Koliko je vaša uvjetno rečeno atipičnost "odmogla" vašoj književnosti? Vi niste vjernica po mjeri onih koji vjeru izjednačavaju i s pripadanjem nacionalnoj političkoj partiji. Niste ni feministica po dominantnim, nerijetko selektivnim feminističkim kriterijima. A niste, na nesreću onih koji bi to možda priželjkivali, domaćica ili književnica u pokušaju, koja bi eventualno pisala o sitnom vezu a ne o seksu, drogi i alkoholu u predadolescentskoj dobi.
I netipičnost se danas na neki način brendira. Ja samo živim onako kako mislim da treba. Ne družim se s kojekakvim poznatim ljudima, ne hodam po događajima da se prikažem, vrijeme provodim čitajući, živeći svoj život i gledajući svoja posla. To da nisam ni vjernica, ni feministica, ni izbirač tema po nekoj tipičnoj mjeri, može odmoći, ali samo u lokalnim okvirima. Uostalom, biti vjernik po bilo čijoj mjeri predstavlja vrlo ozbiljnu formu blasfemije koju ljudi naviknuti na nepropitivanje i ne vide. Sve ovo može odmoći u lokalnim okvirima i onome ko traži nešto od ljudi. U pisanju, koje je moja jedina preokupacija makar imala samo pet čitatelja, netipičnost koju ste pomenuli uvijek i jedino može samo pomoći. Kako nemam namjeru biti lokalna tranzicijska zvijezda niti pisati pomodarske tekstove o tome kako smo mi (razne vrste mi) ovakvi ili onakvi, tako i živim, čitam i pišem onako kako mislim da treba. Ima tu još jedna stvar, književnost više od ičega traži samoću, čitanje i autentičnost. To troje ne dolazi s pripadanjem raznim tobože intelektualnim i drugim čoporima. Ne vjerujem u poetike čopora, makar djelovale prijemčivo i hrabro u datom trenutku.
Znamo da je Miljenko Jergović u svoj izbor knjiga koje je trebalo pročitati u prošloj godini uvrstio "Smrtovu djecu". Odlične reakcije do publike do koje je stigla knjiga bile su i u Srbiji i postoji zanimanje za objavljivanje tamo, a imali ste i izuzetno posjećenu promociju u Novom Sadu. Čime objašnjavate ovu "neobičnost" u boljoj komunikativnosti romana s publikom koje se tema direktno ne tiče?
Bolja komunikativnost romana s publikom koje se tema direktno ne tiče dolazi iz razloga koje sam već navela u odgovoru na prethodno pitanje, a posebno jer postoji publika koju umjesto teme zanimaju književnost i priča.
U "Smrtovoj djeci", dok su živa, djeca su sklona autodestrukciji, nasilju, zlostavljanju životinja... Neki komentari koji su do mene stigli glase kako je knjiga previše mračna i kako nije moguće da je sve tako bilo. Koliko bi po vama i u književnom i u osobnom pristupu bilo neiskrenosti da ste zarad buduće čitateljske ugode posegnuli za uljepšavanjem opisanog ili, ne daj bože, uvrstili pasaže s neizostavnim bosanskim humorom, pa da tako i sami participirate u kreiranju jednog općeg mjesta o napaćenom narodu spremnom na šegu?
Bilo bi vrlo neiskreno. Prvo, zato što prezirem opća mjesta. Drugo, zato što ja prosto ne pišem na način nekakvog humora koji služi da zasmije mase, lijeve ili desne, i da im pokaže kako, eto, u svemu ima nešto lijepo. Postoje životne situacije u kojima naprosto nema ništa lijepo. Osim što bi bilo neiskreno, bilo bi morbidno knjigu o mrtvoj djeci pisati ubacujući nekakav tobože humor koji bi stvorio još jedno u općih mjesta koja podilaze mitu o glupim Bosancima koji se naokolo cerekaju banalnostima dok se svijet pred njima raspada. Ja tako ne znam pisati. Jedina stvar koju cijenim je dobra satira, no za nju treba imati izuzetno književno umijeće i zrelost prije svega.
U recenziji "Smrtove djece" Viktor Ivančić između ostalog piše kako ste nam romanom približili hiperrealizam tranzicijske distopije. Znamo kako to izgleda u romanu, s portretiranjem prvih tranzicijskih godina. Kako biste opisali distopiju koju danas živimo, u svjetlu nedavno okončanih općih izbora u Bosni i Hercegovini, zahvaljujući čijim rezultatima ćemo vjerojatno čekati još godinu dana da se vlast formira?
