Kultura
2667 prikaza

U čemu je razlika kad nagrade dodjeljuje HDZ i kad ih dodjeljuje Možemo?

1/4
Robert Anić/PIXSELL
Nagradu grada Zagreba je za književnost dobila Ivana Bodrožić. Ona je pred parlamentarne izbore u srpnju 2020. snimila je predizborni spot, u kojemu je građane pozvala da glasaju za listu platformu Možemo

U vrijeme Nine Pavića i Europapress Holdinga, početkom novoga milenija, u Hrvatskoj su utemeljene književne nagrade koje financiraju i dodjeljuju privatne kompanije, tvrtke, korporacije... Takve su, primjerice, bile nagrade Jutarnjeg lista za književnost i publicistiku, koje su trajno ugašene nakon što je te novine i tvrtku koja ih je izdavala preuzela odvjetnička tvrtka Marijana Hanžekovića. Po uzoru na Jutarnji list zatim su izniknule ponešto modificirane nagrade VBZ-a, tportala te konačno i Nagrada Fric. Našlo se tu i povijesnih suputnika, poput jednokratne književne nagrade obitelji takozvanih Frankopana, čiji su utemeljitelji, valjda, procijenili da će im književna nagrada podići ugled u Hrvatskoj. Na jednaki način, privatnim novcem anonimnog donatora, financiran je i petogodišnji ciklus Nagrade Mirko Kovač, koja je zatim ugašena jer njezini pokretači nisu pronašli novog privatnog financijera, a hrvatska država ne samo da ovu nagradu nije sufinancirala, nego je ubirala porez na nagradu.

Razlika između spomenutih te možda i još poneke nagrade koja se financira privatnim novcem, i nagrada koje dodjeljuju država, grad ili kulturne institucije na proračunu države i/ili grada, u tome je što privatne nagrade nisu izraz kulturnih politika. Ako na njih imate neke prigovore, možete ih uputiti članovima njihovih žirija, poimence.
Također, njihov ugled isključivo se tiče žirija, dok kompanije ili tvrtke koje organiziraju ili financiraju nagradu mogu, a i ne moraju, biti posredni baštinici dobroga glasa neke nagrade. Loš glas u ovom slučaju tiče se uvijek i samo žirija.

 | Author: Igor Šoban/PIXSELL Igor Šoban/PIXSELL

Državne i gradske nagrade, kao i nagrade institucija koje su na državnom i gradskom proračunu, uvijek su posredan izraz kulturnih politika. Njihovi žiriji, koliko god nezavisno djelovali, transmisija su kulturnih politika i želja svojih osnivača. To tako jest već i stoga što se Nagrada Vladimir Nazor, recimo, financira, između ostalog, i od poreza na Nagradu Mirko Kovač. Slijedom ove logike, dobitnici Nagrade Vladimir Nazor ili Nagrade grada Zagreba oslobođeni su poreza na financijski dio nagrade. Dok će dobitnik Nagrade Fric, ili Nagrade tportala, ili Nagrade VBZ-a, platiti puni iznos poreza, baš kao da se države i njezinih kulturnih politika ove nagrade nimalo ne tiču.

Zato bi bilo mudro da se bavimo samo nagradama koje su izraz kulturnih politika. Ovoga kasnog proljeća pale su dvije, neočekivano znakovite. Krećemo obrnutom kronologijom, od druge dodijeljene. Uz izravan prijenos na programima HRT-a i uz popriličnu javnu pompu, predzadnjeg je dana proljeća u Zagrebu dodjeljivana Nagrada Vladimir Nazor. Premda se nagrada dodjeljuje po očitom uzoru na onu slovensku, veću i značajniju, nagradu koja nosi ime Franceta Prešerna i primaju je, za životno djelo te za rad iz protekle godine, umjetnici iz različitih domena, temeljni i najvažniji Nazor je onaj koji se dodjeljuje za književnost.

