"U Rusiji imamo demokraciju, svatko može reći što želi, ali..."

Kad je Vasily Senin prije 15 godina prvi put došao u Zagreb i u Zagrebačkom kazalištu mladih režirao Tolstojevu “Anu Karenjinu”, bio je mlad, strastven i vrlo talentiran ruski redatelj, poznat kao đak velikog Pjotra Fomenka. Danas, kad u HNK postavlja “Idiota”, monumentalno djelo Fjodora Mihajloviča Dostojevskog i cijele ruske književnosti, Senin je velika ruska kazališna zvijezda, iza kojeg su mnoge režije i dva ravnateljska mandata – u jednom je bio umjetnički ravnatelj Pskovog dramskoga kazališta, a drugi put Puškinova kazališnog festivala.   

Danas također jače izražava svoju društvenu osviještenost i socijalnu osjetljivost, pa tako slobodno govori o situaciji u današnjoj Rusiji. Rođen je u Sankt Peterburgu i odrastao u obitelji iz srednje klase, u kojoj se nitko nije bavio umjetnošću. Majka mu je liječnica, otac zaposlenik Glavnog stožera vojske, a baka profesorica ruskog jezika.

“Mi to u Rusiji nazivamo tehnička inteligencija”, kaže. Kad se odlučio za režiju, obitelj je bila prilično skeptična, kaže, no kasnije su mu davali podršku. Zagrebačka publika prvi put je čula za njega kad je na Festivalu svjetskoga kazališta 2003. godine gostovao njegov “Rat i mir”, koji je oduševio publiku. Dvorana ZKM-a bila je puna i predstavu su ispratile ovacije. Već se tad govorilo o mladom redatelju - imao je samo 28 godina, koji je totalno posvećen kazalištu i donosi nova čitanja klasične ruske literature.

A kad je na poziv tadašnje ravnateljice ZKM-a Dubravke Vrgoč u tom teatru adaptirao i postavio Tolstojevu “Anu Karenjinu”, u potpunosti je opravdao taj glas: njegova Ana nije se bacila pod vlak… Nakon toga je u istom kazalištu uslijedio Čehovljev “Galeb”, zatim Gozzijev “Turandot” u Gavelli, a onda i Držićev “Dundo Maroje” u Varaždinu. Radio je i u Sloveniji te mnogim drugim zemljama, a sad prvi puta režira u našoj najvećoj kazališnoj kući.

Express: Kako vidite Zagreb danas, gotovo 15 godina nakon prvog posjeta? Što se promijenilo u gradu?

Zagreb je vrlo važan grad za moje profesionalno formiranje i sretan sam što sam dobio mogućnost ponovno raditi u Hrvatskoj. Dok prolazim Zagrebom, prisjećam se brojnih uspomena i dragih trenutaka koje sam doživio u ovom gradu. Nažalost, sad nemam puno vremena za šetnje gradom jer imam dva puta dnevno probe, tako da mi je teško usporediti današnju atmosferu s onom otprije 10 ili 15 godina. Čini mi se da je Zagreb vrlo specifičan grad, u njemu se susreću europska, austrougarska i balkanska kultura, što je vrlo zanimljivo, a miješanje mentaliteta čini ga uzbudljivim za život. Kad sam stigao, iznenadilo me što i danas postoje neki restorani i trgovine koje sam primijetio prilikom prvog dolaska, što govori da ljudi u Hrvatskoj njeguju tradiciju, stil života, kuhinju. U Rusiji to nije slučaj. Sankt Peterburg, gdje živim, i Moskva, gdje sam studirao, potpuno su se promijenili u zadnjih desetak godina. Jako volim i hrvatski jezik. On dolazi iz srca, iz dubine, iz krvi, što sam osjetio već kod prvog posjeta Hrvatskoj 2000. godine, kad me Ivica Buljan pozvao na Splitsko ljeto. Danas ga već toliko razumijem da ga mogu koristiti u svakodnevnoj komunikaciji.

