Kultura
2251 prikaza

U Mađarskoj nema diktature. Gotovo bih rekao - nažalost

1/11
Attila Bartis
INTERVJU Bartis je studirao fotografiju, kojom se i danas uspješno bavi. U književnosti se javlja 1995., a Slavu stječe romanom “Spokoj” (2001.), koji je 2008. dobio i filmsku adaptaciju

U razgovoru koji vodimo povodom hrvatskog prijevoda njegova romana “Svršetak” (Fraktura, 2020.) mađarski pisac i fotograf Attila Bartis ovako objašnjava svoj umjetnički senzibilitet: “Zamislite kutiju punu kockica. Služe za igru i sve su izrađene od drva, neke su napravljene od stabla posječenog u vašem vrtu, druge su načinjene od hoklice vaše bake. A  neke su od ostataka pisaćeg stola za kojim ste naučili pisati. I onda od tih kockica složite kućicu. Ono što će nastati služit će kao igračka i biti kućica iz mašte. Samo što ćete s nekima od tih drvenih sastavnica biti i osobno povezani, što će u konačnici po mnogočemu presudno odrediti kakva će to kućica biti”. Sazdana od kockica koncepata, ideja, misli i slika, kućica njegove književne mašte otkriva pisca koji svaku napisanu riječ promišlja fotografskim okom za savršenu kompoziciju: rezultat je začudna i uznemirujuća priča o Mađarskoj od šezdesetih godina naovamo, ispripovijedana kroz intimnu povijest jedne krnje obitelji čija genealogija neobično sliči onoj samoga autora. Attila Bartis rođen je 1968. u Târgu Muresu u Rumunjskoj. Godine 1984. njegova obitelj zbog represije seli se u Budimpeštu, gdje Bartis studira fotografiju, kojom se i danas uspješno bavi. U književnosti se javlja 1995. zapaženim kratkim romanom “A Séta”. Slavu stječe romanom “Spokoj” (2001.), koji je 2008. dobio i filmsku adaptaciju. Knjige su mu prevedene na više od 20 svjetskih jezika. Dobitnik je niza značajnih književnih priznanja, a godine 2006. odlikovan je Viteškim križem Republike Mađarske. Njegov roman “Svršetak” izašao je 2015. godine, a na hrvatskom ga čitamo u sjajnom prijevodu Xenije Detoni, koja je jednako sjajno prevela i ovaj razgovor s piscem.

 | Author: Fraktura Fraktura

 BestBook: ‘Svršetak’ je intimna psihološka drama koja se odvija u vrlo specifičnom političkom i društvenom kontekstu komunističke Mađarske nakon revolucionarne 1956. To je ujedno godina koja je ključno obilježila glavnog protagonista toga romana, čiju biografiju donekle dijelite. Dapače, čini se da junak ‘Svršetka’ u mnogočemu slijedi vaš životni put. Slučajnost ili autorska opsesija?
Ne samo ‘Svršetak’ nego gotovo sve što sam ikad napisao. Rečeno je to i za ‘Spokoj’, zacijelo ne bez razloga, jer je proza koju pišem prilično subjektivna. Ali subjektivno nije isto što i autobiografsko. To su dvije ipak posve različite stvari. U prvoj je naglasak na emocionalnom poistovjećivanju, a u drugoj na događaju, na priči. Ne pada mi na pamet zanijekati da su moji romani prepuni autobiografskih motiva, no samo se po sebi razumije da će to biti građa za fikciju. Unatoč svemu, nitko od autobiografskih motiva iz mojih romana neće nikad moći složiti moju pravu životnu priču. Moj emocionalni svijet i način razmišljanja dokučit će bez problema, ali stvarni životopis posve sigurno neće.