Hrvoje Hitrec | Author: Žarko Bašić/ Pixsell Hrvoje Hitrec Žarko Bašić/ Pixsell

Nagrada je ove godine dodijeljena proznom i dramskom piscu, čuvenom televizijskom scenaristu Hrvoju Hitrecu. Ali teško može ostati neprimijećeno i da je Hitrec jedan od osnivača i praosnivača HDZ-a, koji je sudjelovao još na onoj čuvenoj tribini od 28. veljače 1989., kad je predstavljen “Prednacrt programske osnove” stranke koja je i danas na vlasti, a čija članica, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, Hrvoju Hitrecu dodjeljuje Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Iako je Hitrec nesumnjivo značajan hrvatski književnik, jedan od najznačajnijih u svojoj generaciji, on je ujedno i među najaktivnijim čuvarima vječnoga utemeljiteljskog ognja HDZ-a, tako da je pomalo upitno što sve jest njegovo životno djelo i čemu se zapravo nagrada dodjeljuje. Otpočetka, on se od Tuđmana i od dijela osnivača svoje stranke razlikovao po načinu na koji je tretirao hrvatsko antifašističko partizansko naslijeđe. “Tito je bio zločinac, na svim rang-listama 20. stoljeća nalazi se na izvrsnom desetome mjestu”, reći će Hitrec u intervjuu za Večernji list početkom veljače 2020. i teško da će mu na tim riječima itko iz njegova političko-ideološkog kruga išta prigovoriti. Pa ni ministrica Nina Obuljen Koržinek. Prividni je, međutim, paradoks u tome što Hitrec prima nagradu koja nosi ime Titova ratnog veterana, političkog i književnog agitatora, i prvog predsjednika Titove antifašističke Hrvatske, Vladimira Nazora. Jest da je Nazor pritom i hrvatski pjesnik, ali ako je Tito deseti najveći zločinac u povijesti, nije li i Nazor barem za vješala?

Zapravo, nije. Zato što Ministarstvo kulture RH kontinuirano vodi takvu kulturnu i praktičnu politiku - od koje se odustalo samo u kratkom mandatu Zlatka Hasanbegovića, koji je nastojao zaoštriti stvari - čiji je cilj da se ne samo s Vladimira Nazora, nego recimo i s Miroslava Krleže, saperu njihovo partizanstvo, jugoslavenstvo, komunizam, i da ih se, između ostaloga i preko nagrada koje nose njihova imena, te pisaca kojima se te nagrade dodjeljuju, posmrtno prevede na drugu stranu.

Barem među nacionaliste iz našega doba i među hadezeovce, ako ne i među one koji su im za života bili smrtni neprijatelji.

Ako se pogleda tko su sve književni dobitnici Nagrade za životno djelo Vladimir Nazor, lako će se primijetiti da su svi, ili skoro svi, dio nekoga desnoga građanskog i kulturnog kanona, što znači da su ljudi iz jedne i jedine stranke ili pripadaju institucijama u koje su rukopoloženi milošću stranke. Nije svaki od njih opredijeljeni desničar, ali nijedan desničarima nije mrzak. Takav je, dakle, bonton Nagrade za životno djelo Vladimir Nazor, za oblast književnosti. Nagrade za film, likovnu umjetnost, glazbu, kazalište, koje nose Nazorovo ime, mogu dobiti i oni koji su izvan desnog kanona. Naprosto, te nagrade su manje važne, jer su suštinski manje Nazorove, koji je bio pisac i pjesnik, kao što su i oni njegovi posvećeni nagrađenici.

