Kultura
28029 prikaza

U ludnici su odmah rekli: Ovaj je za 'dvojku'. Usrao sam se...

Saša Anočić
Sandra Šimunović/PIXSELL
Mjuzikl ‘Kauboji’ Anočić je režirao prvi put 2008., predstava je hit ne samo za matični Teatar Exit nego i za standarde cijelog domaćega kazališta. Razgovaramo povodom 500. izvedbe

Glumac i redatelj, kazališni čovjek Saša Anočić sprema se 500. put izaći na pozornicu zagrebačkog Teatra Exit i sa sedam kolega odigrati vlastitu predstavu. Mjuzikl ‘Kauboji’ Anočić je režirao prvi put u proljeće 2008. godine, predstava je apsolutni hit ne samo za matični teatar nego i za standarde cijelog domaćega kazališta.

Razgovaramo, dakle, povodom 500. izvedbe: koliko rutine može biti u ovakvim okolnostima? Ne dopuštamo da nam igra prijeđe u rutinu. Imam dvostruki identitet ovdje, režiser sam i glumac istodobno, međusobno se osvježavamo na sceni. Obnavljamo igru u detaljima u namjeri da uvijek dopremo do publike. 

Express: ‘Kauboji’ su valjda jedina predstava u domaćoj povijesti, uz legendarne Queneauove ‘Stilske vježbe’ iz Teatra &TD, koja je non-stop rasprodana, a pohodi je publika ‘od 7 do 77’. Tko god u Zagrebu ‘hoda u kazalište’, bar jednom dođe vidjeti ‘Kauboje’. U čemu je poanta predstave za sve generacije? Njezina katarzična uloga? 

Eh... Baš su me djeca danas kod kuće pitala zašto ne idem gledati predstave je mogućnost da se poistovjetite s osam različitih karaktera takozvanih malih ljudi. 

Express: Znači, ne možete mirno sjediti u publici, opušteno gledati scenu. Zašto? 

Ne mogu, nisam ležeran tip u tom smislu. Jako mi je teško poslije predstave doći glumcima i lagati im u lice da sam zadovoljan predstavom ako nisam. Jako mi je teško lagati. Zato idem pogledati jedino one predstave za koje odranije znam da su dobre. 

Express:  Ziheraški.

Skroz. 

Express: Iako vaša biografija i autorski profil ne pokazuju da ste ziheraški tip? Nije vam baš sve išlo glatko… 

Da, ja sam gledatelj ziheraš. A u životu sam većinom kockar. 

Saša Anočić | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: I to se uklapa u ‘poetiku malog čovjeka’, kojom se, ako dobro shvaćamo, bavite cijeli život? Ako je tu riječ o neprestanoj borbi: kamo smjera, što joj je cilj? Neka vrsta poniznosti prema… čemu? 

Radi se o tome da pojedinac pokuša steći i pronaći vlastitu snagu kroz neku vrstu nježnosti prema sebi i prema drugima. Ne putem grubosti nego kroz humor, ironiju, sarkazam, razumijevanje vlastitih i tuđih slabosti - ne nužno i prihvaćanje. Ne znam je li to vrsta poniznosti, ali svakako način blagog a ne nasilnog pristupa. Uvijek navodim isti primjer, situaciju koja mi se dogodila na početku karijere. Dijete mi je bilo bolesno, beba još, a mi smo u kući imali doslovno dvadeset kuna. Zamišljam slične situacije, to mi je podsjetnik, takve se stvari događaju simultano oko nas. I mislim: ako sam već blagoslovljen da se bavim ovim poslom, umjesto da se bavim sobom, hajde da pokušam na neki način biti odgovoran kroz taj posao. Kad sam, recimo, završavao Akademiju, profesor Munitić me pitao zašto sam upisao taj studij. Nasmijao sam se, a on mi veli: 'Ne, ozbiljno te pitam. Ili si upisao Akademiju da te ljudi prepoznaju na cesti, da budeš poznat i zaradiš neku lovu, ili si to upisao da nekako djeluješ na svijet’, rekao mi je. A ja na tom putu stojim negdje između. Ja sam ‘negdje između’. Posao radiš da bi imao egzistencijalni minimum, a tek onda razmišljaš o umjetničkoj strani, o koraku dalje. Često sam živio na nekom rubu, uvijek sam jednom nogom taj ‘mali čovjek’ kojeg, uostalom, stalno gledam na vlastitoj sceni. 