 BestBook:  Otac vam je bio pisac i novinar, nakon revolucije 1956. sedam je godina proveo u ozloglašenom rumunjskom zatvoru za političke zatvorenike; u Mađarsku ste se doselili 1984. kao osobe bez državljanstva nakon što vam je oduzeto rumunjsko. Kako je takvo nasljeđe utjecalo na kasnije formiranje tad već tinejdžera Attile?
Rođen sam u Rumunjskoj, točnije u Erdelju, kao pripadnik tamošnje mađarske nacionalne manjine, usvajao sam mađarski materinski jezik i odgojen sam na mađarskoj kulturi u doba kad je Ceausescu bio jedan od očeva socijalističkog nacionalizma, što je samo korak do nacionalsocijalizma, a i taj se mali otklon očituje uglavnom samo u retorici. I zbog svojega sam mađarskog identiteta tamo zaradio baš lijepi broj rumunjskih šamarčina. I to ne uvijek simboličnih nego i vrlo stvarnih, doslovnih. A takve će pljuske u pravilu izazvati dvojaku reakciju. Ili ćeš odlučiti da ćeš to, čim ti se ukaže prigoda, vratiti s kamatama, ili ćeš, ma koliko to bilo beznadno, učiniti sve da se nikad nikoga ne šamara zbog njegove nacionalne pripadnosti. To što me takvo postupanje nagoni na potonji odgovor, mogao bih reći da doživljavam božjom milošću.

 | Author: Lenke Szilágyi Attila Bartis 2013. godine Lenke Szilágyi

 BestBook:  Danas živite na relaciji Budimpešta – Indonezija; je li lakše biti strancem, daje li to novi otklon od samoga sebe i od geopolitičkih, društvenih, gospodarskih i inih realnosti Europe, za čiju budućnost danas sve više strahujemo?
Identitetske se opne uslojavaju oko mojega ja u koncentričnim krugovima. I svaka od njih ima svoje mjesto i funkciju; svaka je osjetljiva i može se oštetiti i izobličiti, bolesno iskvariti i postati otrovnom, čak opasnom za život, a tad je već posve svejedno radi li se o nacionalnom, rodnom, religijskom ili političkom identitetu. Uvijek će ojačati onaj identitet koji se u danom trenutku nalazi pod pritiskom ili biva izravno ugrožen. Otkad dijelom živim u Indoneziji okružen najvećom muslimanskom zajednicom na svijetu, moj je kršćanski identitet ojačao toliko da tako jak posve sigurno ne bi nikad bio da živim samo u Europi. A kako ovdje moje mađarstvo ne predstavlja baš ništa, moj nacionalni identitet nije ni na koji način ugrožen, zato se samo po sebi razumije da se ujutro ne budim sa sviješću da sam ponosni Mađar. Umjesto toga, ovdje sam se prvi put suočio s činjenicom koliko je kod mene snažno ojačalo europejstvo. To vam tako funkcionira. Zato smatram opasnim po život da se netko s time igra, u ime bilo koje ideologije ili politike, ma kojega predznaka ti razlozi bili. Otuda dolazi moj otklon.

 BestBook:  Golema i važna tema ‘Svršetka’ je pokušaj bivanja slobodnim u neslobodi; je li današnja Mađarska bolje mjesto nego što je bila u vrijeme u kojem se događa ovaj roman? Jesu li danas Mađari napokon istinski ‘slobodni’?
Definitivno sam siguran i bez trunke ironije tvrdim da su Mađari danas itekako slobodni. I da u Mađarskoj nema diktature. Gotovo bih rekao - nažalost. Jer se diktaturu lako opisuje, ona ima svoja jasna obilježja, značajke i kriterije, može se doznati što joj je Ahilova peta, pa ju se s mnogo truda možda može svrgnuti čak i bez prolijevanja krvi. U Mađarskoj vlada demokracija. Osim toga, čak se i ne vara na izborima. Nema više prijestupa i sumnjivih glasova nego bilo gdje drugdje u Europi, nema političke policije, štoviše, nema čak ni cenzure. Svi kažu ono što imaju reći, a najgore što im se može dogoditi je da to ne mogu reći u državnim medijima. I dok je tome tako, a zasad je tako, dotle nam manjkaju izlike, a napose opravdanja, koja su nam u diktaturi uvijek na raspolaganju. Poput onoga da smo strahovali za svoju fizičku slobodu i za svoj tjelesni integritet, bojali se za članove obitelji, ili za vlastiti život. U današnjoj Mađarskoj u najboljem slučaju moraš se brinuti za karijeru i štititi je, ali tome je bome tako i drugdje. Jedna pogrešna rečenica može iz političkih razloga skršiti nečiju karijeru i u najliberalnijim državama svijeta, samo su možda politički razlozi drukčiji nego u Mađarskoj. Iako to ništa ne pomaže kad se ima na umu da se politika takoreći svugdje na svijetu uvlači i tamo gdje stvarno nema što tražiti. Ponavljam, u Mađarskoj vlada sloboda. Svatko će sukladno svojoj savjesti i intelektualnim mogućnostima odlučiti kamo će na izborima staviti iksić. A nije mu lako, jer pritom može birati samo po načelu što je po njemu najmanje zlo.