Dok se Nazorova nagrada dodjeljuje na dan njegove smrti, Nagrada grada Zagreba dodjeljuje se dvadesetak dana ranije, dana 31. svibnja, kad mjesni katolici slave Dan Majke Božje od Kamenitih vrata. Slično koncipirana kao i Nazorova, čini mi se da je prati i približan novčani iznos. Kako je država oslobodila svoje laureate plaćanja poreza na iznose nagrada koje se dodjeljuju iz poreza, riječ je o financijski najizdašnijim književnim nagradama u Hrvata. U iznosu koji dobitniku i nakon plaćanja poreza i prireza ostaje izdašnija je samo Nagrada VBZ-a.

 | Author: Josip Regović/PIXSELL Ivana Bodrožić Josip Regović/PIXSELL

Ovogodišnja Nagrada grada Zagreba, prva koju posve samostalno dodjeljuje ekološka lijevo-aktivistička stranačko-politička skupina Možemo, metaforični je prikaz jedne nove kulturne politike, ali i izvanredna prigoda za usporedbu kako to izgleda kad književne nagrade financirane javnim novcem dodjeljuju bogoljubni desničari, a kako je kad priznanja književnicima upućuju oko prirode skrbni lijevi.

Nagradu grada Zagreba je za književnost dobila Ivana Bodrožić. Vrlo istaknuta prozaistica i pjesnikinja, oko čijeg sam se romanesknog autobiografskog prvijenca “Hotel Zagorje” i sam krajnje ekstatično izrazio u podužem članku usred jednih naših novina, po čijim se romanima igraju kazališne predstave te je među nekolicinom najznačajnijih književnih imena svoje generacije. Pritom, vrlo je aktivistički angažirana i otvorena, pa je prije nekoliko mjeseci nasred pozornice Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu udarila po Nagradi Fric, jer da se ne dodjeljuje ženama, i po Miroslavu Krleži, jer da su mu ženski likovi podcjenjivački i stereotipni, uglavnom nikakvi. Istodobno, međutim, pred parlamentarne izbore u srpnju 2020. snimila je predizborni spot, u kojemu je građane pozvala da glasaju za listu broj 3, iza koje se, gle te čudne koincidencije, nalazila platforma Možemo, dakle upravo ona ekološka lijevo-aktivistička stranačko-politička skupina koja će joj dodijeliti Nagradu grada Zagreba. Sljedeće godine, pred gradske izbore održane u svibnju 2021., ponovno je snimila predizborni spot, naglasivši da Zagrepčani prvi put imaju priliku za pravu promjenu. Tomislav Tomašević je, kaže Bodrožić, kandidat “koji razumije vrijeme u kojem živi”. Tomislav Tomašević je, kaže ona, “inkluzivan prema svim građanima grada Zagreba”. Tomislav Tomašević je Ivani Bodrožić uručio Nagradu grada Zagreba.