Sandra Šimunović/PIXSELL

Drugi put režiram Dostojevskog. Na početku karijere postavio sam predstavu prema njegovom ranom kratkom djelu ‘Ujakov san’, a zatim sam u Royal National Theatreu u Londonu režirao komad ‘Dostojevski trip’ Vladimira Sorokina, u kojem se taj vrlo popularni suvremeni ruski autor direktno dotiče ‘Idiota’. Premda je ovaj zagrebački ‘Idiot’ moja prva velika režija tog pisca, ne osjećam nervozu niti strah jer sam u Zagrebu već radio Tolstojevu ‘Anu Karenjinu’ i Čehovljeva ‘Galeba’, nego to doživljavam više kao mogućnost da završim svojevrsnu trilogiju prezentiranja velikih pisaca ruske klasične literature. Dostojevski je vrlo težak i dubok pisac, psihološki precizan, čak nerealističan, koji pred glumce stavlja velike zadatke, ali im istodobno pruža veliko zadovoljstvo. Trenutačno smo u fazi istraživanja ‘Idiota’, na neki način razaramo Dostojevskog i bavimo se dvostrukim značenjima njegova sustava simbola kako bismo pronašli neki drugi pogled na taj roman. Proces je vrlo zanimljiv.

Express: Mnogi redatelji samo ilustriraju književna djela, pogotovo klasiku, ili pak rade kazališne spektakle. Koji je vaš pristup ‘Idiotu’, koji ima gotovo 700 stranica i mnogo likova? Hoćete li u ovoj predstavi debatirati s piscem, kao što ste napravili u ‘Ani Karenjinoj’, kad ste polemizirali s Tolstojem i na kraju ponudili potpuno novo čitanje te priče?

Mislim da nema vrlo velike razlike između ljudi koji su živjeli prije stotinu ili dvije stotine godina i naših suvremenika, barem ne toliko velike koliko bismo mi htjeli. To potvrđuje politička situacija u Rusiji zadnjih tjedana i mjeseci, koja podsjeća na vrijeme Dostojevskog u šezdesetim i sedamdesetim godinama 19. stoljeća. S druge strane, Dostojevski je počeo pisati ‘Idiota’ jer mu je trebalo novca, dakle nije razmišljao o povijesnom nasljeđu, a pitanje je što će iduća generacija odabrati iz našeg vremena kao nešto kvalitetno i značajno na kulturnoj razini. Ja ne uzimam klasična djela kao svojevrsne muzejske komade, koje treba dekonstruirati, ili razoriti, kao što neki čine kad tumače djela onako kako oni misle da bi ih trebalo predstaviti, a ne onako kako je to autor zamislio prije 100 ili 200 godina. No u isto vrijeme ne mislim da je književnost ili umjetnost stabilno i čvrsto povezana s realnošću nego ona donosi samo jedan pogled na stvarnost u kojem pisac piše o svom doživljaju i razumijevanju te stvarnosti. Za mene roman ‘Idiot’, a posebno knez Lav Miškin, donose svojevrsno promišljanje Dostojevskog o tome što je ljudsko biće, što je bit ljudske prirode, kako čovjek provodi svoje vrijeme tijekom života te što je u njegovu umu. Dostojevski također govori o Bogu i kršćanstvu, ne samo iz pozicije religije nego puno više iz pozicije evanđelja Novog zavjeta. Istražuje i dubinu ljubavi i načine realiziranja raznih emocija koje ta ljubav podrazumijeva. Ljubav nije voda i nama je dopušteno nazivati ljubav i osjećaje različitim riječima. A smrt je činjenica koja označava kraj života svih ljudi, međutim, ne znamo što to točno znači jer nam nije poznato što se događa nakon smrti. I iz toga se rodila ideja o Bogu. Naime, čovjek živi između dva ambisa – ambisa budućnosti, odnosno smrti, i ambisa rođenja jer je došao niotkuda. Dakle, u predstavi ‘Idiot’ u HNK istražujemo prirodu ljudskih osjećaja, koji imaju vrlo snažnu energiju, nisu uvijek konstruktivni, a ponekad su iznimno destruktivni zbog tisuća razloga.