 | Author: Attila Bartis Dragon, Parangtritis, Java, 2016 Attila Bartis

 BestBook:  Kad već spominjete izbore, čini se da Orbanova autoritarnost ne smanjuje njegovu popularnost među biračima, osim u velikim gradovima poput Budimpešte. Kako ocjenjujete snagu mađarske oporbe? Hoće li Orban ‘zauvijek’ ostati na vlasti? Smatrate li da bi mađarska demokracija mogla biti ugrožena?
U Mađarskoj nije problem u tome što je Orbán na vlasti već više od deset godina nego je problem razlog zbog kojeg on može biti na vlasti. Ali onaj tko po tome zaključi da je tome tako zato što je mađarsko društvo do srži antidemokratsko, nacionalističko itd., taj je najblaže rečeno u zabludi, a i inače može ga biti sram. Oporbenom političaru koji u ovoj priči ne prepoznaje i vlastitu ulogu bilo bi bolje da se okani politiziranja. On to, dakako, neće učiniti zato što mu ja to savjetujem. Zato i ostaje ovo što sad imamo. Demokracija nije ugrožena samo u Mađarskoj, ona je u opasnosti na mnogim mjestima diljem svijeta. Jer demokracija nije preduvjet za rast potrošačkog društva, dapače, ona je tome katkada izrazitom preprekom. Potrošačko društvo uopće ne obećava slobodu, već nudi udobnost, blagostanje i sigurnost. A sve se to itekako postiže i bez demokracije. I vi biste, kao i ja još prije kojeg desetljeća, braneći slobodu zbog nekih stvari izišli na ulicu prosvjedovati, a danas se toga u ime komocije glatko odričemo. Jer je riječ sloboda u smislu kako je vi i ja koristimo, danas nažalost u osnovi privatna stvar jednog uskog kruga intelektualne elite. Vjerujte mi na riječ da ako kineski građanin mora prelomiti u sebi hoće li preispitivati razloge krvoprolića na Tiananmenu, ili mu je bolje telefon dvaput godišnje mijenjati za napredniji model, on će se bez razmišljanja prikloniti ovom potonjem. Vas ili mene možda više zanima što je to bilo na Tiananmenu, no na to će se već i kineski državni kapitalizam samo pristojno osmjehnuti. Najveće prokletstvo demokracije je upravo u tome što je ona formalno, a bez stvarnog sadržaja, itekako održiva. A to bome mnoge posve i zadovoljava. Ne padaju diktature nego režimi u kojima vlada glad, siromaštvo, strah, gdje ljudi žive u sveopćoj bezizlaznosti i nesigurnosti. A takvi su režimi sve dosad listom bili diktature. I to je ono što se promijenilo. Suvremena je diktatura u stanju održati i blagostanje i demokraciju. Zato i nema smisla o njoj govoriti kao o nekoj tradicionalnoj diktaturi. A bio bi blagoslov za cijeli svijet kad bi se to odnosilo samo na Mađarsku.