Kao pisac i čitatelj lako bih branio književni i estetski rezon obiju nagrada. Ali bih prethodno morao povjerovati da je Hrvoje Hitrec nagrađen kao književnik, a ne kao osnivač i ognjeni aktivist HDZ-a, te da je Ivana Bodrožić nagrađena kao književnica - premda se upravo tako predstavlja u oba možemoška spota, a ne kao ognjena aktivistica platforme Možemo. Zanimljivo je i da su titulari obje nagrade - pod titularima ne mislimo na Nazora i Grad Zagreb, nego na političke opcije koje ih trenutačno predstavljaju - odabrali upravo Hitreca i Bodrožić da im se zahvaljuju u ime svih dobitnika. Oboje su, na neki način, istovremeno govorili u ime onih koji su ih nagradili i u ime onih koji su nagrađeni. Kao da nagradu dodjeljuju samima sebi ili kao da smo u 1948., pa su književni nagrađenici sasvim stopljeni s političkim idejama u ime kojih ih Partija nagrađuje. Nikakvog tu estetskog rezona nema, ni u jednom ni u drugom slučaju. Pritom, dok je Hitrec u svom govoru još i bio pisac, Bodrožić je održala govor o fosilnim gorivima i klimatskim promjenama, u čemu bi, možda, i bilo nekog smisla da je nagrađuju Crodux i Lukoil, ali kako nagradu prima od Grada Zagreba, njezin govor može biti shvaćen jedino kao prilog političkoj platformi koja Zagrebom vlada. Poslušajte, recimo, ovo: “Jedino relevantno političko pitanje današnjice koje nadilazi sve dosadašnje fikcionalne, primitivne podjele u smislu nacije, rase, roda, kulture, jedino čemu se svi trebamo posvetiti jest osvještavanje da su klimatske promjene tu, da je eksponencijalni rast zagađenja, izumiranja vrsta, uništavanja okoliša brz i nepredvidiv, i da ove loše vijesti trebamo proširiti svima kako bi se trgnuli i počeli djelovati”. A onda i pokroviteljski zaključak, nakon kojega će se gradonačelniku Senfu i njegovim majonezicama orositi oči od silnoga ganuća: “Na kraju, žao mi je ako sam učinila da se ne osjećate baš dobro u ovom svečanom trenutku, ali to je jedini način da nešto i poduzmete, vi i mi zajedno, kako bismo pripremili djecu i sebe za budućnost kakvu je oblikovala naša neodgovorna prošlost”. Zvuči kao ono vrijeme kad su pjesnici, čija imena danas ne pamtimo, ispunjeni lirskom zabrinutošću apelirali na policiju da pokaže veću budnost u nadzoru nad građanima.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Razlika između Hitrecova nastupa i nastupa Ivane Bodrožić u tome je što Hitrec, skupa s desnim književnim kanonom, nastupa već tridesetak godina, dok je Možemo, kako kaže Bodrožić, “prvi put prilika za pravu promjenu”. Ta prava promjena je, sudeći po onome što se dogodilo, “primitivne podjele u smislu nacije, rase, roda, kulture” zamijeniti širenjem “loših vijesti” o klimatskim promjenama i fosilnim gorivima kao “jedinim relevantnim političkim pitanjem današnjice”. Zanimljivo je, uočljivo je i to da Bodrožić svoje “jedino relevantno političko pitanje” nadređuje “fikciji”, premda se, mislilo se, kao i Hrvoje Hitrec, ona prvenstveno bavi fikcijom. Ali to je ta žrtva koju pisac polaže na oltar velikih ideja. Hitrec žrtvuje književnost zarad Hrvatske i hrvatskoga naroda, upozoravajući u naslovu jednoga nedavnog intervjua: “Lutamo, još smo jednom nogom u Jugoslaviji”, a Bodrožićka književnost i ostale fikcije - među kojima je začudo spomenula i: rod iliti Hitrecovim jezikom spol - žrtvovala borbi protiv fosilnih goriva i klimatskih promjena. Iz Hitrecove perspektive, život je ugrožen Jugoslavijom, velikosrpskom ekspanzijom, neumrlim duhom desetoga najve-ćeg zločinca u povijesti Josipa Broza Tita. Iz Bodrožićkine perspektive, život je ugrožen ispušnim plinovima. Oboje vjeruju da je krajnji čas i da možda nije vrijeme za fikciju. Oboje su nagrađeni nagradama koje se financiraju javnim novcem. Oboje bez ostatka i bez potrebe za isticanjem osobne autonomije izražavaju političke stavove onih koji su pobjedama na političkim izborima uzurpirali i stranački zloupotrijebili smisao i sadržaj književnih nagrada.

Ali vratimo se još jednom na to: kako je moguće da je rod Ivani Bodrožić najednom postao fikcija? Pa nije li upravo u ime roda, s pozornice HNK, likvidirala i Krležu i nagradu koja se ne dodjeljuje ženama? Istini za volju, ne dodjeljuje se ta nagrada, kao ni bilo koja druga privatno financirana nagrada u Hrvatskoj, ni muškarcima, nego se dodjeljuje knjigama i osobama koje su te knjige napisale, bez obzira na “fikcionalne, primitivne podjele u smislu nacije, rase, roda, kulture”. Ili se, to će biti najvjerojatnije, dodjeljuju u skladu s estetskim, moralnim i socijalnim kapacitetima članova žirija. Što je, ipak, manje zlo nego kad se književne nagrade dodjeljuju stranačkim veteranima i aktivistima. Ili da budemo rodno korektni: veterankama i aktivistkinjama.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.