Sandra Šimunović/PIXSELL

Knez Lav Miškin je vrlo zanimljiv lik jer istražuje jedno pitanje, koje je izuzetno važno za sve ljude, a to je zašto mi ne možemo biti sretni nego bildamo svoju nesreću. Zato sam svoju adaptaciju tog romana nazvao Umjetnost patnje. Naime, mi često patimo i zbog toga ne možemo biti slobodni, a s druge strane možda je patnja dio ljudske prirode te zbog toga moramo patiti. U svakom slučaju, Miškin pokušava biti čovjek, ali onakav kako on zamišlja idealnu verziju čovjeka. Naime, Miškina na početku romana bolest gotovo uništi i on počinje od nule izgrađivati samog sebe. Uzor mu je Isus Krist, kojeg smatra idealnim predstavnikom čovječanstva, pa zaključuje da bi čovjek morao postati takvo savršeno ljudsko biće. U tom kontekstu bavimo se pitanjima kao što su crkva, kršćanska religija i ateizam, te fascinantnom idejom socijalizma, koja se ponovno pojavljuje u europskim i drugim zemljama. Kad sam počeo raditi na ‘Idiotu’, uvelike sam promijenio svoje razumijevanje kršćanstva. Nisam postao vjernik, ali sam se zapitao zašto mi danas toliko ignoriramo vjeru, kulturu, umjetnost, kontekst i diskurs, i zašto ozbiljno ne razgovaramo o kršćanstvu. Možda je greška u ljudima, a ne u sistemu. Možda ne trebamo osobu suditi po greškama koje čini nego po tome kako je reagirala na grešku, dakle radi se o posljedicama. Možda je kršćanstvo i cijeli period kršćanstva i u zapadnoj i u istočnoj Europi, odnosno protestantizmu, katoličanstvu i pravoslavlju, bio greška. Možda je i cijela ideja o kršćanstvu bila, ne možda zla, ali pogrešna. Ako je bila dobra, onda smo je uništili, a ako je to bila greška ljudskog roda, onda bi ljudski rod trebao obratiti više pažnje na ta pitanja i na posljedice tih grešaka. Mislim da to ne činimo i zato analiziramo prazninu i bježimo od vječnih pitanja. Možemo stvoriti bilo što, mnogo smo već i stvorili, ali još ne znamo što je bilo prije rođenja i što će biti nakon smrti. To su zaista važna pitanja. Znam da je civilizacija umorna od traženja ovih odgovora, no po mome mišljenju nemamo izbora. Nema smisla tražiti svjetlo u umjetno kreiranom svijetu, to je lažna kultura. No ne govorim o masovnoj kulturi nego o intelektualcima i ljudima koji su danas avangarda. Mislim da sve ide u krivom smjeru.

Express: Kako ste zadovoljni suradnjom s glumcima HNK? Pitam zato što se u Hrvatskoj općenito smatra da ruski redatelji rade po čuvenoj ‘ruskoj kazališnoj školi’…

Razumijem da je ta čuvena ‘ruska kazališna škola’ svojevrsni ruski brend. Tko prodaje taj brend? Ja ne! Došao sam sam i ne prodajem ništa. No kad usporedim impresije u radu s hrvatskim i ruskim glumcima, uviđam mnoge razlike, od vizualnih i glumačkih uvjerenja do stavova i razumijevanja o tome što je današnje kazalište, kakva je glumačka energija i što bismo trebali zapravo raditi na sceni. Htio bih istaknuti glumicu Jadranku Đokić, koja je bila Nina u ‘Galebu’, a sad je Nastasja Filipovna u ‘Idiotu’. Ona me načinom rada, sposobnošću analize teksta i korištenjem tijela kao instrumenta zaista podsjeća na velike, čuvene ruske glumice s kojima sam surađivao. Ona je zaista inspirativna i jako sam sretan što s njom surađujem drugi put. Jako sam zadovoljan i suradnjom s Bojanom Navojcem i Lukom Dragićem, kao i cijelim ansamblom.