 | Author: Attila Bartis Man Above the Ocean, Krakal, Java, 2016 Attila Bartis

 BestBook:  Autoritarni su vođe danas ponovno u modi, i prilično su žedni krvi, a čini se da je Mađarska s Orbanom na čelu predvodnica među europskim zemljama uhvaćenim u negativnu spiralu koja gura Europu u populistički bezdan sličan onome za koji znamo kako je završio prije jedva nešto više od sedam desetljeća…
Smatram da je temeljna zabluda lijevih mislilaca kad tvrde da se u svijetu ponavlja isto što se odigravalo u doba holokausta. Jer nije tako. Nipošto se ne događa ono isto od prije sedamdeset godina. I to je za mene neizmjerno važno. Jer kad se kaže ‘isto’, to je dijagnoza. Pa se uzalud trudimo pomoći: ako je dijagnoza pogrešna, pacijent će umrijeti. Ovom se dijagnozom neće ni riješiti ni izliječiti ništa od onog što se sada odvija, a bolesno je. Samo što nas uvjetovanost i stara rutina čine nesposobnima da to i uočimo. Ilustrirat ću vam primjerom o čemu govorim. Kad je Orbán likvidirao CEU, ili točnije, protjerao ga, izbacio iz zemlje, u Budimpešti je gostovao Yuval Noah Harari. Sjedila je u publici krema lijeve inteligencije i k’o ozebla sunce čekala da polubog filozofije napokon izrekne istinu. I tad Harari održi predavanje pod naslovom ‘The Bright Side of Nationalism’. Video je stigao na YouTube u svibnju 2019., a znate li koliko ih je u protekle dvije godine to pogledalo? Ima ukupno 131 pregled, od čega su dva moja. Jedan od nesumnjivo najpopularnijih znanstvenika svijeta tako nisku gledanost nije imao ni na samom početku svoje karijere. On se, naime, već samim naslovom svojeg izlaganja pokopao. Jer ljevičarski mislilac ni iz vica ne bi smio pomisliti da bi nacionalizam možda mogao imati i svijetlu stranu. A da stvar bude gora, Harari se stvarno nije šalio s tim. Nego je lijepo i razložno objasnio koja je svijetla a koja mračna strana nacionalizma. Kao što je i o sadašnjoj seobi naroda rekao što je u tome dobro, a koje su njezine opasnosti. Pogriješio je samo utoliko što je pokušao trezveno promotriti stvari a ne općenito pričati o njima, što nam je uvijek milije jer smo se već toliko uživjeli o nadasve životnim i aktualnim pitanjima u neko svoje mišljenje da ćemo se, ako je potrebno, odreći i vlastita djeteta drzne li se misliti drukčije. Ja mislim da je u tome problem.