Express: Onda ste nešto između Džonija Štulića i Marinkovićeva Melkiora Tresića iz ‘Kiklopa’, koji ste postavili u Gavelli? 

Haha... Zanimljivo. I ja bih završio kao Džoni Štulić, otišao bih sto posto, da nisam rano dobio djecu. Inače, Štulić je bio susjed moga brata koji živi u Nizozemskoj. I sreo sam Štulića, javio sam mu se. Samo me pozdravio, ništa više. Štulić je doslovno pobjegao od svega ovdje kad je vidio da se raspada Jugoslavija. Potpuno ga razumijem. A ja, dakle, nisam otišao jer mi je došlo dijete, pa je došao rat, pa sam ostao zbog rata. Pa sam slučajno upisao Akademiju i ostao zauvijek. 

Express: Kako se slučajno upisuje umjetnička akademija, studij glume? 

Studirao sam jugoslavistiku u Zagrebu, htio sam upisati režiju na Akademiji, ali sam dvaput pao. Već sam 1991. bio odslušao treću godinu na faksu, otišao u rat i, kad sam se vratio, sretnem jednoga kolegu koji me nagovori da mu pravim društvo na prijamnom za glumu. Odem na taj prijamni: ja prođem, kolega ne prođe. Što je najbolje, otad je ljut na mene. 

Saša Anočić | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express:  A sličnost s Melkiorom Tresićem, biografska podudarnost gotovo, nije uopće bezazlena… 

Pa proživio sam nešto vrlo slično onome što se Melkioru dogodilo u ‘Kiklopu’. Bio sam u JNA, poslalo me u Nikšić u brdsku pješadiju. Nosio sam 54 kilograma opreme na leđima, svaki treći dan smo marširali 12 kilometara do one Studenačke glavice. Svaki dan smo deset sati prenosili ogromne balvane s jedne strane kasarne na drugu, naizmjence. I nedavno sam baš bio u Nikšiću, gdje smo dobili nagradu za ‘Kauboje’, pa sam evocirao uspomene. Express: I to je trauma? Jest. Uspio sam se osloboditi vojske, ali na sličan način kao i Melkior Tresić. Poput Tresića, i ja sam iz vojske završio u ludnici. Bio sam ondje mjesec dana, malo kraće nego on… 

Express: Je li vas ludnica naučila čemu? Ako to nije literarno mjesto par excellence, onda… 

Svašta sam ondje naučio. Čim sam došao, rekli su: Ovaj je za ‘dvojku’. Usrao sam se živ, mislio da je najgore što može biti. A bila je to oznaka za tipa koji uopće ne komunicira, samo šuti i gleda. Takav sam bio u ludnici. Čak su me i u lisicama sprovodili. Bio sam, dakle, u toj ‘dvojci’ jer mjesec dana nisam riječ progovorio. Svako sam jutro od 8.30 do 9 sati išao na terapiju vrijeđanjem. Sjeo bih, a neuropsihijatar bi me vrijeđao da bi isprovocirao moju reakciju. I nisam se dao punih mjesec dana. A onda je on odustao i rekao: ‘Ne mogu ti dati doživotnu, ali dat ću ti neku odgodu, samo da te više ne gledam’. I pogledao sam ga. ‘Iduća komisija dolazi tek za mjesec dana, pa ti vidi’, veli. E tad sam prvi put progovorio, nešto u stilu: ‘Kako vam mogu vjerovati?’. ‘Časna reč’, kaže on. Rukovali smo se i dobio vojnu odgodu na tri godine. 

Express:  I onda je počeo život. 

Ma da, ali sam ja doista htio odslužiti vojsku. Bila je 1987., svatko tko nije odslužio JNA i vratio se kući bio je luzer, bilo ti je bed tako. Tih 1980-ih dok se Jugoslavija još vukla, bio si crna ovca ako nisi ‘odslužio’. Ali brdska pješadija me dotukla i fizički i psihički. Sto puta, kad sam cijedio mokre i krvave čarape, sjetio sam se Melkiora. I sad, dok sam radio ‘Kiklopa’, jako sam dobro evocirao sve uspomene. Isprepleo se Melkior i ‘moj’ Nikšić. 