Sandra Šimunović/PIXSELL

Ne sjećam se zašto sam izabrao teatar. Želio sam biti glumac i studirao sam glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Sankt Peterburgu. Onda sam shvatio da nisam dovoljno talentiran za glumu, kao što su bili neki moji kolege, koji su zaista imali potencijal da postanu velike zvijezde. Također sam uvidio da nikad neću imati dovoljno energije niti želje da živim u nekoj vrsti fantazija, pogotovo ne onim lošim. Zato sam u Moskvi upisao režiju na Ruskoj akademiji dramske umjetnosti, gdje je slavni redatelj i profesor Pjotr Fomenko vodio novi kolegij režije. Na audiciju se prijavilo nekoliko tisuća studenata, a on je nekim čudom, nakon četiri kruga, izabrao baš mene. Studirao sam u vrlo poticajnoj atmosferi, okružen talentiranim studentima, profesorima i redateljima. Tijekom studija režirao sam dvije predstave, ‘Vješticu’ sredinom studija, a s drugom sam diplomirao 2001. godine. Ta diplomska predstava, ‘Fro’, nastala je prema tekstu Andreja Platonova i postigla je uspjeh. Igrala je u Moskvi, gdje su je vidjeli Ivica Buljan i Dubravka Vrgoč, koja me zatim pozvala u ZKM da režiram ‘Anu Karenjinu’. Potom je igrala i u Francuskoj, gdje su je vidjeli mnogi gledatelji. Ja sam zapravo skočio s akademije u kazalište i počeo odmah raditi. Režirao sam u Moskvi, Sankt Peterburgu, Tallinu, Omsku, Rigi, Londonu i drugim gradovima, bio sam i umjetnički direktor u Pskovom dramskom kazalištu te na Puškinovu kazališnom festivalu, no danas, nakon 20 godina u teatru, pitam se bih li možda trebao probati nešto drugo, možda film. Razmišljao sam da za film adaptiram ‘Anu Karenjinu’ ili ‘Idiota’, no nisam siguran želim li to učiniti jer sam pomalo lijen. Možda se toga i bojim.

Express: Mi poznajemo Ruse iz vremena Sovjetskog Saveza kao ljude koji puno čitaju, posebno klasike. Kakva je danas situacija u Rusiji, što se promijenilo u zadnjih 20-ak godina?

Ovog ljeta je u Rusiji bilo jako puno prosvjeda u kojima su najviše sudjelovali mladi, neki su sudski procesuirani, a neki su završili u zatvoru. Nitko nije očekivao da ćemo nakon godina življenja u situaciji punoj kompromisa, gdje postoji i krajnja ljevica i krajnja desnica, imati tako inteligentnu mladu generaciju, koja je spremna zalagati se za svoje ideje. Ne želim suditi ljude po godinama, no činjenica je da mnogo mladih čuva kulturu, no ako bismo, primjerice, iz francuske kulture izuzeli 300 bitnih ljudi, ne bi uopće bilo Francuske. Isto je s Rusijom i bilo kojom drugom zemljom. To je potpuno krivo shvaćanje demokracije, na taj način demokracija odlazi u anarhiju. Što uopće znači ta riječ ‘narod’? Ruski narod? Ja jesam Rus, ali možda se razlikujem od nekih Rusa puno više nego od pripadnika nekog drugog naroda. To je samo pitanje granica unutar kojih još živimo, krivo razumijevanje jednakosti. Po meni je najvažnija intelektualna razina ljudi bez obzira na dio svijeta u kojem žive. Zato trebamo početi govoriti o sebi kao pripadnicima intelektualne klase koja ima određena prava. Zašto osoba koja je rođena bilo gdje, u Rusiji, nekoj afričkoj zemlji ili Kini, osoba koja zna nekoliko jezika i čita klasičnu francusku, španjolsku ili rusku literaturu, ne bi sama birala gdje želi živjeti? Za mene je to ključno pitanje. I zato krivo shvaćamo problem izbjeglica. Ne može se govoriti da su svi izbjeglice isti, to je pogrešno shvaćanje stvari. Zato čekam trenutak kad će ljudi shvatiti da izbjeglice jednostavno nisu isti i da se jako razlikuju po obrazovanju, a ne samo po naciji, boji kože i civilizaciji. Puno putujem i svjestan sam da nisu u pitanju sukobi nacija nego sukobi osobnih odabira. Kako ljudi koji uopće ne žele misliti i čak ne žele ni glasati, i intelektualci, koji razmišlja o tome što će biti, mogu imati ista prava? O tome govori ta žestoka ideja kneza Miškina o kojoj pričamo u drugom dijelu knjige.