 | Author: Fraktura Fraktura

 BestBook:  Kako se čini, Mađarska se prilično spremno odriče nekih temeljnih europskih vrijednosti koje bi za zemlju koja je članica Europske unije trebale biti neupitne. Kako to komentirate?
Ako je nešto sablažnjivo, nemoralno ili štetno, posve je svejedno nalazi li se to u EU ili izvan nje. Vrijednosti koje spominjete nisu vrijednosti Europske unije već vrijednosti jednog dijela demokratskih društava na Zapadu, a primjenjuje ih se, ili su predmetom trajnih rasprava, kako u SAD-u i Kanadi tako i u Europskoj uniji. To je politička rasprava, a pritom moramo reći da je to jedna od najvažnijih političkih diskusija proteklog stoljeća, koja će odrediti kako će i idućih sto godina izgledati. Ali nema govora o tome da bi to bile vrijednosti koje su jedinstveno prihvatili svi stanovnici cijeloga kontinenta i kojima su se usprotivili samo Viktor Orbán, njegov poljski kolega i još pokoji devijantan lik. Točno, Orbánov način rješavanja pitanja izbjeglica nije dobar odgovor na izbjegličko pitanje. Samo što nije ni druga strana uspjela ponuditi baš neki dobar odgovor. A pitanje raspodjele novca unutar EU samo je jedan od instrumenata nametanja i provođenja političke volje. Nije mi drago, no Orbán je, nažalost, u pravu kad kaže: ‘Gospodo, o tome dosad nije bilo spomena’. Jer stvarno nije bilo. Raspodjela novca nije vezana za političke nego za gospodarske kriterije. To su gole činjenice. A to u čemu i koliko Orbán inače mulja, te činjenice neće promijeniti. Ako je netko lopov, to je onda pitanje lopovluka. I o tome nema rasprave. Ali ako lopova pokradu, onda je on oštećena strana. I nema toga da se od lopova može slobodno krasti. Mislim da je vrlo štetno razgovarati o tim vrijednostima kao o jedinstveno prihvaćenim vrijednostima zapadnog svijeta. Jer to jednostavno ne stoji. A argument koji de facto ne odgovara istini daleko više šteti nego što koristi. To je u osnovi populistička tehnika, pa ako se baš želimo suprotstaviti populizmu, onda se ne bismo trebali služiti njegovim alatima. Neka se radije izvolimo potruditi biti pametniji pa pronaći bolje argumente i bolje alate. U demokraciji ne postoji drukčiji put. To da je Orbán sklon pranju mozgova, nije u pitanju. A pranje mozga gradi se na lažima i poluistinama, uvijek i svuda. Tome se možemo oduprijeti samo ako se poslužimo drukčijim sredstvima. Svaka pojedina rečenica, svaki argument, svaka tvrdnja koja nema glavu i rep za Orbána je visoka lopta koju će on dočekati i, prije nego smo se i okrenuli, zabiti nam gol. On nije glup čovjek. On je vrlo pametan čovjek koji jednostavno drukčije misli o svijetu nego vi ili ja, a u tome i nije baš osamljen. Pola svijeta razmišlja drukčije nego vi ili ja.

 | Author: Attila Bartis Self-portrait with Flower, Ngobaran, Java, 2019 Attila Bartis

 BestBook:  Ima li Mađarska dobre odnose sa susjedima? 
Mađarska je jedina europska država koja sa svih strana graniči sama sa sobom. Nema susjedne države koja po svršetku Prvog svjetskog rata nije dobila barem malo mađarskog teritorija. Što je ponekad otišlo u prave ekstreme, pa je, primjerice, Rumunjska dobila veći prostor nego što ga ima današnja Mađarska. Doduše, i nije pretjerano teško iz tisućgodišnje povijesti izvući razloge koji su doveli do toga. Iako ni ta spoznaja sama po sebi neće razriješiti traumu. Desnicu se uvijek može prozivati da, između ostalog, živi i od šugavih odgovora na ovu traumu, samo što, nažalost, nije ni ljevica nikad imala uvjerljiv, dobar i upotrebljiv odgovor na nju. Uzalud je odonda prošlo sad već i nešto više od sto godina, uzalud je bilo bijelog terora, uzalud i crvenog, pa tranzicije, i svašta još, jer taj strahoviti gubitak do dana današnjeg u velikoj mjeri definira samopoimanje, duševno stanje i reakcije ove zemlje. Desnica stvar rješava nostalgijom, a ljevica je ignorira. No njihova uzajamna mržnja u međuvremenu je polako ali sigurno nanijela čak veću štetu ovoj zemlji od one koju je prije stotinu godina izazvala trauma uzrokovana mirovnim diktatom. 

 BestBook:  Čini se da se s Hrvatima Mađari vole…
Možda se varam, no koliko ja vidim, što je manji broj pripadnika mađarske manjine u nekoj susjednoj državi, to su njezini odnosi s Mađarskom bolji. U Hrvatskoj živi zajednica od jedva desetak tisuća Mađara; dakle, mađarski nacionalisti neće imati baš čime raspaljivati strasti kod hrvatskih nacionalista i obrnuto pa prema tome, hvala Bogu, odnosi su između dviju država, koliko je meni poznato, izrazito dobri. Time želim reći da, ako se povremeno i stvori kakva napetost, to se događa zahvaljujući ponajprije aktualnim političkim potezima, a ne zbog povijesno zloćudnih stanja, pa je i lakše razrješivo. Ne bih se baš zakleo da će svaki Mađar i svaki Hrvat, da ih probudiš u gluho doba noći, znati kakvi su svojedobno odnosi vladali između dviju kraljevina. Prije će biti da sam ja naivni idealist kad pokušavam prokljuviti koliko se u sve to računa i zajednička povijest, kultura itd., budući da su današnje veze između dvaju naroda u osnovi svedene na turizam.