Da budem iskrena, ne bih je ni opisivala. Svaki dan na portalima osvanu stotine kolumni koje to opisuju na stotine različitih načina. Jedino što moram priznati jeste da mi se situacija nimalo ne sviđa. Ponovno se javljaju prijetnje Bosni, izvana i iznutra. Ponovno su političari koji se predstavljaju probosanskim veoma inertni i zapravo nemoćni, a do čega ih je dovela činjenica da se 20 godina bore jedino i isključivo za svoje položaje u foteljama i javnim preduzećima i međusobno se glođu oko plijena. Valjda to i jeste najveći domet birokrata.
Ako možemo u Bosni i Hercegovini u istu rečenicu staviti novinarstvo i karijeru, onda možemo i reći da ste svojedobno napustili uspješnu novinarsku karijeru kako biste se u potpunosti posvetili pisanju. Koliko je to bila hrabra odluka, kako na nju gledate danas i biste li ponovno učinili isto?
To je bila nužna odluka. Nisam mogla ostati jer sam osjećala da me književnost pozvala sebi, 'Smrtova djeca' su već zrela za pisanje i svijet novinarstva, u kojem sam upoznala i mnogo čestitih i hrabrih ljudi, postao je previše plošan, počeo me umarati i nije mi ni na koji način imao smisla niti davao bilo koji oblik zadovoljstva. Svi su se čudili što sam to uradila. No ja ne prezam od radikalnih promjena u životu, pa me i nije bilo strah. Naravno, opet bih to učinila. I ne radi se tu o nekoj formi eskapizma ili bježanju u kule od bjelokosti. Radi se naprosto o tome da ne moramo svi biti dio svakodnevne galame i komentara aktuelnosti. Ako svakog onog ko se ne pridružuje svakodnevnoj galami optužimo da bježi u bjelokosna zdanja, bojim se da banaliziramo i obesmišljavamo angažman. Postoje forme života i djelovanja koje nisu na portalima i društvenim mrežama svaki dan, ma kako se to nekome činilo.
Dok ste pisali, vaši tekstovi nisu pogodovali različitim predstavnicima moći i imali ste stalne prijetnje. Znajući vaš temperament, da se danas bavite novinarstvom, vjerojatno biste pisali na isti način. A kad biste danas pisali, koje bi to teme bile?
Da, to je jedan dio mog života koji sam ostavila iza sebe i ne želim mu se nikad vratiti. Da kojim slučajem danas pišem, moja bi preokupacija bili ponovni nasrtaji na državnost Bosne i Hercegovine. Zanimljiv mi je i taj veoma opasni fenomen neodustajanja od koncepta razbijanja Bosne. Išla bih na to da ga u cijelosti razotkrijem.
U stvarnosti se, na svu sreću, ne morate zamarati temama novinskih tekstova. Naprotiv, privodite kraju svoj drugi roman. Južnoslavenski autori/ce nerijetko se drže opsesivnih tema, možda želeći tako biti bliže vlastitim književnim uzorima. Pretpostavljam da to kod vas nije slučaj. Ne inzistiram da nam otkrijete temu novog romana nego da ponešto kažete o iskustvu pisanja novog književnog teksta nakon "Smrtove djece".
Nije slučaj. Tema mog drugog romana je mnogo kompleksnija od one u 'Smrtovoj djeci', i način izvedbe djela je drugačiji. Nemam namjeru biti reciklerka same sebe. Iskustvo pisanja, nakon 'Smrtove djece', samo je još snažnije i moćnije, pa me radikalno uvodi u samu sebe i ponekad krajnje brutalno izvodi iz tog neobičnog duhovnog prostora. Ova mi je tema mnogo manje bolna, mnogo više razgovaram sa svojim likovima, igram se s njima. Za razliku od 'Smrtove djece', pred sobom ovdje nemam mrtve ljude, pa je i iskustvo ophođenja s vlastitim književnim likovima sasvim drugačije.
U svijet književnosti ušli ste kao pjesnikinja. Za svoju poeziju također ste nagrađivani. Hoće li u budućnost biti povrataka ovoj formi ili su teme koje vas sad okupiraju zahvalnije za prozu?
Da, za svoju prvu zbirku dobila sam nagradu 'Mak Dizdar' koja mi je veoma značajna. Desila se baš u trenutku kad sam napustila novinarstvo i pomogla mi je da lakše prihvatim taj svoj unutrašnji zov za književnošću. Kako sad stvari stoje, i dalje ću se baviti prvenstveno prozom i romanima. To doživljavam kao svoj poziv, kao ono što je moje više nego bilo šta drugo na ovom svijetu, najbolja forma umjetnosti. Nekad se možda vratim poeziji, ali tek ako osjetim da je to duboko u meni i da je zrelo. Trenutno ne vidim takvo nešto, a ne želim biti pisac kojem je bitno sklepati štagod samo da se pojavi, a pogotovo ne želim biti prigodničarski pjesnik.