Sandra Šimunović/PIXSELL

U biti, ruski kazališni repertoar nije se mijenjao tijekom njegova režima. Ono što trenutačno imamo, i dobro i loše, bilo je izgrađeno još u Sovjetskom Savezu. Još imamo razgranatu strukturu repertoarnih kazališta, a neka od njih zaista su uključena u moderne životne tokove i rade puno s mladim ljudima. Neka se reorganiziraju, a neka su poput hramova. Ne mogu odgovoriti na ovo pitanje jer je sad u Rusiji potpuno jasno da nije riječ samo o jednoj osobi, dakle nije to Putinov režim. Bilo bi jednostavno kad bi režim imao ime određene osobe koja bi imala mogućnost socijalnoga kompromisa i nekakvog socijalnoga kontakta. Taj režim je projekcija svih nas, svih izbora, svega onoga što se dogodilo u Rusiji nakon propasti Sovjetskog Saveza. Sad kad čitam više o ruskoj monarhiji u 19. stoljeću, vidim da je bilo puno situacija koje su vodile do revolucije 1917. godine, i ona bi se svakako dogodila, možda 20 godina ranije ili kasnije. Ne vjerujem više u propagandu ni s jedne strane. Možda je u ovom slučaju u Rusiji nešto lakše jer svi razumiju da je to sve lažno. Imamo opoziciju, televizijske kanale, internet, intelektualnu zajednicu, slobodu čitanja, tako da je daleko lakše vidjeti da ponekad demokracija u nekim situacijama ne funkcionira. Mi imamo u Rusiji demokraciju, svatko može reći što želi, ali kad je situacija opasna za režim, pokreće se mašinerija. Isto tako je u ostatku demokratskog svijeta. Mnogo ljudi je ubijeno, u Rusiji su ubijani novinari, u nekim zemljama demokratskijim od Rusije diskutira se o plinu i nafti. U nekim zemljama, poput Engleske, postojala je cijela gusarska civilizacija, no ljudi se toga ne žele sjećati. I engleska kraljica od njih je ponekad tražila pomoć, bila je to svojevrsna državna agenda. Na neki način je slično s ruskim teatrom. Da ste me to pitali prije deset godina, prije nego što sam postao šef Pskovog dramskoga kazališta i odradio Puškinov kazališni festival, gdje sam pokušao raditi projekte kroz ovaj sustav, imao sam drukčije ideje. Sad znam da je za mene najveća vrijednost moj život jer je to jedina stvar koju ne mogu ponoviti. Sve drugo mogu. Više ne shvaćam ljude koji žele u kazalištu provesti cijeli svoj vijek. Ne kažem da je ‘Idiot’ moja zadnja predstava, ali nakon svake izvedbe pitam se: je li mi to još zanimljivo? Nije to pitanje hoću li izgubiti nadarenost ili se previše ponavljati nego trebam li to? Je li kazalište još alat za propitivanje moje prirode i prirode ljudi oko mene ili je potpuno razumljiva struktura? U svakom slučaju, nisam više zainteresiran za analizu kazališnog svijeta jer vidim da ima puno ljudi koji troše život ni za što i koji smatraju fascinantnim ono što rade svaki dan.

Express: Na svom FB profilu podijelili ste post o tome da je nedavno Njemačka oko 600 tona nuklearnog otpada ostavila u Rusiji, a također ste spomenuli da to čine i neke druge europske zemlje. Kako to komentirate?