 | Author: Attila Bartis Dog at the Marketplace, Kulon Progo, Java, 2014 Attila Bartis

 BestBook:  U ‘Svršetku’ je politika najsnažnija pozadinska sila koja upravlja svime, a opet, čini se da vas kao autora politika uopće ne zanima. Moram priznati da je to neobično za pisca koji je formativne godine proveo iza Željezne zavjese, u današnje vrijeme, kad je baš sve postalo – politika.
Politizirati znači sudjelovati u javnom životu. A preko svojih djela i najpovučeniji će autor sudjelovati u životu zajednice. Od sredine 19. stoljeća naovamo većina je pisaca Srednje i Istočne Europe daleko aktivnije politizirala u svakodnevnom značenju te riječi nego što su to činili njihove kolege na Zapadu. Zajednica im je dodijelila javnu ulogu koja je gotovo pa stavljala znak jednakosti između pisca i borca za slobodu. Kod nas je na početku tranzicije, 1989. pa i 1990. godine, književna zajednica odahnula vjerujući da se riješila nametnute joj uloge, da dolaze vremena kad će političari politizirati, a pisci pisati. Izgovorili su to naglas najveći književnici regije, i to podosta glasno. Ali onda se lijepo i polako ispostavilo da toga jednostavno nema. Jer pisac i ne htijući uvijek promišlja svijet oko sebe, kojega je politika integralni dio, pa slijedom toga književnost ne može izbjeći politiziranje. Posve je svejedno preko koliko filtara i prijenosnika to činim, politike će u tekstu u nekoj mjeri uvijek biti. No, što se aktualne politike tiče, s njome sam prilično oprezan. To konkretno znači da se svim silama trudim da ono što se upravo odvija oko mene ne promatram kroz filtar neke od političkih strana i grupacija. Odnosno, trudim se refleksno ne ispreskakati i nazvati zlikovcem svakoga tko o svijetu ne misli isto što i ja. To je pozicija koja nigdje nije ni laka ni udobna, no izrazito ju je teško održati u društvu koje se kroz mnoge generacije socijaliziralo u premisi da je onaj tko nije s nama – protiv nas.
 

 BestBook:  Ali volite dobru raspravu?
Baš uživam diskutirati, barem do točke dok rasprava vodi u smjeru pronalaska nekakva vjerodostojnog odgovora, a ne poništenja onoga drugog. I, iskreno govoreći, najradije bih vam rekao da mi je svejedno tko će u nekoj raspravi biti u pravu a tko u krivu, ja ili druga osoba, jer je bitno samo jedno, naći istinu. No, to baš i nije sasvim tako. I ja sam napravljen od istog materijala kao i bilo tko drugi, pa prema tome i meni godi ako sam ja u pravu. I naravno, raduje me ako netko drugi misli slično kao i ja, jer čovjek ne voli ostati sâm sa svojom istinom. A, kao i svi drugi, i ja dakako mislim da je ispravno, dobro i istinito ono što ja mislim.

 | Author: Attila Bartis Attila Bartis: Twilight Sky, Yogyakarta, Java, 2017 Attila Bartis