Saša Anočić | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: Što ste pokušali donijeti kroz režiju ‘Kiklopa’, predstave koja je proglašena najboljom u Gavellinoj sezoni i pobrala tri Nagrade hrvatskoga glumišta? 

Znao sam, naravno, da će to biti takozvana lektirna predstava. Ali sam pokušao raditi predstavu za mladog čovjeka koji je pročitao roman, da mu scena olakša razumijevanje teksta od pet stotina stranica. I drago mi je što sam kod srednjoškolaca ipak pobudio neku znatiželju prema kazalištu koje ‘radi’ klasične komade. I znatiželju da zavire u roman, barem. To je puno. Mnogo mi je srednjoškolaca reklo da tijekom predstave nisu zvjerali sa strane, da im je predstava držala pažnju. Što ćete više?

Express: Imate iskustva i s mlađom vrtićkom i školskom djecom u teatru jer ste jedno vrijeme bili ravnatelj kazališta Trešnja. Kod nas je, međutim, kazalište za djecu još na dnu hijerarhije u shvaćanju kazališta? 

Dječja publika je podcijenjena. To bi možda bio korijen cijelog problema domaćeg teatra: kakav jest da jest? Slažem se. Baš korijen problema. Točnije, korijen problema je u odraslima a ne u djeci. U odgojiteljima i nastavnicima koji djecu vode na predstave. Kao ravnatelj Trešnje pokušavao sam u predstavama otići i ‘korak dalje’. I nisam imao problema s djecom nego s odraslima koji su izlazili s predstava dok je djeci sve bilo zanimljivo. Odrasli, naime, žele gledati isključivo onakve predstave kakvima su bili izloženi u djetinjstvu. Pa na tri takve ‘klasične’ predstave napraviš jednu po svome, i odmah odgojiteljima ne valja. 

Express: Niste mogli tvrdoglavo ustrajati na takvoj odgojnoj estetici? Za inat? 

Kad sam igrao ‘u rukavicama’, nekako smo uspijevali. Ali kad sam išao onako kako sam htio, nije se više moglo. Bio je to razlog da odem. 

Express: Kao princip slobodnog elektrona u sistemu: ne može se protiv? Što bi onda bila i metafora vaše profesionalne pripadnosti korpusu domaćeg teatra… 

Da. Ne znam kamo pripadam, niti sam ikada znao. 

Saša Anočić | Author: Sanjin Strukić (PIXSELL) Sanjin Strukić (PIXSELL)
Express: Možete reći: autsajder sam, ali to baš nije točno. S iznimnim brojem nagrada za vaše predstave, pet stotina puta rasprodate istu stvar… 

Dobro, stekao sam neko ime, ali s ‘autsajderskim predstavama’ u kontekstu domaćeg teatra. Reklo bi se, autsajder po poetici. I mislim da ljudi i dalje od mene očekuju autsajderske predstave, one namijenjene ‘drugačijim realnostima’, da tako kažem. Iako, uživao sam raditi i predstave u nacionalnim kućama. Recimo, u Rijeci sam s ansamblom napravio jako lijepe predstave, a ‘Komšiluk naglavačke’ je pobrao i mnoge nagrade. 

Express:  Kritička recepcija vašega ‘Kiklopa’, zaključujemo prema vašim medijskim reakcijama, vas je ojadila. Zašto vam je kritika tako važna? 

Kao što znamo, ranije su kritičari bili renomirani pjesnici ili književnici… 

Express: I bilo je to davno, posljednji put u vrijeme socijalističkog modernizma. 

Pa ne mislim da čovjek treba objaviti sedam knjiga prije nego što objavi kazališnu kritiku, naravno. Ali ne može to pisati svatko, a danas to radi svatko. 

Express: Pa svatko radi u medijima, svatko režira. 

