno živjeti godinu dana”, kaže Jelisić.

Diplomirao je kiparstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi velikog kipara Frana Kršinića. Na prijamni ispit na Akademiju u Zagrebu dolazili su kandidati iz cijele bivše Jugoslavije, a Jelisić je bio primljen ekspresno, u pola sata. Kad se prijavio, bio je 66. po redu, u uži izbor ušlo je 19 kandidata, a na kiparski odjel primali su samo troje. Trebali su napraviti portret, a model im je bio portir Akademije, kojeg je dobro promotrio već rano ujutro, čim je došao u Zagreb. Kaže da je znao da vjerojatno mnogi od kandidata imaju preporuke, ali on je vjerovao u sebe znajući da nitko nije radio tako puno kao on.

”Profesor i kipar Vjekoslav Rukljač je rekao da nitko ne smije ući u dvoranu tijekom prijamnog ispita, a on će obilaziti kandidate svakih pola sata. Kad se vratio u dvoranu za pola sata, još nisam ni počeo raditi. Nisam počeo ni u deset sati. Tad sam rekao sam sebi: ‘Daj, Pero, počni raditi’ i kako ja inače brzo radim, napravio sam portret portira za pola sata. Kad se Rukljač vratio u pola jedanaest, viknuo je već s vrata: ‘Tko je tu dolazio?’. Odgovarali smo mu da nitko nije dolazio, no on nam nije povjerovao, nego je i dalje grmio. Tad je pokazao na moj rad i zapitao: ‘Tko je napravio taj rad?’. Odgovorio sam mu skromno: ‘Ja sam to napravio’. A on se začudio i zapitao me gdje sam završio Akademiju, vjerojatno htijući pitati gdje sam završio Školu primijenjene umjetnosti. Odgovorio sam mu da sam završio Učiteljsku školu u Tuzli. Nakon toga se okrenuo bez riječi i otišao. Nakon 20-ak minuta došli su Antun Augustinčić, Frano Kršinić, Ivan Sabolić i Vanja Radauš, koji mi je prišao i počeo me detaljno ispitivati o mom radu. Radauš me tad zapamtio i poslije me zvao u svoju majstorsku radionicu. Nekoliko dana kasnije, kad smo stajali u dvorištu Akademije, pozvao me Sabolić rekavši mi da se ne trebam sekirati jer sam primljen već prvog dana. Također me upozorio da moram paziti da mi netko ne uništi rad”, ispričao je Jelisić.

 | Author: Tomislav Miletić/PIXSELL Tomislav Miletić/PIXSELL

Kad je bio na četvrtoj godini, radili su akt, Kršinić mu je rekao da je njegov rad dobar, ali da bi trebao ‘tu malo popraviti’. “To me je zasmetalo, ali sam odlučio napraviti onako kako ni Kršinić ne radi - ‘oživjeti’ leđa da se ispod njihove napetosti osjeti život. Kad je Kršinić vidio ta ‘živa’ leđa, rekao je: ‘Jako, jako dobro’. I nakon toga mi više nikad ništa nije prigovarao. Kršinić mi je kasnije dao slobodu što mi je bilo jako važno. Također mu se jako svidjelo moje poprsje Tita, koje sam odlio u gipsu. Nisam ga radio prema fotografiji, nego prema živom čovjeku kojeg sam svakodnevno gledao u ‘Dnevniku’. Kršinić mi je rekao da sam ga materijalizirao, oživio.
Tad mi je priznao da se jako namučio radeći Titov spomenik, visok tri i pol metra, u Titovu Užicu. Znalo se da su svi studenti koji su u prijašnjim generacijama diplomirali u Kršinićevoj klasi bili zapravo mali Kršinići. On je bio veliki Kršinić, ali nije bio pedagog. A Hegedušić je bio i veliki slikar i veliki pedagog”, kaže Jelisić.

 | Author: Tomislav Miletić/PIXSELL Tomislav Miletić/PIXSELL

Početkom devedesetih izlagao je u Innsbrucku, Telfsu, Leonbergu i Gerlingenu, a onda je bio pozvan na Međunarodni festival u Aalen predstavljati bivšu Jugoslaviju. Tamo je portretirao gradonačelnika Aalena te imao izložbu. Kaže da je u Leonbergu dobio fantastičan atelje s garažom, a onda mu je gradonačelnik tog grada naručio portret Friedricha Wilhelma von Schelinga, kojeg je trebalo odliti za 20 dana. Scheling je bio prvi u nizu filozofa koje je modelirao u Njemačkoj.

”Nazvao sam Borisa Grunwalda, ravnatelja i kipara likovne akademije u Stuttgartu, podrijelom iz bivše Jugoslavije, koji mi je dopustio da kod njih izlijem taj portret, no napomenuo mi je da moram sam pronaći ljevača. S obzirom na to da sam znao lijevati, nije mi bio potreban ljevač. Drugi profesori s Akademije pitali su me: ‘Das ist die jugoslawische Schule?’, a ja sam im odgovorio: ‘Das ist nicht jugoslawische Schule, da ist meine Schule’. Onda me je upitao mogu li mu pomagati u radu, a zauzvrat mogu u njihovoj ljevaonici odliti što hoću. Pomagao sam mu dvije godine, a da sam ostao još tri preuzeo bih njegovu katedru i plaću od tadašnjih osam tisuća maraka. No vratio sam se u Hrvatsku zbog rata, u neizvjesnost. Kako nisam imao nikakvog posla, pao sam u depresiju”, kaže Jelisić.