 BestBook:  Je li vas odrastanje u umjetničkoj obitelji odredilo kao pisca, mislećeg čovjeka od pera?
Postajati piscem je proces. Jer pišu gotovo svi. Poeziju, prozu, ljubavna pisma, dnevnike: zato što u većini ljudi čuči potreba za pisanjem. Onaj tko u to ne vjeruje, neka ode na internet. Ondje će pronaći osrednjih, a još više loših pjesama, novela, dnevničkih zapisa u količinama dostatnim da se s njima zaustavi Dunav. Samo je pitanje hoće li genetski kodirana potreba za pisanjem utihnuti i povući se, možda se zadržati u okvirima privatnosti, ili se prometnuti u književnost. Kažu da pisca čini 10 posto talenta i 90 posto rada, što je vrlo vjerojatno i točno. No sa svoje bih strane dodao da je potrebno još i sto posto nečega za što pojma nemamo što je to točno, ali bez čega ništa ne vrijede ni talent ni trud. Čin pisanja, a tako je to i sa svime kreativnim, ne ostvaruje se isključivo mojim djelovanjem; prije bih rekao da je to proces koji se odvija preko mene. No unatoč svemu svojem zalaganju i talentu nema šanse da upravljanje cjelinom zadržim u svojim rukama, a kamoli da steknem uvid u njezine izvore i proniknem joj u podrijetlo.

 BestBook:  Paralelno se bavite književnošću i fotografijom; kako se te dvije umjetnosti međusobno prelamaju – što jedna ima a druga nema, i obrnuto?
Pisanje i fotografiranje odavno su usporedno prisutni u mojem životu. Ipak, pisanje je – odnosno, pripovijedanje, jer književnost nije nužno samo zapisana riječ – primaran umjetnički izraz pojmovnog razmišljanja. Misao i rečenica koja se iz toga rađa u cijelosti sam ja i nitko drugi. U tome slučajnost nema nikakvu ulogu – ja ni točku na kraj rečenice ne stavljam slučajno. Jer ono što je potpuno u meni ne može biti slučajnost. Možda ne znam odakle potječe, no to još ne znači da se može smatrati slučajnošću. Fotografija je sušta suprotnost. I to ne samo zato što se odigrava u drugoj moždanoj polutci, već zato što ne postoji još neka umjetnička grana u tolikoj mjeri uvjetovana izvanjskom stvarnošću i faktorima koji nemaju veze sa mnom kao što je fotografiranje. Pritom je posve svejedno radi li se o režiranom kadru snimljenom u ateljeu ili na ulici tek usput okinutoj fotki, bilo da je to portret ili pejzaž – ona ne postoji bez vanjske stvarnosti od koje se svjetlost odbija ovdje i sada. Kao pisac mogu se baviti isključivo prošlošću; piščevo je sadašnje vrijeme samo ono koje mu teče za pisaćim stolom. Fotoaparat me izvede i smješta u sadašnjost. Zato su mi i potrebni i jedno i drugo.

 | Author: Attila Bartis Mariyam, Yogyakarta, Java, 2019 Attila Bartis

 BestBook:  Služi li vam pisanje pomalo i kao bijeg od stvarnosti?
Kod pisanja manju ulogu ima znanje kojim raspolažemo od onoga koje ćemo steći kroz rad. Ako završetkom neke knjige znam o sebi i svijetu isto onoliko koliko sam znao i kad sam je sjeo pisati, onda nisam napravio baš ništa. Zato bih se klonio već i same pomisli da pisanje nazovem bijegom od stvarnosti. Tim više što je za nas najsnažnija stvarnost ona koja se nalazi u našoj nutrini. Čovjek se kroz pisanje katkada suočava s nekim stvarima u sebi s kojima bi ga teško uspio suočiti čak i psihijatar. No, klonio bih se i toga da to nazovem svojevrsnom auto-terapijom. Recimo već i zato što je terapija osobna stvar, dočim tekst od trenutka kad ga pustim da ide svojim putem u svijet, pa on počne djelovati i na život drugih ljudi, više ni po čemu nije moja privatna stvar.

 BestBook:  Kao svjetski priznati pisac i fotograf, osjećate li pritisak slave i uspjeha?
Velika je razlika između uspjeha kod struke i uspjeha kod publike. Iskustvo mi govori da su oni kojima su važne moje knjige nepokolebljivo uvjereni da pola svijeta misli o njima isto što i oni. Iako to uopće nije tako. A na tamne strane uspjeha i nije baš pristojno žaliti se. Za mene je najveći blagoslov što sam zahvaljujući uspjehu vidio daleko veći komad svijeta nego što bih se ikada usudio i sanjati.