Taj post dijelio sam samo zato što sam želio srušiti taj mit o crno-bijelom svijetu. Znam da to postoji i da je to vrlo komotno za neke ljude, a također sam svjestan da postoji službena i neslužbena razina rješavanja problema. Nisam veliki pobornik Grete Thunberg, ali mislim da će ljudi platiti visoku cijenu, daleko višu od ove koju sad plaćamo, za sve pogreške koje činimo. Ne znam što učiniti, taj podatak me doista šokirao, a još više reakcije ljudi na to. Problem je našeg vremena da su informacije svima dostupne, ali ljudi uopće ne reagiraju. To je zaista velik problem ove četvrte tehnološke revolucije. Još ne razumijemo što je ljudsko biće, kako trebamo reagirati i kako nam um funkcionira. Danas puno ljudi špekulira s informacijama, tako koji put ne znamo što se zbiva. Nije to pitanje reakcije, to je pitanje morala. Prije pet godina, 12. prosinca, bio sam uključen u brojne prosvjede u Rusiji, koji su se održavali protiv političke samovolje. Sjećam se da je počelo u mom umu, kad sam počeo shvaćati da nisam zadovoljan vlastima koje ne poštuju ni zakon ni ustav, no kasnije sam shvatio da je taj nuklearni otpad došao iz Njemačke, gdje također nitko nije htio istražiti što se dogodilo. Kao ni u Rusiji. Pad Berlinskog zida nas je sve usrećio, ali to je bio samo simbol, naime, državu čine ljudi. Čak ako danas gledamo čelne figure u strukturama vlasti, vidimo da su na političkim položajima u mnogim zemljama ljudi iz sovjetskih vremena. O tom velikom problemu vode se rasprave u Rusiji, doduše, ne na svim javnim razinama, ali ljudi ipak raspravljaju o ideji lustracije. Nismo je proveli, što smatram vrlo lošim. Sama ideja o lustraciji je dobra jer to nije samo ideja nekakve kazne nego ideja o odgovornosti i vrlo je važno da se to učini. Nismo to učinili nakon pada Berlinskog zida i sad imamo to što imamo.

Sandra Šimunović/PIXSELL

Nemam politički stav, živim u totalitarističkoj zemlji. Puno putujem i znam da to nije politički sistem, jer ne postoji strategija. Kad usporedim današnje političare s onim prijašnjim, primjerice, Putina i Staljina, Borisa Johnsona i Churchilla, Teresu May i Margareth Thatcher ili Trumpa i Trumana, ili De Gaullea i Mitterrandta, vidimo samo taktičare, ali ne i stratege. Greta Thunberg je možda u pravu na razini emocionalnog, ali ona je dijete i nema strategiju. S druge strane, pitanje je što je danas desnica a što ljevica, možda nam trebaju novi instrumenti za određivanje političkih opcija. Ali još važnije od toga je pitanja kako izgraditi bolji ekonomski sistem, kako liječiti oboljele od side i kako omogućiti besplatne lijekove za hepatitis i karcinom. To nije pitanje kapitalizma, koji je loš sistem, ali je najbolji koji imamo. To je pitanje našeg odnosa prema svijetu. Mi smo zapeli u kritiziranju, a morali bismo kreirati sistem novih vrijednosti, u kojem neće sudjelovati fašisti i ultradesničari, dakle svijet u kojem ćemo ozbiljno raspravljati o budućnosti društva. I zapitati se što mi možemo učiniti.

Express: Vjerujete li da se demonstracijama može utjecati na promjenu političkog sistema?

To je pitanje vašeg osobnog izbora i vaše osobne kulture. Danas smo stalno u situaciji da nešto biramo – TV kanal, knjigu, film, muziku, pa zašto bismo onda odabrali nemogućnost mijenjanja političkog sistema? Ja nisam revolucionar, ali ako izaberete demonstracije, tad ste izabrali promjenu. Ljudi koji misle da je nemoguće utjecati na promjenu političkog sistema stvarno su glupi i ne poznaju povijest svijeta.