Zatim je 2006. priredio u Domu HLU-a u Zagrebu izložbu posvećenu Nikoli Tesli, na kojoj je izložio 12 skulptura, uglavnom odlivenih u bronci ili sadri, toga genijalnog izumitelja. Kako je otkrio Teslu?

”Negdje pred polazak u osnovnu školu crtao sam u dvorištu, a onda sam čuo kako moj stric govori: ‘Tesla je rekao da mi je uhvatiti snagu groma obasjao bih čitavu zemaljsku kuglu’. Prenuo sam se i zapitao se tko je taj Tesla. Zapamtio sam njegovo ime, a onda sam u petom razredu vidio jedno Teslino poprsje, koje je bilo premazano zlatnom bojom, no nije mi se svidjelo. Tijekom školovanja puno sam naučio o Tesli, cijenio sam ga kao čovjeka i humanista, i stalno sam želio odliti njegov poprsje. Nisu mi bili toliko važni njegovi izumi - indukcijski i elektromagnetski motor ili naizmjenična struja, ali su me fascinirali njegov život, karakter i genijalnost. Tek kad sam se vratio iz Njemačke i čuo da je u Smiljanima miniran Teslin spomenik, učinilo mi se da me je Tesla pozvao i odlučio sam mu se odužiti. Odmah sam počeo raditi, više nisam bio u depresiji. Inače, taj Teslin spomenik napravio je Kršinić. Osim te skulpture, Kršinić je napravio još jednu koja je u Beogradu, a njezina se replika nalazi kraj Niagarinih slapova”, kaže Jelisić te dodaje da su se brojne ranije skice Tesle počele pretvarati u reljefe i skulpture.

 | Author: Tomislav Miletić/PIXSELL Tomislav Miletić/PIXSELL

”Kad je moj susjed, književnik i likovni kritičar Branislav Glumac, šećući svog psa, vidio skice Tesle, pitao me je tko je to naručio, a ja sam mu odgovorio: ‘Ma tko će ga sad naručiti kad ga ruše’. Unatoč tome, htio sam 2006. prirediti izložbu u povodu 150. godišnjice Teslina rođenja, ali to je bilo bezuspješno. Tek kad je Amerika počela 2004. pripremati proslavu u povodu te godišnjice zainteresirali su se i naši. Tako sam u Meštrovićevu paviljonu izložio 12 skulptura na kojima sam prikazao Teslu kao vertikalu, a Glumac je napisao tekst za katalog”, ispričao je Jelisić.

Na pitanje što ga najviše fascinira u Teslinu životu, Jelisić je odgovorio da Teslu prije svega vidi kao vertikalu i astralnu veličinu, romantičara i idealista, sanjara s poetskom crtom, čovjeka koji je intuitivno, gotovo proročki osjećao ideje, koje su mu dolazile u

 | Author: Tomislav Miletić/PIXSELL Tomislav Miletić/PIXSELL
bljeskovima i vizijama, a zatim ih je u potpunosti razrađivao u glavi.

Dodao je da je Tesla imao moć da vizualizira stvari, ljude i scene tako da je sve svoje inovacije prvo vidio kao slike u glavi. Sve je radio vrlo temeljito, a što je odlučio, to je i ostvario. Pored engleskog, govorio je još šest jezika. Imao je izvanredno pamćenje i puno je čitao pa je napamet znao cijeloga Goetheova “Fausta”. “Bio je poznat po izvanrednom sluhu - mogao je čuti muhu iz treće sobe, bio je iznimno senzibilan, osjećao je ljude, događaje, pojave. Ta senzibilnost vjerojatno se pojačalo tijekom čudne bolesti u mladosti tijekom koje se tresao i padao u nesvijest, a u pomanjkanju dijagnoze rečeno je da je imao nekoliko slomova živaca”, objasnio je Jelisić.

 

Kipar je napomenuo da su Tesline ideje često bile neshvaćene, primjerice, kad je u časopsiu Century Magazine objavio futuristički esej u kojem je najavio pojavu robota, “svjetski sistem” bežičnih komunikacija kojim će putovati vijesti i ljudski glas, te budućnost temeljenu na električnoj i solarnoj energiji. Također, fama se pojačavala jer je svake godine na svoj rođendan priređivao konferenciju za novinare na kojoj je predstavljao neki novi, sve luđi izum, kao što je bio slučaj sa “zrakama smrti”.

”Tijekom života primio je mnoge počasti, u svoje salone primali su ga mnogi milijunaši, a on je na svoje prezentacije često pozivao najvažnije ljude svog doba kao što su John D. Rockfeller, John Astor, Henry Ford, George Westinghouse i J. P. Morgan, dok su mu Mark Twain i Albert Einstein bili prijatelji. Želio je služiti čovječanstvu, a na kraju je odbio primiti Nobelovu nagradu. Umro je sam i siromašan u 87. godini u hotelskoj sobi 3327 na 33. katu hotela New Yorker”, rekao je Pero Jelisić dodavši kako je kod Tesle sve moralo biti djeljivo s tri pa je zato i boravio u hotelskoj sobi s tim brojem.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.