Točno. Ali pokušavam se unijeti u ulogu kazališnoga kritičara. I ne vjerujem da bih ikad mogao napisati negativnu kritiku o jednoj predstavi. O čemu se radi? Razložiš stvar: koji su problemi u predstavi, što je dobro a što nije i zašto nije. Recimo, kritika ‘Kauboja’ bila je tipska: predstava ne valja, ali su glumci super. Dvadesetipet kritika različitih autora tako kaže. Volio bih konstruktivnu kritiku, onakvu koja obrazlaže. A kad netko piše kritiku iz očito nekih drugih poriva, možda zato što sam jednom rekao da ne pripadam niti gay lobiju niti bilo kojem drugom lobiju, ispada da se autori kritika referiraju u istom, označenom krugu. Ne pripadam, doista, krugu ljudi koji će me ‘držati’, kao što ja nikog na taj način ‘ne držim’. Kao u svakom interesnom krugu ili klubu, ne može biti prihvaćen onaj koji je drugačiji: da ne bi ‘odskakao’. Do režije ‘Kauboja’ bio sam, recimo, označen kao odličan, genijalan…Pa kad sam tobože dosegao nekakav vrh, pobrao sve žive nagrade, eh, nakon toga, sudeći po kritici - ništa više sa mnom nije valjalo. Svaka sljedeća predstava koju sam radio nakon ‘Kauboja’ nije valjala ništa. Deseta, petnaesta predstava koju radite ne valja. Nakon desete predstave sam se ipak zamislio. Deset predstava, koju u prosjeku radimo po tri mjeseca: to je 30 mjeseci konstantnog ubijanja od posla koji radi desetak, dvadeset ljudi. A ovakva je realnost. Nakon ‘Kauboja’ radio sam petnaest predstava, a od kritike nisam dobio niti jednu jedinu pozitivnu rečenicu o sebi. Ne pozitivnu kritiku nego rečenicu. Živa istina. 

Saša Anočić | Author: Sanjin Strukić (PIXSELL) Sanjin Strukić (PIXSELL)
Express: Fakti su fakti. Uostalom, vaša kazališna trilogija, koju završavate nedavno postavljenom predstavom ‘Gospodin NOuBAD’ zove se ‘gubitnička’. Radi se o portretu, prototipu našeg ‘malog čovjeka’? Pa što je osnovni kolektivni, društveni problem našeg čovjeka? Je li to korupcija, ukorijenjena u nas kao lifestyle? 

Dali ste odgovor. A ja se ne mogu pomiriti s tim da je korupcija postala domaći lifestyle. O tome se upravo radi. Svakodnevni dokazi korupcije kojoj smo izloženi, to vas uplaši, to izaziva strah. 

Express: A baza ‘prototipa’ domaćeg malog čovjeka: je li to tuga? Kao uzrok ili posljedica?

Tuga je istovremenost uzroka i posljedice. Uzroke možda znaš, posljedice živiš. 

Express: Pas grize vlastiti rep pa ukrug, tako nekako? Ali vaša ‘gubitnička trilogija’ ima i princip nade, katarzu, što god? U vašem privatnom, identitetskom ključu to ‘mjesto’ epicentra tuge i istovremene katarze, to bi bio vaš rodni grad, Osijek? 

Da. Osijek je moja točka identiteta, početna i vjerojatno posljednja. Najmlađa kći ide u peti razred osnovne škole, pa kada dovrši osnovnu ili srednju školu, selimo se u Osijek. Za, najviše, osam godina, takav je plan. Imam se namjeru vratiti, ondje predajem na Akademiji. 

Express:Kakav je Osijek sad grad? 

Da nema Sveučilišta, bio bi to posve tužan grad. Od nekadašnjeg prekrasnog zelenoga grada, Osijek je, kao i drugi gradovi ovdje, promijenio strukturu stanovništva. Osječani su svuda po svijetu, a u Osijeku su zaseljani Osijeka, koji su naprosto ostali. Ništa protiv ikoga, naravno, ali onaj esekerski grad se izgubio. Svim gradovima se događaju promjene, na specifičan način. I kada dođem u taj grad, najprije osjetim tugu. Fali mi nekadašnji ritam života, s humorom koji nisam sreo nigdje drugdje: montipajtonovski stil borbe sa životom. Kao da je svatko tko je ondje rastao odgojen na ‘Monty Pythonu’, Ionescu i Harmsu, poput mene. To sam nasljeđe samo produbio, kroz život. 

Express: I kako biste se konačno, kao netko tko je izrastao iz montipajtonovaca, odredili prema životu? Optimist, prosvijećeni pesimist?

Prosvijećeni pesimist. Takav sam.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.